Sarajevo i Zenica

Danas sam na radiju čuo da je prošlo petnaest godina od onog groznog masakra na pijaci Markale u Sarajevu. U momentu mi je kroz glavu prošla ona grozna slika sa fudbalske utakmice između Čelika i Sarajeva kada je dio Robijaša psovao Markale. Tog dana sam se osjećao bijednim i manjim od crva zato što sam Zeničanin. Znam ja da i navijači Sarajeva nama psuju i upućuju pogrdne nadimke ali ne mislim da im mi moramo vraćati na tako jadan način.

Sredinom devedesetih, netom nakon potpisivanja dejtonskog sporazuma, sam radio u Sarajevu nekih šest mjeseci. Osjetio sam ogroman antagonizam koji vlada između naša dva grada. Svi sada bacaju ljagu na navijačke skupine i njih krive za netrpeljivost koja se svakodnevno apostrofira kroz medije, a ja mislim da je to nastalo mnogo prije. Sarajevo gaji neku vrstu maćehinskog odnosa prema svim gradovima iz tzv. Bosanske provincije.

Mi, Zeničani, ne osjetimo razliku između Sarajeva danas i Beograda koji je simbolizirao normalnim ljudima neshvaćen centralizam. Sve banke, ministarstva, udruženja, pa čak i sjedišta vjerskih poglavarstava su smještena u Sarajevu. Sasvim je normalno da se onda taj grad i izgrađuje i razvija, a Zenica koja je u onoj državi davala ogromne doprinose (a i sada nas gule), ništa.

Kada pogledate prosječne lične dohotke kod nas i kod njih vidjet ćete da Sarajlije zarađuju nekih 30 procenata više od nas. Ja i nisam neki ekonomski stručnjak ali mi nikako nije jasno da mi koji imamo industriju i proizvodimo imamo manje plaće od njih koji prodaju maglu. Stoga i ne čudi da svaki iole sposoban Zeničanin koji ima ponudu iz glavnog grada ne razmišljajući ni trena odlazi tamo.

Ne kažem, Sarajevo je pretrpjelo groznu kalvariju ali to ih ni u kom slučaju ne opravdava da se ponašaju prema nama kao prema manje vrijednim.

Jedina stvar na kojoj zavidim Sarajlijama je ta što oni stvarno vole svoj grad pa onda mrze ostale dok kod nas to i nije toliko izraženo. Ponekad mi se čini da mi prvo mrzimo Sarajevo a tek na drugom mjestu nam je ljubav prema Zenici. Možda bismo se i mi mogli dignuti iznad tog trivijalnog primitivizma i za početak voljeti svoj grad. A ako nam ostane viška emocija onda mrziti Sarajevo (a može i Želju).

Read More

Sve iz inata

Mnogi od vas ne znaju kako je došlo do ovog bloga. Na nagovor svoje djevojke Hane počeo sam pisati i time, iskreno se nadam, uveseljavati mnoge Zeničane u Bosni i dijaspori. Ona je direktni “krivac” što ovaj blog postoji pa je red da me ponekad i odmijeni u pisanju, posebno kada imam stvaralačke “menopauze” kao što je danas. Ona piše pod pseudonimom “Jefimija treća” i garantujem vam da će vam se svidjeti.

Sve iz inata

U susjednoj Hrvatskoj se stalno vrše rasprave na temu „Da li je Hrvatska ušla u recesiju ili ne". U našoj državi političari još nisu došli do takve vrste rasprave. Trenutno je još uvijek bitnije ukinuti Deda Mraza, izabrati novog Visokog predstavnika i donijeti hiljadučetiristo pedesetšesti zaključak o sastanku trojice političkih lidera iz Pruda. Kad smo već kod tog nekog Pruda moram priznati da me postojanje takvog mjesta u BiH iznenadilo. Može biti da su se ovi političari i sastali u tom nekom Prudu da bi ga malo izreklamirali, inače bi velika većina građana BiH živjela ne znajući da u vlastitoj državi imaju mjesto koje se zove tako.

Htjedoh reći da je pitanje u kakvoj će situaciji biti naša država onog trenutka kad gospoda što nas vode dođu do teme zvane „recesija". Međutim, ono što svako od nas može primijetiti jeste da se sve češće i na ulici priča o tome kako para ima sve manje i kako nam je sve teže i teže. Zbog toga sam ovih dana obuzeta razmišljanjima na temu „Šta mogu ja ili bilo ko od nas učiniti po tom pitanju?" Vjerovatno sam zbog tih razmišljanja i primijetila članak objavljen u novinama u kojem se najavljuje otvaranje prodavnice sa isključivo domaćim proizvodima. Razlog koji govori u prilog potrebi za ovakvom prodavnicom je taj što se u svim ostalim prodavnicama nalazi malo domaćih proizvoda.

I od tog momenta razmišljam i razgledam. Do sada su često pokretane akcije u kojima su nas nagovarali da kupujemo i koristimo domaće. Takve akcije uvijek imaju svoje pristalice i protivnike. Mnogi odluku da kupuju uvozne proizvode pravdaju lošim kvalitetom a često i većom cijenom domaćih proizvoda od uvoznih. Međutim, pored ovih činjenica nakon obilaska prodavnica u Zenici tužno mogu konstatovati da i naše kvalitetne proizvođače vodeći trgovački lanci tretiraju kao robu nižeg ranga. Zenički jogurt ćete vrlo teško pronaći među stotinu flašica nekih drugih jogurta. Isto kao što ćete superkvalitetnu štrudlu koju proizvodi „Lasta" iz Čapljine morati tražiti pola sata na polici.

A to sve je dovoljno da u meni proradi ona fina osobina koju svi Bosanci i Bosanke tradicionalno nose u sebi – inat. Sad iz inata provodim u kupovini više vremena tragajući za domaćim kvalitetnim proizvodima. Čitam deklaracije i tražim mjesto proizvodnje. Činjenica je da sam primijetila da me sve češće trgovkinje gledaju poprijeko valjda se bojeći da pokušavam nešto ukrasti. I vidim da mi u sebi spominju familiju, sve onako redom.

Međutim, to me ne zabrinjava. Da mi je neko rekao da ću ovoliko vremena provoditi pokušavajući ličnom akcijom spasiti našu privredu ne bih mu vjerovala. Ali ako pogledate malo bolje – ako neću ja – ko će? Odnosno ako nećemo svi mi neće ni oni koji to trebaju. Jer u svim drugim državama proizvođače pomaže njihova država – stimuliše im proizvodnju, daje povlastice za izvoz, omogućava povoljne uslove za rad. Naša država ne radi ništa, ili skoro ništa. Tako da je pravo čudo da i ovo malo naših proizvođača opstaje.

Zbog toga sad još više uživam dok pijem zenički jogurt ili jedem zvrk „Jami" sirnice (ne pitajte koji po redu danas). Za istu, možda i manju cijenu imam super kvalitet a znam da svakom novom litrom tog istog jogurta moj komšija ima manje šanse da ostane bez posla. A posao radnicima mljekara u susjednim državama svakako čuvaju njihove komšije uz veliku pomoć države.

napisala: jefimija.treca

Read More

Starine u gradu

Pisati o starinama u Zenici je zaista teško. Obilazio sam muzeje, pričao sa kustosima ali nisam našao ništa posebno. Od doba Kulina bana nije ostalo ništa vrijedno spomena izuzev one famozne povelje koja se jedno vrijeme mogla kupiti kao suvenir. Iz Osmanlijskog doba također nemamo nekih valjanih uspomena izuzev par mezarja za koje niko ne zna iz kog perioda datiraju.

Velika zabluda (u kojoj sam i ja donedavno bio) je da famozna konjska česma datira iz tog perioda. Mislio sam da je ona postavljena za vrijeme Turske vladavine. Ali nije.

Austrijska česma, kako joj je najpravilniji naziv je postavljena 1910. godine u čast cara Franje Josipa koji je te godine prolazio vozom kroz Zenicu. Česma je postavljena na mjesto gdje se i sad nalazi tako da je pokojni Franjo nije mogao ni vidjeti obzirom da je željeznička stanica bila smještena prekoputa današnje stare opštine, na mjestu gdje je danas Park rudara. Istorijski fakti nepobitno dokazuju da je Franc Jozef bio mnogo sretniji od njegovog potomka Franje Ferdinanda kojem je posjet ovim prostorima bio posljednje putovanje u životu.

Druga znamenitost ovog grada je famozna Hadži Mazića kuća. Ona je nastala sredinom devetnaestog stoljeća, podaci variraju od 1830. do 1850. godine. Po nekim saznanjima u njoj je 1878. godine general Josip Filipović u ime Austro-Ugarske vojske pregovarao sa sarajevskim begovima o predaji Sarajeva u ruke Austrougarske monarhije. Ta kuća je srušena do temelja a 1972. godine je Fićo Ahmetspahić, poznati zenički kustos i povjesničar dao izgraditi do detalja istu kuću koju je pretvorio u muzej. Danas se u toj kući nalazi Mešihat Islamske vjerske zajednice.

Od starina vjernih pomena tu su i Čaršijska džamija koja datira iz sličnog perioda kao i gore spomenuta kuća i stari Sušića mlin koji se nalazi na obali Kočeve tik iza Carine. Pod kraj devetnaestog vijeka izgrađena je i Župa Svetog Ilije tako da i ona spada u starije znamenitosti našeg istorijskim činjenicama siromašnog grada.

Ovaj post bi bio i duži da imamo još neke istorijske spomenike u gradu ali na žalost ovaj grad je sačuvao tek spomenike iz dvadesetog stoljeća. Mada primjećujem da i oni nestaju. Bar sam vam ispričao priču koja vam je otvorila vidike i sad znate da ste bar jednom pili vodu sa Austrougarske česme.

Read More

Zdravstvo u Zenici - drugi dio

Juče sam pisao o zdravstvu u Zenici. Moram priznati da sam napisao tekst u kojem sam puno kritikovao pa sam vjerovatno zbog toga i sam kritikovan. Nisam od onih koji ne mogu podnijeti loše kritike pa da zbog toga nastavljam priču o zdravstvu. Jednostavno sam nakon te kritike ponovo pročitao svoj tekst i sam se uvjerio da u njemu nema niti jedna rečenica koja govori pozitivno.

Iz mog prethodnog teksta bi se dalo zaključiti da u Zenici ne postoji niti jedan doktor ni medicinska sestra koji svoj posao obavljaju kako treba. I moram uputiti izvinjenje svima njima. Ljudi u bijelom koji svoj posao obavljaju sa ljubavlju ne dijeleći pacijente na „one koje znaju“ ili „one koji im mogu valjati“ sasvim sigurno ne zaslužuju da budu kritikovani i moj prethodni post se nije bavio njima niti su oni bili ti koji su isprovocirali onakvu kritiku.

Ovdje se ponovo radi o tome da su ti dobri postali manjina. Ili možda bolje reći – ti dobri ne mogu doći do izražaja zbog toga što je kompletno zdravstvo tako uređeno da niti oni ne mogu svoj posao obavljati kako treba. Znamo svi vrlo dobro da se u toj istoj bolnici štedi tako što se stalno smanjuje broj medicinskih sestara koje rade na jednom odjelu. Tako vrlo često imate situacije da najbolja medicinska sestra ne može biti u šest soba istovremeno. I koliko god da ona dobro radi svoj posao nema priliku da pomogne svima. A pacijent to doživljava tako što ima osjećaj da nekog tamo boli neka stvar za njega.

Znamo svi isto tako da je naš narod malo teško naučiti da postoje neka pravila. Bolesnik se smjesti u bolnicu u slučaju kad mu treba neka vrsta njege koju nije moguće dobiti kod kuće. I onda se u masi slučajeva i doktori i sestre moraju boriti sa familijom i prijateljima bolesnika objašnjavajući im da postoji vrijeme za posjete, da postoji hrana koju bolesnik smije jesti, da je to sve neko smislio da bi pomogao bolesniku. Da ne spominjem one situacije u kojima ih tretiraju kao ljude koji moraju pomoći čak i kad takvo nešto možda i nije moguće. Sve su to problemi sa kojima se danas sreću medicinski radnici i znam da im nije lako. Međutim, i tu se najčešće dešava da zbog svih tih stvari ispaštaju oni koji ne zaslužuju. Ljudi koji poštuju pravila i koji vjeruju u medicinu dobiju tretman kao i oni koji su doveli do toga da se stvori taj loš odnos između bolesnika i doktora.

Postoji tu i jedan problem o kojem se javno malo govori – bolje prolaze svi oni koji imaju stranku iza leđa. Da, nemojte se čuditi – politička stranka i ovdje garantuje bolji tretman doktora i zdravstvenih radnika. I oni koji nisu obukli neku vrstu tog političkog dresa vrlo često samo smiju gledati kako se rade stvari koje ne služe na čast zdravstvu i tako plemenitom zanimanju kao što je medicinsko zanimanje.

Postoji još jedan problem u odnosu doktori – pacijent. Doktorima je bolest nešto sa čim se sreću svaki dan, skoro pa normalna pojava. Svakom pacijentu je njegova bolest najveći problem na svijetu i svaki pacijent očekuje od doktora da se prema njemu tako i ophodi. Malo ko će od nas pomisliti na to da je gripa koja nas zeza i ne da nam da normalno funkcionišemo jednom doktoru samo šesnaesta gripa danas pored svih ostalih upala grla i ne znam koliko bolesti sa kojima se taj dan sreo. Rad doktora je pod povećalom baš zbog toga što se njihove greške vrlo često ne mogu ispraviti. Uvijek mi je na pameti poređenje između doktora i automehaničara – da li bi automehaničar mogao ikad popraviti upaljen automobil?

Ne mogu da ne spomenem i „Hitnu pomoć“ koja takođe radi u uslovima koji nisu reprezentativni. Ako vam slučajno zatreba njihova usluga bićete super usluženi ukoliko nisu sva vozila već na intervenciji. Ako su sva vozila već zauzeta zbog takođe hitnih slučajeva onda vam samo mogu reći da i niste baš rođeni pod sretnom zvijezdom.

I onda kad se sve to smiksa u jednu cjelinu dobijete ružan osjećaj. Osjećaj koji dovodi do toga da se nadate da nikad nećete biti bolesni. I da se pored svega nadate da ćete biti takve nafake da u svom tom bućkurišu nabasate na doktora kojem će jedini cilj biti da vam pomogne. Bez obzira na to ko ste, šta ste i odakle ste. I da to uradi samo zbog toga što mu je to posao koji je odabrao jer voli pomagati ljudima, a ne zbog toga što će za to dobiti neku dodatnu „kafu“.

P.S. Još jednom se izvinjavam svim doktorima i medicinskim radnicima koji svoj posao obavljaju savjesno i pošteno. Lično ih poznajem dosta. I samo zbog njih vjerujem da će i zdravlje u ovom našem gradu uskoro postati više cijenjeno. Kao što se nadam da će vrlo brzo broj kvalitetnih i sposobnih medicinskih radnika premašiti broj onih koji kaljaju ugled ovog plemenitog zanimanja.

Read More

Zdravstvo u Zenici

Prvi put se Opšta Zenička bolnica pominje davne 1953. godine a zadatak joj je bio da liječi bolesnike iz Zeničkog sreza. Upravnik je bio poznati Dr. Adolf Goldberger. Šest godina kasnije izgrađena je bolnica na mjestu gdje se i sada nalazi a tim potezom je napravljen značajan korak u razvoju zdravstvene djelatnosti, posebno zdravstvene zaštite stacionarnog tipa. U samostalnoj državi BiH bolnica je preimenovana u Regionalni medicinski centar i zbrinjava bolesne iz čitavog kantona.

Čovjek bi pomislio čitajući ovo da se kvaliteta usluge popravila ali moje mišljenje je da je sada pažnja i njega koju bolesnici dobijaju na znatno nižoj razini. Primjer koji me nagnao na pisanje ovog posta to i potvrđuje.

Jedna moja prijateljica, mlada majka, je odvela svog devetomjesečnog sina na pregled u bolnicu. Malenom su odredili boravak i terapiju. Normalno, kao i svaka majka koja brine o svom djetetu, moja prijateljica je zatražila da i ona bude uz dijete jer je maleni izuzetno vezan za nju. Odbili su je izuzetno grubo, a čak je i nisu obavijestili o njenim pravima da bude sa djetetom tokom dana. Nakon nekoliko dana koje ona provodi na relaciji kuća – bolnica sve više sam ubijeđen da je danas ostanak u bolnici jedna od najgorih stvari koja ti se može desiti. Pri tome treba imati na umu da je bolnica mjesto u kojem se ljudi zadržavaju samo onda kad nemaju drugog izbora. Mislim da ne postoji niti jedno drugo mjesto na svijetu gdje možete sresti toliko ljudske patnje, bola i nesreće. Mjesto u kojem se ljudski život svodi na onaj najprizemniji nivo i u kojem i lijepa riječ nekad vrijedi više od najefikasnijeg lijeka. Ko je ikad imao bar nekog bliskog da leži u bolnici zna o čemu govorim.

Ta moja prijateljica je svjedokom da dječicu koja leže gore nemaju baš ugodne uslove za ozdravljenje. Nerijetko se dešava da ih propuste nahraniti a pelene im promijene čak jednom dnevno. Sestre kao da su alergične na dječji plač i ponašaju se kao da su to plastične lutke a ne djeca. Shvatam da nije ni malo prijatno gledati i slušati dječji plač po cijeli dan ali njima je to ipak profesija i morale bi biti ipak mnogo tolerantnije. Ima i majki koje pobjegnu iz bolnice ostavivši dijete koje doje, ima i onih koje ne dolaze po djecu ni nakon što ih otpuste iz bolnice, a ne treba izostaviti da na odjelu često radi čak jedna sestra na dvije do tri sobe. Ipak ne treba zaboraviti da je plata u bolnici dosta dobra (za današnje uslove) i nije mi jasno bar da je te sestre i doktori koji rade sa djecom ne opravdaju.

Današnji doktori su posebna priča. Ne znam kakav je omjer trenutno ali mislim da još uvijek ima veliki broj specijalista koji paralelno rade na dva mjesta. Rade u bolnici ali i u nekoj od privatnih specijalističkih ordinacija gdje su vjerojatno bolje plaćeni. Nije rijedak slučaj (a svako od vas zna bar dva) u kojima te doktor pošalje na pretrage u neku od privatnih klinika premda taj pregled može obaviti u bolnici.

Prije rata nije bilo privatnih klinika ali nije bilo ni toliko gužve po bolnicama. Nije moguće da se uz svu modernu tehnologiju danas mora toliko čekati na pregled. Ako nemaš para da „poguraš“ doktora onda ti slijedi čekanje od nekoliko mjeseci za neki od komplikovanijih pregleda. Izgleda da su je veliki broj današnjih doktora pri polaganju svoje famozne Hipokratove zakletve držao prekrštene prste iza leđa (znate ono kao da zakletva ne važi).

Na kraju svojim čitateljima od sveg srca jedino mogu poželjeti puno zdravlja, posebno onim koji trenutno žive u Zenici. I da se nikako ne razbole ako nemaju para.

Read More