Edin Karamazov

Ovo je priča o jednom planetarno popularnom Zeničanu. Planetarno da ali paradoksalno - u Zenici ne.

Neuredno razbacane kose, u nekom kariranom kaputu i sa roza rukavicama na rukama iz jednog internet kluba izlazi mi poznata faca. Znamo se više od trideset godina, čak iz osnovne škole. Ni dan danas mi nije jasno kako je on išao u Sestre Dietrich školu kad je stanovao u tadašnjoj Lace Zahirovića ulici (kunem se da ne znam kako se zove sada ta ulica), direktno preko ceste od Čaršijske džamije. Doduše tad se zvao Edin Džananović a sada je svjetski popularan kao Edin Karamazov.

Gitaru je počeo svirati jako rano i što je najčudnije bio je samouk. To ga nije smetalo da već sa sedamnest godina osvoji četiri prva mjesta na gitarističkim takmičenjima. Bio je proglašen najboljim nešpanskim sviračem flamenka. Nestalnog karaktera i duha vagabunda mijenjao je muzičke stilove i prebivališta. Svirao je u Berlinskoj filharmoniji, Bečkom konzervatoriju, Pariškoj Olimpiji ali i na Stradunu, u holovima podzemnih željeznica i po raznim svjetskim trgovima. Prije desetak godina akcent je stavio na lutnju, jedan od najstarijih žičanih instrumenata i upisao je studij u klasi Hopkinsona Smitha, jednog od najvećih autoriteta za taj instrument.

Prije dvije godine snimio je album "Songs from the Labyrinth" sa jednom od najvećih zvijezda današnjice - Stingom sa kojim će 11-og februara u Zagrebu održati koncert.

Tih i samozatajan dođe u svoj rodni grad i prošeće se njime a da niko ne zna ko je zapravo on. Prije dvije godine sjedili smo u jednom čaršijskom caffeu i stol pored nas je sjedio je neki momak sa smiješnom frizurom. Nakon par minuta prošle su dvije djevojke i jedna je drugoj u transu govorila: „Vidi, vidi Šeki Turković“. Sam Bog mi je svjedok da nisam znao ko je taj frajer da bih nakon provjeravanja imena i djela gorepomenutog doznao da ima čak tri ploče snimljene. Da, njega prepoznaju a Edu ne.

Zapitam se ponekad, kuda ide ovaj svijet...?

Read More

KPD

Prije neki dan u „Džunglu“ , radnju moje djevojke (dođeš mi lovu za reklamu, H.) ušla je teta tražeći suvenir koji simbolizira naš grad. Ponudili smo joj makete i reljefne slike „Konjske česme“ i Hadžimazića kuće. Nju to baš i nije dirnulo jer misli da nekom van Zenice to neće značiti ama baš ništa. Nakon dužeg mozganja smo skontali da je jedini znak prepoznatljivosti našeg grada KPD (Kazneno popravni dom) Zenica.

Smještena u samom centru grada ta austrougraska građevina je decenijama primala razne likove koji su bili u sukobu sa zakonom. Nakon drugog svjetskog rata tamo su bili smješteni oni koji nisu bili istomišljenici sa tadašnjim režimom, a kasnije su abonenti postali kriminalci, ubojice i oni koji su zagrizli u privredni kriminal. Tako je naš grad bar nakratko ugostio razne face o kojima smo mogli čitati u novinama. Ležali su tu Šešelj, obojica Ćela iz Sarajeva, ležao je čak i onaj koji je Hakiji presudio čakijom, opjevan u pjesmi Zenica blues Zabranjeg pušenja.

Mene su kao malog (a sad sam kao veliki) pokojni roditelji vodili u restoran KPD-a gdje su tada pekli najbolje ćevapčiće u gradu. Na svu sreću to je bio moj jedini posjet toj ustanovi jer moje načelo „uvijek na ivici - nikad u marici“ je urodilo plodom. Mada se nikad ne zna jer kako stvari stoje na ovim prostorima se ne možeš kandidovati za predsjednika ako nemaš zatvoreničkog iskustva.

Jako mi smeta položaj te ustanove jer mislim da se zatvor tog tipa treba nalaziti negdje podalje od grada. Redovito mi se probudi osjećaj nelagode kada prolazim kraj zidina, a da se ironija ponovo umješa u moj život - mlađi brat mi se oženio i kupio stan sa pogledom na KPD.

Ako se pomisli na prve postulate ekonomije u kojim se spominje iskorištavanje prirodnih dobara (u Gradačcu šljiva, u Hercegovini vinova loza i sl.) tada se Zeničani trebaju žestoko zamisliti zašto je baš kod nas napravljena kaznionica.

A nakon svega ne mogu da se ne sjetim jedne cinične dosjetke mog prijatelja koji me pitao zašto je u Zenici napravljen KP dom. Na moje „ne znam“ on je odgovorio: „Zato da Zeničani ne bi išli daleko od kuće“.

Ko zna? Možda je to i istina.

Read More

Ulice

Već dugo vremena razmišljam o imenima naših ulica, trgova i škola. Interesuje me ko je bio toliko dokon da je morao skoro sve okrenuti tumbe i imena ulica promijeniti u neka za koje niko nije čuo.

Nedaleko od moje ulice (koja je također promijenila ime iz Matije Gupca u Travnička) ima jedan mali sokak koji se nekada zvao ulica Branislava Nušića. Danas se zove Fra Ljube Hrgića. Ljudi koji stanuju u toj ulici su išli u opštinu da se raspitaju ko je taj Fra po čijem su imenu dobili ulicu. Niko im nije znao reći ali su im dali ime nekog Jalimama koji je bio zadužen za taj umni rad zvani preimenovanje ulica.

On je „kriv“ što su se pojavili neki Šerbini sokaci, Kočevske i Kamberovića čikme i ine umotvorije kojima ja ne nalazim svrhu. Posebno ne kada su u pitanju škole. Kome je smetao pokojni Ivan Goran Kovačić pa se najgradskija od svih škola u Zenici sada zove Musa Ćazim Ćatić. Ne kažem, i Musa je (rahmet mu duši) bio pjesnik dostojan imena neke škole ili ulice ali ponavljam da ne vidim svrhu ukidanja onog famoznog IGK.

Moja škola se nekada zvala OŠ „Sestre Dietrcih“ a danas se zove Miroslav Krleža. Volio bih pitati koji je grijeh tih sestara, silovanih i streljanih u Jasenovcu da im je nova lokalna vlast odlučila ukinuti bistu i pravo da se škola zove njihovim imenom. Ne mogu ni zamisliti zbunjene face jadne djece koja su se upisali u Sestre Dietrich a završili u Miroslav Krleža školi mada se nisu micali iz jedne zgrade. Kako su njima objasnili da ono staro ime nije više prikladno.

Posebno me nervira inertnost naših ljudi kada je u pitanju opća informiranost o liku čije ime nosi neka ulica. Kada bi pitao masu ljudi za ulicu A. A. Borića svi bi znali da je to ulica u kojoj se prodaje famozni ¨dobitni bingo¨ i ne bi me iznenadilo da ljudi pomisle da je taj nekada cijenjeni liječnik u nekoj vezi sa Lutrijom BiH. Po pričama njegova kćer je famozna Selma koja je imala teške kofere i nikad nije otputovala iz pjesme Bijelog dugmeta.

Ko je bio Juraj Neidhart po kojem se zove jedna ulica u našem gradu? Minoran je procenat ljudi koji zna da je to bio jedan od najboljih arhitekata na Balkanu i da se po njegovim radovima drže predavanja na prestižnim arhitektonskim fakuletetima u svijetu. Bio je učenik po mnogima najvećeg arhitekte, renomiranog Le Corbusiera (nadam se da sam tačno napisao njegovo ime) i ostavio nam je u amanet zgrade Socijalnog, Hotela Metalurg i kina Zenica (nekadašnje kino 29.novembar).

Volio bih da nekad pročitam ko su bili neki ljudi po kojima se danas ulice zovu da ne bih dospio u nezgodnu situaciju ako dočekam svoje dijete koje bi me moglo pitati :¨Ko je bio taj i taj čiko?¨
Trenutno sam bez posla i nisam u sitaciji da biram ali znam da nikad ne bih bio taxista ili poštar u situaciji u kojoj se imena ulica mijenjaju svaki čas.

Read More

Žilet

U jednom od prethodnih postova sam obećao da ću zasebno pisati o caffe „Žiletu“. Dvadesetak metara od konjske (Stare) česme u jednom od prostora koji pripadaju IVZ-u (Islamskoj vjesrskoj zajednici) početkom osamdesetih godina je otvoren kafić koji je prodavao samo kafe i sokove. Otvorio ga je Mehmed Tuzlak i nazvao ga „Žilet“. Kao i u mnogim slučajevima prije, a bogami i kasnije paradoksalno je da je neko ko se preziva Tuzlak uspio napraviti nešto sto će biti zaštitni znak Zeničke čaršije.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se posjećenost tog malenog kafića proširi do zapanjujućih razmjera. U Zenici je bilo lokala u kojima su se okupljala omladina i lokala u koje su izlazili stariji. U Žilet su išli baš svi. Ako je vjerovati konobarima koji su tada radili pravili su i po hiljadu i po e kafa dnevno. Dobro se sjećam da je do devet ujutro tamo znalo biti i do dvadeset taxista tako da si uvijek mogao nazvati „Žilet“ ako ti je trebao taxi.

Konobari su bili posebna priča. Njih kao da je Meho kupovao na kilo. Izuzevši legendu Žileta – Mešu, svi konobari su jedva mogli dogurati do vreće brašna. Nijedan ne bi mogao sam pokrenuti lift. Kažu a ih je Meho uzimao da bi uštedio na ljekarskom jer je bilo dovoljno njegove mršavce staviti blizu stakla pa ako je sunčano vrijeme rentgen ti i nije trebao - mogao si vidjeti kroz njih.

Sam gazda je priča za sebe. On se jako rijetko pojavljivao u radnji. Nakupljene pazare su mu donosili taxisti kojima je Meša davao pune kese para da ih odnesu na egzotične destinacije gdje se on sa svojom ekipom provodio. Bila su to neka druga vremena gdje su gazde vjerovale svojim konobarima, a i bilo je toliko para da su svi bili zadovoljni.

Dobro se sjećam jednog ljeta i pitanja jedne Beograđanke da joj objasnim fenomen tog "kluba Žilet". Ona je čula od prijatelja da se tu skupi i po par stotina ljudi u jednoj večeri. Ja sam je pitao da li je bila u Beogradskom «KLubu 41» koji je tih godina bio megapopularan u Jugi. „Naravno“, odgovorila je. „E vidiš“,rekoh, „Žilet je velik kao WC u tom lokalu“. To je bila istina, u Žilet je moglo stati deset ljudi i imao je izmjerenih 6 kvadrata.

Oni koji nisu bili tamo ne mogu da shvate taj fenomen. A ako će to kome biti utjeha, i ja da nisam bio prisutan tim zvjezdanim danima Žileta ne bih mogao povjerovati u to.

Read More

Uhhhhhh

Znao sam. Desilo se upravo ono što sam i napisao da će se desiti.

Iz godine u godinu sve teže podnosim mamurluk. Glava mi se raspada. Valjda je to zbog dimenzija, ali ja kad dobijem glavobolju to je kao kad guverner Californije (Arnold Schwarzenegger) ima upalu mišića. Postoji li na ovom svijetu ijedan racionalan lijek
protiv mamurluka? Imam osjećaj da će ljudi prije izmisliti lijek za AIDS nego da će neko naći način da se jutro poslije cuganja osjećam normalno. Na svu sreću nisam imao bliskih susreta sa keramikom, ali i to je bilo jako blizu.

Probao sam ja razne načine za povratak u život (rasol, kisele supe i tarhane) ali i dan danas mi je muka kad se sjetim kako me je preveslao stari „zajebant“ Đuro kada me nagovorio da nakon cjelovečernjeg pijanstva popijem čašu punu agde od baklave. Sedam dana sam se borio za život kako mi je loše bilo. Povraćao sam kao ona fontana ispred gradske kafane. Nakon sedam dana, blijed k'o zdrav Kinez sam ga pitao šta mu je to trebalo a on mi je lakonski odgovorio: “Ja budale, đe'š to popit'?“. Klasični zenički zajeb...

Sam doček Nove godine je bio jako lijepo organiziran kao i godinama prije u Avantiju. Ekipa je bila dobro raspoložena i rasplesana. Sve je bilo propraćeno sa izuzetnom količinom logistike (hrana i piće), čak po mom skromnom mišljenju klope je bilo i previše. H. je plesala cijelu noć a ja sam se igrao tankera u nekoj od svjetskih luka - bio sam svezan nekim nevidljim sidrom za stolicu. Faze sjedenja sam prekidao samo kod čestih odlazaka u toalet i pri čestitanju nove godine. Valjda starim, ali fakat me više nijedna pjesma ne može natjerati da zaplešem.

Jutro (čitaj dan) poslije praćen groznim mamurlukom sam izašao na snijegom zavejane ceste i vidio da Zenica može biti jako lijepa u ovom zimskom ugođaju. Čak je i zrak bio znatno čišći nego inače. Na moje veliko iznenađenje dosta kafića u gradu je radilo pa sam čak mogao birati gdje da popijem prvu kafu u ovoj godini i da zalijem aspirin C koji sam ponio za razbijanje mamurluka. Čuo sam da je grad bio jako miran i da su hitna i policija (koja je bila posebno pripremljena za ovaj doček) imale jako mirnu noć za razliku od prethodnih vjerskih praznika.

Na drugi dan dočeka uputio sam se kući jer nisam spreman nastaviti tamo gdje sam stao noć prije.
Znate šta, ne bih ja ni pio toliko, ali ne mogu valjda trijezan dočekati 2009-u! Pa toliko su me svi isprepadali njome...

Read More