Staro a ipak novo

Prije nekoliko dana sam doznao da se otvorila nova pizzeria. Čudna mi čuda, pizzerije niču kao gljive poslije kiše. Ali ne, ovo je iznova restauriran objekat u koji su dolazile generacije koje su upamtile bolja vremena, kompletno je obnovljena stara pizzeria u Masarykovoj ulici preko puta pošte. Kafana koju je opjevala grupa „Nemoguće vruće“ i o kojoj sam ja pisao prije skoro godinu dana u jednom od svojih postova. Danas sam prolazio ispred tog za mene izuzetno dragog mjesta ali površni pogled na izuzetno lijepo sređen objekat mi nije dao da uđem unutra jer sasvim sam siguran da to nije „to“. Ona rupača u koju smo mi izlazili je imala svoj šmek a ovo djeluje kao jedan od slatko ušminkanih objekata koji se ni po čemu ne razlikuje od njemu sličnih malih kafića. Sjećanja koja ja imam se ne mogu kozmetički restaurirati mada moram reći da ovaj objekat sada izgleda lijepo i vjerujem da će se neki novi klinci u njemu naći ono što sam ja nekada davno tamo našao.

U subotu je u našoj velebnoj areni organizovan koncert ostataka Bijelog dugmeta. Bebek, Tifa i Alen Islamović su se sjetili da udruže snage i nostalgijom napucane građane širom ex Jugoslavije obraduju turnejom na kojoj su ljude htjeli podsjetiti na fenomen nekadašnje najveće rock atrakcije. Sam plakat na kojem piše velikim slovima „Bijelo dugme“ a tek kada se bolje zagledaš vidiš malim slovima prefiks „kad bih bio“ mi je dao do znanja da se radi o jednoj velikoj obmani u kojoj se naivnima hladno prodaju „muda pod bubrege“. Po meni je najveći band na svijetu „The Rolling Stones“ ali kada bi došao sam Mick Jagger u Arenu sa najboljim muzičarima svijeta a da među njima nisu ostali Stonesi ja to ne bih išao gledati. Po meni je „Bijelo dugme“ grupa u kojoj su bili Goran Bregović, Zoran Redžić, Vlado Pravdić, pokojni Ipe Ivandić i neki od vokala koji su se rotirali. Svi ovi vokali su zenit karijere dosegli u vrijeme „Dugmeta“ a kasnije su pjevali po diskotekama i prodavali svoj ugled. Nakon povratničke serije koncerata od prije nekoliko godina oni su skontali da bi udruženi mogli prodavati maglu narodu i dobrano zaraditi. Još kada sam čuo da su stavili cijenu ulaznice na 15 KM popizdio sam do kraja jer iz pouzdanih izvora sam saznao da su u Tuzli pjevali za cijenu od 10 KM. Čuli majstori da je i Zenica napokon dobila poveći koncertni prostor pa odlučili od napaćene raje da uzmu harač. Da su mi platili 15 maraka ne bih išao na taj koncert. Ne bi mi bilo žao dati tu lovu za koncert „Dubioza kolektiva“ ali za ovakvu manipulaciju ne dam.

Da sve ne bi bilo crno u ovom mom postu pobrinuo se jedan naš sugrađanin, Adnan Teljigović, koji je u strogom centru grada napravio jedan izuzetno lijep caffe. U staroj čaršiji na mjestu gdje je prije rata bio caffe „Coco“ a kasnije „Dreams“ otvorio je caffe „Journal“ koji je nešto sasvim novo u našem gradu. Čovjek nije štedio ni na čemu. Prelijepe udobne stolice, izuzetan asortiman kafa (preko trideset različitih vrsta), novina ima više nego neke naše trafike i internet koji je dostupan svakom gostu, besplatan prvih dvadeset minuta. Nenametljive boje kafića i jako dobra ventilacija čine izuzetno prijatan ambijent za uživanje u ispijanju prve jutarnje kafice. Napokon smo dobili jedno mjesto na koje možemo izvesti goste koji nas dođu posjetiti iz nekoh drugih gradova a da se ne obrukamo.

Read More

Ode još jedan veliki „čaršijski spomenik“...

Danas smo H. i ja bili na groblju jer je godišnjica smrti mog pokojnog oca i gledali smo neke friške vijence i cvijeće na dva groba. Rekao sam joj da mora da je neko od starih zeničkih porodica umro jer u Crkvicama se uglavnom sahranjuju Zeničani koji duže vremena žive u našem gradu. Moji su roditelji sahranjeni u Crkvicama, mlađi brat, djed i njegova majka.Za mene su Crkvice nekakvo staro, zeničko groblje. Nikad neću zaboraviti riječi rahmetli Senada Šestića koji mi je rekao nakon jedne dženaze: „Samo da me ne sahrane na Prašnicama, nekako mi daleko a nema mi okolo moje raje“. Na žalost nedugo zatim umro je i Senad i baš je sahranjen na Prašnicama.

Danas mi je poslijepodnevni san otjerao telefonski poziv u kojem mi je javljeno umro jedan od simbola stare čaršiije Mehmed Tuzlak, čovjek koga su svi znali kao Mehu „Žileta“. Ovoga puta nije lipa, nije ni javor, otišao je jedan čovjek pred čijim se kafićem pisala istorija Zenice koju ja pamtim. Mislim da ne postoji niti jedan čovjek moje generacije a tu mislim i na one mlađe i starije po petnaestak godina koji nisu popili bar jednu kafu u „Žiletu“. Kultno mjesto koje je radilo samo desetak godina ali dobilo status koje mu niko nikada neće preoteti. Bilo je još kafića koji su bili posjećeni i pred kojim se skupljala omladina ali nikad se više neće pojaviti kafić poput onog starog „Žileta“. Smješten u vakufskim prostorijama, površine cca 15 kvadrata taj je kafić bio poznat širem bivše države. Meho je bio priča za sebe, gazda „bonvivan“ kakvog ovaj grad nije vidio. Bio je idol mnogim mladim momcima koji su htjeli da žive lagodan život „gazde kafića“ sa svim benificijama što im to zvanje i nosi. Mi koji smo svakodnevno i više navrata dolazili u „Žilet“ Mehu nismo viđali po pet, šest mjeseci. Uvijek je organizovao posao tako da nije morao dolaziti u Zenicu i vrijeme je provodio po plažama Makarske, Lovišta ili nekih sličnih destinacija. Lovu su mu uredno slali konobari a donosili zenički taksisti. Živio je jedan život na kojem su mu mnogi pozavidjeli. Nije to dugo trajalo jer je već s početka devedestih posao u „Žiletu“ opao pa je čak on sam radio kao konobar desetak mjeseci. Nedavno smo se sreli i prvi put sam ga vidio sretnog nakon tog perioda jer je pronašao neki poslić koji ga je činio sretnim. Ne dade Bog da i u tome dugo uživa jer je sinoć legao i više se nije probudio. Umro je 60-toj godini i bit će sutra (u subotu) sahranjen na Prašnicama, tako da Senad Šestić više neće biti bez svoje raje. Imali su kafiće u neposrednoj blizini a svoj vječni dom su takođe dobili jedan blizu drugoga.

Rahmet vječni tvojoj duši, veliki „Gazdo“!

Read More

Popije li se šta?

Čudna stvar su ove godine. Što više starim sve mi više paše da popijem poneku tekućinu krcatu maliganima ali sam primijetio da sam vremenom postao i osjetljiviji i mnogo niže „izbaždaren“ kada je alkohol u pitanju. Nekada se kao od šale moglo popiti i dvadesetak onih 0,33 piva ili isto toliko Vlahova, koji je bio kultno piće moje generacije, a sada popijem pet, šest piva i prestanem u strahu od mamurluka koji s godinama postaju sve žešći i žešći. Gledam današnje generacije i primjećujem da su mnogo umjereniji prema alkoholu nego što je to bila moja ili oni malo stariji od mene. Razlog tome je vjerojatno i veći broj vjernika u posljednje vrijeme ali i onih koji se trude da žive sportski život koji je sada IN. Ne kažem da u mojoj generaciji nije bio ali smo se mi nekako ložili više na one „bonvivanske fore“ za koje je alkohol bio jedan od bitnijih faktora u opuštanju. Ne mislim da smo bili alkoholičari ali znalo se jako dobro popiti i rijetko smo kući dolazili stoprocentno trijezni.

Nema više ni onih alkoholičara tipa Sime „Mraka“, Brune A., Tonče Gelića, Bore „Šefa“ pa čak i „Cupe“ koji su imali nekakav čaršijski, urbani štih i koji su industrijske količine alkohola ubijali u parku. Od nabrojane petorice živ je ostao samo Boro „Šef“ a ostali su platili svoj danak uništavanju jetre. Oni su bili dio jednog gradskog miljea koji je odavno iščezao i mislim da nema Zeničanina koji nije čuo usporedbe tipa 'vidi ga, može popiti k'o Simo „Mrak“' ili neke slične gdje se spominju imena jedne od ovih čaršijskih alkoholičarskih legendi. Oni su obično „ordinirali“ u našem parku i skoro nikad nisu agresivno nastupali prema slučajnim prolaznicima. Bili su u svom filmu i nisu smetali skoro nikom. Danas i nema nekih pripadnika tog alko-miljea koji su vrijedni spomena, izuzevši Senju koji ordinira po parkićima na Carini ili Refu koji se pojavi svakih šest mjeseci kao noćna mora i terorizira čaršiju svojim pjevanjima u alko-fazi, mada moram spomenuti da Refa „nije dobar“ čak i kada ne popije alkohol. Današnji lokosi su mnogo agresivniji i ne mogu da to ne povežem sa vremenom u kojem živimo jer činjenica je da ovo nervozno vrijeme ostavlja traga i na njima.

Svjestan sam štetnosti alkohola ali mislim da konzumiranje istog u nekim normalnim količinama može atmosferu učiniti ugodnijom a moram još jednom naglasiti da mi nedostaje ono bezbrižno vrijeme kada se alkohol konzumirao bez opasnosti po okolinu, kada nije u ljudima poticao onaj osjećaj agresivnosti.

Stoga, živjeli!

Read More

Korida kao glavna zabava?

Jutrošnje novine su mi prikazale realnu sliku stanja u našoj državi. Na naslovnici "Dnevnog avaza" ogromna slika neke koride ispod koje stoji natpis da ju je posjetilo 100 hiljada ljudi. Prije nekih sedam dana je u Banja Luci održan koncert Lennya Krawitza na kojem je bilo nekih dvije i po hiljade ljudi. Obično volim da kitnjasto objašnjavam neke stvari, ali mislim da za ovu disproporciju mi nisu uopće potrebne riječi.

U ovu državu ja više ni metaforički ne vjerujem kada je kultura mladih u pitanju.

Nekoliko mrcina, bikova, se bode na nekoj livadi i taj krvavi ''spektakl'' prati tolika masa, uglavnom mladih ljudi, a kada se održavaju koncerti nekih rock grupa jedva da se okupi i stoti dio toga. Lenny je čak dobro i prošao.

Nije ni čudo da je tako kada u Zenici jedina diskoteka po cijelu noć pušta ''cajke'' i neke naivne Hrvatske dance pop poskočice, a mladi koji, dokazano, vole dance muziku moraju ići u Doboj ili neko drugo obližnje mjesto da bi slušali i plesali uz muziku koju vole.

Znam mnogo mladih koji nikada ne bi otišli na mjesta gdje caruju narodnjaci, ali u Zenici je moguće popiti piće iza dvanaest samo na mjestima gdje puštaju ''cajke''. „Bordo“ i „Gjuro“ zatvaraju u ponoć, kod „Bate“ se piće može naručiti samo pola sata prije ponoći i jedino „072“ ostaje da ne moraš pit piće sa čepićima u ušima.

Taj klub mi još jedini daje snagu da bar i pomislim da ima omladine sa zdravim razmišljanjem u našem gradu. Neku noć sam se baš fino zabavio slušajući „Lana and Exhale band“ koji su prašili do iza ponoći uz oduševljenje prepunog lokala u kojem sam ja definitivno bio najstariji posjetilac. Mladi su se jako lijepo zabavili i bar na tren sam se prisjetio onih lijepih vremena kada su se mladi divno opuštali uz muziku koja je bila prikladna njihovoj generaciji.

Sutra je ponovo u "Jazz klubu" grupa "Zozophonic" i svima koji su propustili prošli koncert toplo preporučam da odu i poslušaju ovaj francuski bend koji svira neki mix soula, countrya i jazza. Bašta "Jazz kluba" je idealna za ovu vrstu muzike i svi koji dođu neće požaliti.

Read More

Navike jednog Zeničanina

Jutros sam, nakon svoje uobičajene ture trčanja (namjerno neću da kažem koliko sada istrčim da neko ne bi pomislio da talasam), otišao po prvi put na kafu u maleni kafić koji se nalazi u mojoj zgradi. Iznenadio sam se kvalitetom kafe i još jače sam se zapitao zašto nikada nisam prije pio kafu na ovom mjestu jer bi bilo logično da je pijem tamo gdje mi je najbliže. Naime, ovo je prvi put da sam popio kafu u tom kafiću iako je to jedan od najstarijih kafića u cijelom gradu, po meni je i najstariji. Nekada su ga svi znali kao ''Lalićev'' lokal jer je prvi vlasnik bio Josip Lalić, nekada jedan od najpoznatijih fudbalera Čelika koji je karijeru i život nastavio u Zagrebu.

Čudna stvar su te navike koje nas tjeraju da radimo nelogične stvari. Ja cijeli život pijem jutarnju kafu isključivo u čaršiji iako mi do nje treba cca. petnaestak minuta hoda u jednom smjeru. Ista stvar je i sa frizerskim salonima u kojima se šišam. Iako se sve moje komšije već generacijski šišaju kod majstora Fadila (rahmet mu duši), a kasnije su logičnim slijedom stvari nastavili to šišanje kod njegove djece koja drže frizerski salon smješten preko puta Pravoslavne crkve sa tradicijom dugom preko 40 godina. Ali ne, moja malenkost mora ići na šišanje što dalje od kuće kao da imam neku Bog zna kako zahtjevnu frizuru. Godinama sam se šišao kod Hibe koju sam pratio gdje god da je radila, a poslije nje sam se odlučio za prijateljicu Aidu Čubaru koja je takođe, na moju nesreću, promijenila bar desetak lokacija na kojima je radila. Sve više počinjem zavidjeti svom bratu koji se već godinama sam šiša mašinicom u kući.

Slična stvar je i sa obavljanjem kupovine namirnica. Iako je ispod moje zgrade jedna jako dobro opremljena samoposluga ja svoje nabavljanje ''fasunge'' obavljam u mjestima koja se nalaze minimum kilometar daleko. Ruke su mi se otegle do zemlje noseći namirnice svakodnevno iz čaršije do kuće. Navika, opet.

Mnogi moji prijatelji odlaze uvečer na Ušće u konobu kod Bate, ali meni se ne da jer imam naviku da idem svaku večer u Bordo. I to ne Bog zna kakvu naviku, nego naviku staru preko dvadeset godina. Ok, možda sam ja malo hendikepiran zato što sam jedan od najstarijih ljudi u ovom gradu koji nemaju vozačku dozvolu pa mi odlazak na Ušće izgleda kao odlazak u Sarajevo.

Moram vam reći da ću od sada, kad sam se fino nakukao i kad radim pospremanje u svom životu, probati da promijenim i navike, jer ako sam uspio da ne pušim više od pet dana (vjerovali ili ne, čak sam i za računarom bez cigarete što mi je prije bilo ne pojmljivo) onda mogu bezbolno promijeniti i te navike.

Read More

Jutarnja kafa

Danima već razmišljam koji je najbolji (pri tom mislim, najlakši) način da neko ko puši dvadeset i pet godina prestane pušiti. Naravno ima tu onih flastera, ima knjiga koje pomažu nekima, ali mislim da je jaka volja jedini način da skroz ostaviš cigarete.

Danas (ovo pišem negdje oko 18:00 sati) sam postavio svoj rekord, izdržavši skoro 38 sati bez ijedne cigarete. Za dvadeset i pet godina to mi je najduži apstitnentski period u jednom komadu. Danas sam popio i svoju prvu kafu bez tog mog, godinama najboljeg druga, koji je sa mnom prošao sve nedaće i pomagao u najgorim situacijama. Stvarno, cigareta je bila tu kada su mi umrli roditelji, kada sam tumarao noću po Zenici pitajući se da li sam ja slijedeći koga će uhapsiti u racijama tokom ratnih godina i u još mnogo situacija u kojima je cigareta bila jedini drug koji djeluje bolje od bilo kojeg antidepresiva. Jučer ujutro sam odlučio da si testiram karakter i napravim najradikalniji rez u svom životu. Pio sam kafu u prelijepom ambijentu T-caffea, jedinog mjesta u staroj čaršiji koji je nastavio utabani put Žileta, Rosseta ili Porta dok je još bio živ naš rahmetli Senad Šestić. U njemu se može popiti jako dobra jutarnja kafa u društvu sa starom rajom, ljudima koji su kafe ispijali i u nabrojanim objektima. T-caffe je takođe nastavio tamo gdje su i prethodnici stali, jer ima tako malo prostora unutra da se stvori gužva kada uđe pet gostiju. Jutarnje, ljetnje kafe u ovom objektu su prelijepe jer imaju mir koji ima malo koja kafana u čaršiji. Smještene ispod krošnje stoljetnje lipe, nema izbačene zvučnike u bašti tako da kafu ponekad možete piti uz šum vode sa Konjske česme koja se nalazi u neposrednoj blizini. Vlasnik objekta je Haris Tabaković, urar koji je prekinuo sahađijsku tradiciju u obitelji koja je trajala nekoliko generacija jer slab prosperitet tog zanata nije bio dostatan za normalan život. Ovih dana T-caffe mi liči na jedan ogroman prihvatni centar za ljude koji dolaze ''izvana''. Tamo sam sreo meni lično jako drage ljude koje godinama nisam vidio. Sreo sam i neke ljude koje nisam poznavao, ali su oni mene prepoznali po slikama sa ovog sajta i prišli mi da se upoznamo. Dragi su to ljudi, a meni je posebno drago da takvim ljudima bar na ovih par minuta koliko traje čitanje ovih mojih ''umotvorina'' uljepšam život. Danas mi je jedan od tih novih ''prijatelja'' rekao da je preko moje stranice išao i na stranice mog jako dobrog prijatelja Kerima Sačaka i da je oduševljen njegovim slikama. Jako mi je drago da ljudi prepoznaju njegov rad i trud jer taj momak ima pet, šest različitih blogova u kojima redovito piše o Zenici, a nije toliko zamijećen u javnosti.

Ja vam od srca toplo preporučam da posjetite njegove blogove jer ćete imati šta vidjeti.

Meni osobno je najdraža ova http://zenicafoto.blogspot.com/, a na njoj možete naći linkove za ostale Kerimove stranice.

Read More

Zenica ljeti

Ovih dana smo svjedoci brojnih kulturno sportskih događanja u našem gradu. Već danima u Titovoj ulici preko puta Borova postavljeni su izložbeno prodajni štandovi sa knjigama koji nas knjigoljupce privlače bez obzira na ove ''džehenemske'' temperature. Preksinoć je i na platou ispred ''Kamenog spavača'' bila proslava desetogodišnjice Bosnia folka (Kulturno umjetničko društvo koje njeguje plesove i običaje naših naroda i narodnosti).

Prije nekoliko dana je bio i već spomenuti humanitarni koncert A-fan benda u klubu 072 koji su uspješno organizirali ljudi iz Udruženja altruista ''Poletarac''.

Večeras je koncert jazz grupe Zozophonic u našem Jazz klubu .

Inače u Jazz klubu se u posljednje vrijeme priređuju brojne zanimljive i konceptualno različite manifestacije i moram priznati da ni veći gradovi od Zenice nemaju jedan takav objekat koji svojim ljudima skoro svaki tjedan nudi nešto novo. Kao i uvijek kada su koncertne aktivnosti u pitanju posao je odradio Elvis Dolić koji pronalazi zanimljive grupe i dovodi ih da sviraju u prelijepom ambijentu bašte Jazz kluba. Nekoliko stabala šljiva i ostalih rastinja u kombinaciji sa kamenom i željezom čine jednu cijelinu koja plijeni svojom neobičnom, ali jako ugodnom atmosferom. Sve grupe koje su dolazile na svirku u ovaj prelijepi objekat ističu ljepotu bašte i izuzetno neobičan enetrijer.

Ako je Elvis taj koji dovodi grupe onda moram spomenuti i čovjeka koji je zaslužan što Zeničani imaju objekat tipa Jazz kluba. To je Amel Beganović, mladi i uspješni čovjek koji je još prije petnaest godina pokrenuo ugostiteljski biznis otvorivši caffe Gallery naslonjen na samu Jezuitsku kuću u centru grada. Ispratio je on generacije i generacije mladih, koji su od otvaranja tog lokala najveći dio gostiju. Prije nekih pet, šest godina kupio je i kuću koja se nalazi pored Galerije i tamo otvorio novi objekat koji je namijenjen malo starijim generacijama, a koji je nazvao Jazz klub. Svake godine je ubacivao nešto novo da oplemeni sadržaje radnje i bašte koja okružuje cijeli objekat. Meni, lično, je najneobičniji potez ubacivanje golemog akvarija (po nekima najvećeg na ovim prostorima) u sami centar bašte. Slatkovodne ribe i ribetine su pravo društvo ako se zaželite da pijete prvu jutarnju kafu u prelijepom ambijentu koji ne možete naći ni u mnogo večim gradovima.

Večeras je i svečano otvaranje umjetne ''stijene'' koja će svim ljubiteljima slobodnog penjanja i ektremnih sportova biti na usluzi po cijeli dan, smještena tik pored akvarija.

Poznavajući Amela, a poznajem ga cijeli život jer je odrastao u u zgradi pored moje, on se neće zaustaviti na ovim neobičnim stvarima, pronaći će on u svojoj glavi još neku novu zajebanciju kojom će šokirati, ali i zadovoljiti Zeničane.

Read More

Zenica noću

Znam da uz ovakav naziv posta svako normalan očekuje da vidi nekakve fotke ali nažalost ja i nisam neki fotograf nego samo revoltirani stanovnik grada kojeg beskonačno volim ali koji mi svoju ljubav ugasi negdje oko ponoći.

Još iz svojih adolascentskih dana mi je najviše smetalo to što ovaj grad umire oko ponoći i koji se kao neka urbana Pepeljuga pretvara u jednu običnu sluškinju koja je do maloprije blistala na balu. Kada „Satrijani“ odgudi svoje u Bordou u gradu ti jedino preostaje lutrija da popiješ još jedno piće na periferiji ili za one sa boljim želucem da odeš u neko od mjesta koje sakuplja ljude koji slušaju neke vrste turbo folk devijacija koje vrše centrifugu mozga. Znam, Zenica je oduvijek bila radnički grad i ljudi su morali razmišljati o sutrašnjem danu kao o danu u kojem ih očekuje crnački posao ali ipak je tu bilo i omladine i nas starijih koji volimo ostati malo duže iz raznih razloga. Čak i u doba kada je Zenica živjela najintenzivnije (moje mišljenje je da je to bilo od 1987-92) nije bilo objekata koji su radili duže od ponoći. Iza ponoći su tada radili samo semafori i jedan birc na željezničkoj stanici. Žalosno je da zenička raja mora ići na piće u susjedna mjesta (Travnik, Zavidovići ili Kiseljak) da bi im noć trajala malo duže.

Nije mi jasno da nikom od ljudi u lokalnim strukturama vlasti nije palo na pamet da je broj saobraćajki možda uvjetovan time da mladi idu tražiti zabavu koja traje duže van grada i da se pripiti počesto razlupaju pri povratku kući. Pisao sam već o situacijama u kojima normalne gazde objekata plaćaju kazne za rad iza 23 sata, iako su radili bez muzike a neki od klubova sa narodnjačkom muzikom rade uredno do 4 ujutro. Urbani svijet u ovom gradu je izgleda osuđen na propast. Klub 072 je jedan od rijetkih koji počesto bude otvoren iza ponoći i koji svojom atmosferom još uvijek prkosi najezdi novih zakona koji vrijede samo za one slijede normalnu čaršijsku atmosferu, dokazano je da narodnjački klubovi rade do kad hoće. Na ušću postoji jedan sladak mali birc sa prelijepom baštom o kom sam pisao neki dan koji isto tako mora zatvoriti u ponoć iako oko njega nema stambenih objekata. Neku noć smo jedva dobili piće iako je ponoć prošla tek nekih par minuta.

Napisah post koji nisam planirao ali sam morao napisati iz dva razloga. Prvi je taj da sam stvarno revoltiran odnosom gradskih vlasti prema mladim ljudima (i onima koji se tako osjećaju) a drugi je da me jedna moja draga prijateljica napala da sam počeo zabušavati i da pišem sve manje i manje postova .

Read More

Moja generacija

Kada su prije nekoliko godina ovi „naši“ Indijci došli u grad svi smo očekivali veliki dotok love u Željezaru a i samim time u blagajnu opštine. Ovih dana smo se uvjerili da nisu nikakvu lovu donijeli ali jesu izgleda ono svoje monsunsko sranje od vremena. Svaki dan pada kiša bar dva puta a između tih kišnih perioda su takve sparine da čovjek izludi. Čak mi je i naša ljepotica, rijeka Bosna, počela bojom ličiti na onaj njihov Ganges. Još samo da se ljudi pođu kupati u onim smiješnim bijelim haljinama i eto ga, Zenica- Mumbai.

Te sparne noći ljude, pa čak i mene, dokazanu lijenčinu, tjeraju u šetnju i posjet onim finim kafićima uz Bosnu koji svojim ambijentom i mirom privlače sve više gostiju. Prije neku noć sam otišao u jedan od njih, stid me je reći da ne znam kako se zove ali znam da ga mi svi zovemo - kod Bate. Tamo sam sreo masu poznatih ljudi, između ostalih vidio sam i masu ljudi koji su došli izvana. Za oko mi je zapala ekipa koja se uvijek dobro zabavljala i koja je uvijek bila kompaktna iako od njih osam samo jedan živi u Zenici a ostali dolaze za ljetnje praznike ovamo u posjet rodbini. To je generacija gimnazijalaca moga godišta (rođeni 1964). Iako sam ja išao jako kratko u gimnaziju (samo dva mjeseca) sa svim tim ljudima sam bio jako blizak jer smo po senzibilitetu slični. Spaha je u Pragu, Dule Sekulić u Parizu, Bučec u Australiji i da ne nabrajam dalje ali svi ti momci su zadržali kontakte jedni sa drugima i jako je lijepo vidjeti da njihova druženja nastavljaju svako ljeto, na onom mjestu gdje je i započelo, u Bordou u Zenici. Par njih je oženjeno i njihove supruge su sastavni dio ekipe koja svaku noć tulumari dok god ima otvorenih lokala u Zenici. Sinoć sam ih ja vidio i pridružio im se u klubu 072 nakon fajronta u Bordou. S njima se može pričati neusiljeno i normalno kao prije dvadesetak godina i ne osjeća se ona napetost u priči kao u nekim drugim slučajevima priče sa ljudima koji dođu izvana.

Veseli i dječački zaigrani nisu ni sjena četrdesetpetogodišnjaka kakve zamišljamo. Među njima nema isforsiranih priča o poslu, recesiji i inih tegobnih priča koje slušamo ovih ljetnjih dana.

Možda će vam ovaj post biti malo dosadan ali morao sam da napišem omaž svojoj generaciji a posebno ovim dobrim „momcima“ jer su oni pravi melem za dušu u ovakvim vremenima kada je pravo prijateljstvo tek samo riječ koju mnogi rijetko upoznaju.

Read More

Rosseto

Mnogi koji me poznaju a čitaju moj blog se pitaju zašto nisam nikad pisao o „Rossetu“, kafiću u kojem sam proveo dobaaar dio svog života. Na to pitanje ni ja sam nemam odgovor ali danas sam šetajući opustjelim donjim dijelom Stare čaršije shvatio da moram pisati i o tom mjestu koje je promijenilo živote mnogih ljudi a služilo je i kao mjesto za mentalnu higijenu tokom odvratnih ratnih godina. Svo ovo vrijeme sam se trudio da u svojim postovima ne spomenem onaj teški ratni period ali pisati o „Rossetu“ a ne spomenuti rat je nemoguće.

Pred sam početak ratnih dejstava u našoj državi u samom srcu Stare čaršije niknuo je caffe „Rosseto“. Vlasnik je Mustafa Muća Kaknjo ali svi su bili ubijeđeni da je pravi vlasnik bio Senad Mešić „Meša“ legendarni konobar iz nekadašnjeg „Žileta“. Meša je vodio poslove u kafiću i bio je prava „alfa i omega“ tog objekta. Treba biti realan pa reći da su svi gosti u početku i dolazili zbog njega. Tamo su tada radili Ljubomir Đurić Đuro, sadašnji suvlasnik jako uspješnog lokala „Avanti“ kojeg sam mnogo puta prije spominjao i Hasanić Sanin Nino, simpatčni momak, vječiti student koji je tokom rata prebjegao u Zenicu iz Foče.

Njih dvojica, kojima su u poslovima konobarisanja pomagali Saib „Brzi“ i Amer, uz nenadmašnog zajebanta Mešu, su mnogim čaršijskim ljudima ovog grada pomogli da uz smijeh i šalu ostanu normalni u onom nenormalnom vremenu. Ubrzo je „Rosseto“ postao kultni kafić u koji su izlazili skoro svi normalni ljudi ovog grada. Raja iz humanitarnih organizacija, visoki vojni dužnosnici, sportisti i mnogi drugi neznani ljudi su danima trunku zaborava od grozne zbilje tražili upravo tamo. Po ko zna koji put se pokazao zenički paradoks da su uvijek najposjećeniji lokali koji imaju kvadraturu osrednje garaže.

Meša se snalazio na razne načine da nabavi robu za radnju pa se tamo pila kafa kada ju je bilo skoro nemoguće naći a alkohola je bilo kao u najboljim vremenima. U sam kafić je moglo stati desetak lljudi ali se u ljetnim mjesecima znalo ispred okupili i par stotina. Zahvaljujući tadašnjem komandantu Bataljona vojne policije Zaimu Mujezinoviću „Rosseto“ je bio svojevrsna Švica u poređenju sa ostalim lokalima u gradu. Jedino tamo nije bilo mobilizacija i skoro svi su imali propusnice za kretanje poslije policijskog časa koji je bio od 22:00 h. Groteskno je izgledala totalno pusta čaršija oko ponoći a u „Rossetu“ je bilo ljudi kao da je podne.

Ja sam ispratio mnoge drage ljude baš sa tog mjesta, koji su rodni grad napustili zbog egzistencijalnih problema ili zbog straha da ne odu na ratište. U „Rossetu“ smo i tugovali kada bismo čuli tužne vijesti o pogibiji dragih ljudi.

Ja sam u tom kafiću dočekao i ispratio rat i svjestan sam da sam iz tog pakla izašao fizički i psihički neokrznut samo zahvaljujući atmosferi koja je vladala tamo.

Jednako kao što se naglo pojavio i digao do kultnih razmjera tako se „Rosseto“ i ugasio i sada na mjestu omiljenog sastajališta „raje“ stoji radnja pokopnog društva „Rahmet“.

Ko zna, možda tu i ima neke simbolike?

Read More

Slatko ćoše

Nakon nekoliko postova u kojima se proljevala žuč red je da pišem o nečemu slatkom. Pisat ću danas o zeničkim slastičarnama.

Negdje na početku bloga „blentoven“ sam pisao o „Jabuci“, za Zeničane famoznoj slastičarni kod Škrte (ili kod Mime u posljednje vrijeme). Danas ću pisati o ostalim slastičarnama diljem našeg grada.

Od svih slastičarni u gradu ja se najbolje sjećam jedne koja je imala poseban udio u stvaranju mog itekako visokog kriterija kada su slastice u pitanju. To je bio famozni „Kasato“ u nekadašnjoj ulici Borisa Kidriča (sada se zove, ja mislim, Aska Borića). To je bila jedna na prvi pogled neugledna radnja ali sa itekako dobrim slatkim delicijama. Mene, nepopravljivog agnostika, natjerati u crkvu i nije bilo lako ali moja pokojna mama je znala recept. Davala bi mi neku sitnu lovu da si kupim kolač po povratku iz crkve u čijoj je neposrednoj blizini bio „Kasato“. Znam da sam uvijek bio u gadnoj dilemi koji kolač da uzmem. Najradije bih uzeo sve. Davio bih se vinskim rolatima, Sacher tortom, žitom sa šlagom, kesten pireom ili specijalitetom kuće - famoznim sladoledom Kasato koji je nalikovao lubenici. Po gradu se priča, kao neka vrsta urbane legende, da je Ćazim, mislim da se tako zove gazda radnje, izumio famoznu havanu, kraljicu svih torti. Kažu da je on pravio kolače, ni manje ni više, za „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ i da je on lično slao šofere po slatke delicije kada bi navraćao u Bosnu.

Pred sam rat Ćazim je, kažu, odselio u Mostar i tamo imao radnju a prije godinu dana se vratio u naš grad, u istu ulicu samo nekih stotnjak metara niže prema stanici. H. i ja smo išli na žito i Kasato. Jednostavno sam morao probati da li je okus kolača ostao isti kakvog se sjećam i da H. proba te kolače o kojima sam joj nebrojeno puta pričao (ona je mlađa pa nije imala tu sreću da ih proba). Ne znam da li se vama ikada desilo da vas neki okus momentalno vrati u neko drugo vrijeme. Taj sam osjećaj imao pri prvom kontaktu sa Kasatom i žitom. Kao da su me nekim gastro-vremeplovom vratili u djetinjstvo. Još kada sam vidio vlasnika koji je ostao isti (ok, sa malo više bora) osjećaj je bio potpun. Radnja je vrvila Kasato - nostalgičarima koji su, kao i ja, došli da se prisjete najbolje slastičarne u Zenici ikad.

Prazninu između dva „Kasata“ smo popunjavali u slastičarnama koje su nastavile gdje je gazda Ćazim stao. Dobra havana je bila u „Uni“ i „Evropi“, indijanci su se jeli kod Demirija u Masarykovoj a nerijetki su išli u „Kristal“ kod pokojnog Mušovića na kraju Kineskog zida i u „Specijal“ u Staroj čaršiji.

U ovo novije high tech doba najposjećenije su slastčarne: „Horse“ preko puta suda u Masarykovoj, „Evropa“ u lameli, „Mimoza“ - novootvorena slastičarna u centru Metalurg i „OM caffe“ koji i nije slastičarna ali ima jako dobre torte.

Svo oni imaju jako dobre kolače ali po meni samo je jedan Kasato.

Read More

Zenički konobari

Opet je svanuo lijep i sunčan dan, čaršija je odmah živnula. Broj ljudi koji prvu jutarnju kafu piju u baštama se drastično povećao. Ja sam odlučio popiti kafu u jednom kafeu koji ima najviše sunca u bašti. Znao sam da idilični ambijent ne može dovijeka trajati. U tom lokalu čiji je gazda moj dobar prijatelj konobar je tako namrgođen da pri onom prvom „Ša'š popit?“ poželiš da promijeniš lokaciju.

Razmišljao sam dugo i skontao da u Zenici zadnjih deset godina nisam vidio konobara koji bi mogao nastaviti tradiciju onih starih majstora - konobara koji su radili prije po našim kafićima. Zanimanje konobara nekada nije bilo degradirano kao danas i radili su ga momci koji su jako dobro kotirali kod ženskog dijela zeničke populacije, odmah iza nogometaša. Sjećam se momaka iz „Picerije“, „Bordoa“ ili „Lincera“ koji su bili jako dobro plaćeni ali su i znali raditi svoj posao. Nisu se ponašali kao mali Bogovi poput ovih današnjih konobara. Među tadašnjim konobarima mnogo ih je nastavilo posao u ugostiteljstvu i sada imaju svoje kafiće ili restorane. Napomenuo bih Maketa koji ima svoj mali caffe koji jako dobro radi, Omera koji drži „Amici“, Harija koji drži „Passage“ i Stoleta koji je donedavno vodio diskoteku „Šen“ a sada vodi poslove u dva kafića koje vodi Adnan Teljigović.

Najbolji primjer ljudi koji su uspjeli a bili su konobari su mi Dina i Đuro koji zajedno drže caffe „Avanti“. Oni su svoje iskustvo rada sa ljudima prenijeli na svoje konobare i nije ni čudo da taj mali caffe radi mnogo bolje od mnogih izvikanijh objekata u gradu. Još jedino u „Avantiju“ ne možeš prepoznati koji je dan jer je tamo uvijek jednaka popunjenost objekta i vikendom i radnim danima. To je mjesto u kojem se još uvijek osjeti ona stara atmosfera Zenice iz prijeratnih, po meni ljepših vremena.

Nije rijedak primjer da po lokalima u gradu vidite nalijepljene obavijesti u kojima gazde traže konobare. Čudna stvar obzirom na uznapredovalu ekonomsku krizu. Mislim da je jako teško pronaći pravog konobara koji će nenametljivo i pošteno raditi svoj posao. U razgovoru sa nekim vlasnicima lokala sam doznao da je skoro nemoguće naći radnike koji neće zaviriti u njihove džepove a opet konobari se tuže na nepošten odnos vlasnika prema njima. Vrzino kolo koje odražava i trenutno stanje ove države.

Možda među današnjim konobarima i ima momaka koji imaju potencijal koji su imali nekadašnji navedeni konobari ali ih ja ne poznajem. Oni ovaj posao gledaju kao neku odskočnu dasku ka nekom boljem poslu i stoga i imaju tako površan odnos prema mušterijama. Čast nekim izuzecima ali danas je velika rijetkost da vidite konobara koji se u jednom kafiću zadržao duže od godinu dana. Te rokade konobara dovode do situacije u kojoj se gosti više ne osjećaju prijatno u kafićima u kojima su redovni gosti.

Nakon svega napisanog ostaje mi samo da se nadam da konobari baš i nemaju vremena da čitaju moj blog jer bih mogao imati još gori tretman kod njih, ako je to ikako moguće.

Read More

Starim ili...?

Krenemo neku noć moja djevojka i ja negdje na piće. Obzirom da stalno izlazimo na isto mjesto (kod Đure u Avanti) odlučili smo da nešto promijenimo pa smo krenuli u fakultativni obilazak Zeničkih kafića. Čuli smo da ima par zanimljivih lokala u "Bananović Centru". Nakon podužeg hodanja i obilaska svih ugostiteljskih objekata odlučili smo da popijemo kafu u jedinom caffeu koji je imao bar malo poznatih faca - OM caffeu. Vjerojatno se nekom u tom centru i sviđa ali meni je tlaka gledat’ ljude kako samo hodaju i tipično za ovu recesijsku besparicu - bleje u izloge.

Nakon popijene kafe slijedio je mnogo teži dio - odluka gdje ići na onaj alkoholni dio večeri? Počeli smo pretresati sve moguće opcije. Za "Gaudeamus" i "Romantic" smo prestari, za “Ten” (bivši “Šen”) nemamo dovoljno dobro auto, "Raffaello" nam je previše pozerski. Za Jazz club nismo ponijeli rudarsku lampu a tamo je mračno k’o u jami Raspotočje, "Bordo" nam je premalen a i nekako previše ljetni caffe, svi lokali u Staroj čaršiji su bili prekriženi i prije razmatranja jer smo u tom dijelu grada non-stop. U novootvorenoj pivnici “Libertas” se još nismo odomaćili tako da su nam ostale dvije solucije: Gatto ili kod Đure u Avanti. Obzirom da nismo imali informacija kako je sada u Gattu sistemom eliminacije odlučismo da (za promjenu) idemo u Avanti.

Ne mogu se oteti utisku da je prije bilo mnogo više mjesta za izaći i da se sad obrnuto proporcionalno rastu grada smanjuje broj normalnih mjesta za provesti one opuštajuće trenutke koji su nam svima u ovim teškim vremenima i te kako potrebna.

Ne znam da li je to ili sam samo naglo ostario...?

Read More