12 July 2009

Humanosti ima i u Zenici

U našem gradu odnedavno egzistira Udruženje altruista ''Poletarac''. Nekolicina ljudi se okupila da pomaže ljudima u nevolji, a takvih je u ova bolesna vremena i previše. Loša financijska situacija koja hara ovim prostorima kao kuga onemogučava obitelji da svojim bolesnim članovima priskrbi adekvatnu liječničku pomoć. ''Poletarac'' prije svega ima za cilj pomoći da se priskrbi novac za liječenje teško oboljelih ali i da se na pravi način skrene pažnja ljudi na ovakve slučajeve jer u ovim vremenima kada su ljudi okrenuti sami sebi i svojim problemima zanemaruju tuđe probleme.

Zenica je oduvijek bio grad koji je imao sluha za humanitarnu djelatnost i jako bih volio da se isto dogodi i u ovom slučaju. Znam da mnogo ljudi čita Blentovena pa bih ovim putem pozvao sve ljude koji žive u Zenici da daju podršku ovom udruženju, a oni koji žive vani neka pronađu na svojim facebook pretraživačima njihovu stranicu i neka se upoznaju sa njihovim radom. Večeras ''Poletarac'' organizira koncert za maloga Samira Dilavera u Zeničkom ''klubu 072 '' sa početkom u 21:00h pa bih molio Zaničane da svojom posjetom doprinesu njegovom izliječenju.

Ja, na žalost, večeras neću prisustvovati ovom koncertu iz privatnih razloga ali vam ga toplo preporučam jer nikad nije kasno da dokažete svoju ljudskost.

P.S. Ovih dana sam imao nekih tehničkih problema oko realizacije postova na Blentovenu, ali čvrsto obečavam da ću od sutra pisati ponovno i sa istim žarom. Nadam se da će vizuelni izgled biti bar sličan onom starom jer od sutra svoje postove postavljam sam, a do sada mi je to radila druga osoba.

08 July 2009

Zenica noću

Znam da uz ovakav naziv posta svako normalan očekuje da vidi nekakve fotke ali nažalost ja i nisam neki fotograf nego samo revoltirani stanovnik grada kojeg beskonačno volim ali koji mi svoju ljubav ugasi negdje oko ponoći.

Još iz svojih adolascentskih dana mi je najviše smetalo to što ovaj grad umire oko ponoći i koji se kao neka urbana Pepeljuga pretvara u jednu običnu sluškinju koja je do maloprije blistala na balu. Kada „Satrijani“ odgudi svoje u Bordou u gradu ti jedino preostaje lutrija da popiješ još jedno piće na periferiji ili za one sa boljim želucem da odeš u neko od mjesta koje sakuplja ljude koji slušaju neke vrste turbo folk devijacija koje vrše centrifugu mozga. Znam, Zenica je oduvijek bila radnički grad i ljudi su morali razmišljati o sutrašnjem danu kao o danu u kojem ih očekuje crnački posao ali ipak je tu bilo i omladine i nas starijih koji volimo ostati malo duže iz raznih razloga. Čak i u doba kada je Zenica živjela najintenzivnije (moje mišljenje je da je to bilo od 1987-92) nije bilo objekata koji su radili duže od ponoći. Iza ponoći su tada radili samo semafori i jedan birc na željezničkoj stanici. Žalosno je da zenička raja mora ići na piće u susjedna mjesta (Travnik, Zavidovići ili Kiseljak) da bi im noć trajala malo duže.

Nije mi jasno da nikom od ljudi u lokalnim strukturama vlasti nije palo na pamet da je broj saobraćajki možda uvjetovan time da mladi idu tražiti zabavu koja traje duže van grada i da se pripiti počesto razlupaju pri povratku kući. Pisao sam već o situacijama u kojima normalne gazde objekata plaćaju kazne za rad iza 23 sata, iako su radili bez muzike a neki od klubova sa narodnjačkom muzikom rade uredno do 4 ujutro. Urbani svijet u ovom gradu je izgleda osuđen na propast. Klub 072 je jedan od rijetkih koji počesto bude otvoren iza ponoći i koji svojom atmosferom još uvijek prkosi najezdi novih zakona koji vrijede samo za one slijede normalnu čaršijsku atmosferu, dokazano je da narodnjački klubovi rade do kad hoće. Na ušću postoji jedan sladak mali birc sa prelijepom baštom o kom sam pisao neki dan koji isto tako mora zatvoriti u ponoć iako oko njega nema stambenih objekata. Neku noć smo jedva dobili piće iako je ponoć prošla tek nekih par minuta.

Napisah post koji nisam planirao ali sam morao napisati iz dva razloga. Prvi je taj da sam stvarno revoltiran odnosom gradskih vlasti prema mladim ljudima (i onima koji se tako osjećaju) a drugi je da me jedna moja draga prijateljica napala da sam počeo zabušavati i da pišem sve manje i manje postova .

07 July 2009

Derlingovi milioni

Ovih dana sam u par navrata otišao na piće sa jednom lijepom mladom djevojkom iz moje ulice. Zove se Milena i završila je žurnalistiku u Sarajevu a paralelno završava i drugu godinu prava. Čudna mi čuda, reći ćete, zar jedna tako obična djevojka zavrjeđuje zaseban post. Ok, nije ona baš totalno obična djevojka ali nisam ni planirao pisati o njoj nego o njenom djedu Alojzu Derlingu, nekadašnjem direktoru Vatrostalne.

Listao sam brojne monografije u Zenici ali nikada nisam našao neke pisane dokumente o pokojnom inžinjeru. Izgleda da o njemu znaju samo mi, komšije iz Travničke ulice. Ja o njemu znam da je to čovjek koji je patentirao vatrostalnu ciglu bez koje se ne može zamisliti današnji razvitak čovječanstva i da je za taj patent dobio golemu lovu. Urbane legende moje mahale su spominjale cifre od nekoliko miliona maraka. Ista legenda kaže da je on te pare držao u nekim tajnim sefovima u švicarskim bankama i to pod nekim tajnim kodom tako da je nakon njegove iznenadne smrti sva lova ostala tamo pošto nije nikom rekao kodove. Činjenica jeste da njegov sin Lojzek još uvijek vozi starog Trabanta koji se raspada i da obiteljska kuća Delingovih nije u nimalo boljem stanju. Ja se sjećam da sam kao dječak uvijek trčao na njihovu ogradu da vidim Mercedes 600 kojeg su u tadašnjoj državi, kažu, imali samo on i „bravar iz Kumrovca“. Kao vozači su mu radili moj pokojni rođak Željko Antunović i Željko Lincner kasnije poznati ugostitelj i privatnik.

Sjećam se i njega, starijeg elegantnog čikice koji je uvijek šutke izlazio iz auta dok smo mi djeca sa divljenjem gledali u njegovu „mečku“. Imao je i psa Astora koji nam je pojeo desetak lopti u vrijeme kada nije bilo ovih kineskih koje može svako dijete kupiti od polovine džeparca.

Vatrostalnu je digao do nekih respektabilnih razmjera i jedno vrijeme je bila zasigurno jedna od firmi u kojoj su se ljudi otimali za posao zbog visokih plaća. Poslije njega su se pojavili ljudi koji su razbaštinili sve ono što se razbaštinili dalo. Vatrostalna se po medijima provlačila samo po brojnim aferama a ne poslovnim uspjesima kao nekad.

Ako već nikom nije ostavio tu silnu lovu ovaj grad bi mogao bar tu njegovu malenu uličicu dugu svega tridesetak metara „krstiti“ njegovim imenom. Mnogi koji su i manje zadužili ovaj grad imaju već svoje ulice.

06 July 2009

Moja generacija

Kada su prije nekoliko godina ovi „naši“ Indijci došli u grad svi smo očekivali veliki dotok love u Željezaru a i samim time u blagajnu opštine. Ovih dana smo se uvjerili da nisu nikakvu lovu donijeli ali jesu izgleda ono svoje monsunsko sranje od vremena. Svaki dan pada kiša bar dva puta a između tih kišnih perioda su takve sparine da čovjek izludi. Čak mi je i naša ljepotica, rijeka Bosna, počela bojom ličiti na onaj njihov Ganges. Još samo da se ljudi pođu kupati u onim smiješnim bijelim haljinama i eto ga, Zenica- Mumbai.

Te sparne noći ljude, pa čak i mene, dokazanu lijenčinu, tjeraju u šetnju i posjet onim finim kafićima uz Bosnu koji svojim ambijentom i mirom privlače sve više gostiju. Prije neku noć sam otišao u jedan od njih, stid me je reći da ne znam kako se zove ali znam da ga mi svi zovemo - kod Bate. Tamo sam sreo masu poznatih ljudi, između ostalih vidio sam i masu ljudi koji su došli izvana. Za oko mi je zapala ekipa koja se uvijek dobro zabavljala i koja je uvijek bila kompaktna iako od njih osam samo jedan živi u Zenici a ostali dolaze za ljetnje praznike ovamo u posjet rodbini. To je generacija gimnazijalaca moga godišta (rođeni 1964). Iako sam ja išao jako kratko u gimnaziju (samo dva mjeseca) sa svim tim ljudima sam bio jako blizak jer smo po senzibilitetu slični. Spaha je u Pragu, Dule Sekulić u Parizu, Bučec u Australiji i da ne nabrajam dalje ali svi ti momci su zadržali kontakte jedni sa drugima i jako je lijepo vidjeti da njihova druženja nastavljaju svako ljeto, na onom mjestu gdje je i započelo, u Bordou u Zenici. Par njih je oženjeno i njihove supruge su sastavni dio ekipe koja svaku noć tulumari dok god ima otvorenih lokala u Zenici. Sinoć sam ih ja vidio i pridružio im se u klubu 072 nakon fajronta u Bordou. S njima se može pričati neusiljeno i normalno kao prije dvadesetak godina i ne osjeća se ona napetost u priči kao u nekim drugim slučajevima priče sa ljudima koji dođu izvana.

Veseli i dječački zaigrani nisu ni sjena četrdesetpetogodišnjaka kakve zamišljamo. Među njima nema isforsiranih priča o poslu, recesiji i inih tegobnih priča koje slušamo ovih ljetnjih dana.

Možda će vam ovaj post biti malo dosadan ali morao sam da napišem omaž svojoj generaciji a posebno ovim dobrim „momcima“ jer su oni pravi melem za dušu u ovakvim vremenima kada je pravo prijateljstvo tek samo riječ koju mnogi rijetko upoznaju.

01 July 2009

Kako sačuvati intimu...?

Danima od mog dolaska iz Hrvatske izlazim sam. Uglavnom sam se vratio na onu svoju omiljenu ljetnju rutu koja nalikuje polufinalu kupa UEFE Porto-Bordeaux. Srećem uglavnom drage ljude koji imaju slične navike po pitanju izlazaka u našem gradu.

Primijetio sam da ih je većina srdačnija nego inače prema meni uz neki meni neobičan,skoro sažaljiv izraz lica.Dilema mi se ubrzo razriješila kada su me ljudi ničim izazvani počeli tješiti i pričati kako im je žao zbog mene i H., da dignem glavi i hrabro krenem dalje i neke slične nebuloze. OK, za promjene mog životnog statusa sam rekao nekolicini ljudi, napisao na ovom svom blogu ali bilo ih je jako mnogo koji ne čitaju blog a ja im nisam rekao pa su opet nekako doznali.

U vom gradu se vijesti šire jako velikom brzinom, to jako dobro znam ali da nešto sasvim lično prođe toliko pari ušiju mi je stvarno bez veze. Ni to ne bi bilo najgore da se ljudi ne nađu pozvanim da zarone još dublje u vašu intimu i ne pođu čačkati po razlozima. Sve to ide ono prefidno, kao, „nije da me zanima ali šta je bilo, baš ste mi bili onako, fini?“

Kada vide da ne mogu iščačkati nikakav pikantniji odgovor udaljavaju se s onim izlizanim frazama tipa, „ma ništa se ne brini pomirit ćete se vi“. Razočaranja su bila tim veća što nisu čuli neku sočnu priču o prevari ili postojanju neke treće osobe.

Ja znam da je ljudima neobično kada nekog nakon dvije i pol godine viđanja u društvu jedne osobe pođu viđati samog. To odmah upada u oči ali i pali znatiželju. Mislim da se u nekim drugim sredinama ljudi suzdržavaju tog otvorenog ataka na intimu ali kod nas definitivno ne.

Jednako tako mi idu na živce ljudi koji šalju komentare na ovaj blog u kojima pokušavaju da zađu dublje u moj život, posebno nakon mog posljednjeg posta. Napisao sam da možda idem u Hrvatsku jer su mi tamo ponudili posao a mislim da je i što se tiče zadnjih dešavanja u mom životu to najbolja opcija. Bilo je jako lijepih komentara, napisanih od ljudi koje i inače cijenim ali i onih koji svoju mahalsku stranu nisu ostavili u Bosni nego su je ponijeli daleko, negdje na druge kontinente. Osjećaju da mogu zavirit' u moj život do te mjere da se pitaju za moje korijene i odakle mi je ko, sa kakvim političkim uvjerenjima i počeli mi maltene brojati crvena krvna zrnca (vjerojatno su nakon zadnjeg posta očekivali da im kažem da su mi crveno-bijela i još k tome na kvadratiće).

Žao mi je što ću nekom biti dosadan jer ću ponoviti kao nebrojeno puta do sada: niti jedan komentar koji vrijeđa mene ili nekoga drugoga neće biti objavljen. Takođe niti jedan komentar koji može povrijediti moju privatnost.

Večeras odoh ponovno u Bordo a nadam se da će bar neko ko pročita ovo pokušati zatomiti svoju znatiželju i u sebi zadržati neko pitanje koje je mislio postaviti .