22 February 2010

Zeničani

Već danima čitam komentare ljudi na ovoj našj stranici i ne mogu da se načudim. Koju god temu da odaberem nakon par normalnih komentara vezanih za nju obavezno slijede prepucavanja na svima omiljeno - Zeničani i oni drugi. Ovaj grad izgleda ima veći problem od aerozagađenja i nezaposlenosti, a sve više mislim da je to animozitet između starih Zeničana (ma ko da su oni), izbjeglica i onih koji su došli sa sela. Makar moram rizikovati posjećenost i to da ne budem shvaćen ja ću vam napisati šta mislim o tome.

Kroz mnogo stvari sam se dokazao kao pravi Zeničanin ali se moram zapitati kada čitam prepucavanja na našoj stranici da li ja uopće pripadam tu. Moj otac je u Zenicu doselio 61. godine prošlog vijeka a mamini su Botići sa Brista, obitelj koja više od 150 godina živi tamo. Pišem, po mnogima „najzeničkiju stranicu“, borim se na sve načine da popravimo situaciju u našem gradu ali mislim da ni to ne bi bio nekakav teg koji bi morao prevagnuti u moju korist na nekom nevidljivom kantaru kojim se mjeri ko je ko.

Ko su uopće stari Zeničani?

Jesu li to potomci onih starih familija koje sam spominjao u jednom od svojih postova na Blentovenu? Zenica je netom iza prvog svjetskog rata brojala samo 3200 stanovnika. Jesu li njihovi potomci jedini koji se mogu ubrojati u privilegovanu skupinu ljudi koja se naziva starim Zeničanima. E ja ću vam reći da su oni po meni jedini krivci što je stanje u našem gradu ovakvo kakvo je. Oni sjede po svojim kafićima, uglavnom kraj prozora, i komentarišu bilo koga ko prođe, uglavnom riječima "vidi seljaka, ja ga znam kada se u grad spustio". Ti ljudi su uglavnom iz bogatih porodica i nikada im se nije dalo da uđu neke političke vode ili ne daj Bože da se eksponiraju u borbi za svoj grad. Lakše je svakoga prozivati iza leđa i kukati nad sudbinom.

Pokušavao sam se sjetiti značajnih ljudi iz ovog grada, da li među njima ima neko ko je potomak neke od tih porodica ali nijedno ime mi nije palo na pamet. Ezher Ezo Arnautović je čovjek koji ovom gradu dao obrise grada i za njegove vladavine su napravljeni: bulevar, kino, banka, željeznička stanica i Bog te pitao šta. Po mjerilima koje čitam na ovom siteu niije Zeničanin jer je rođen u Travniku. Alojz Renić, najbolji fudbaler svih vremena u Čeliku je takođe Travničanin. Nabrajanje bi moglo potrajati u nedogled.

Ovaj val ksenofobije se pojavio kod nas sa nastankom ove naše nove države, početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Nevolja je mnoge ljude iz ratom zahvaćenih prostora natjerala da dođu u naš grad a mi smo ih dočekali sa prezirom i sa jednom skoro pa otvorenom mržnjom. Neki "majmun" iz Jajca napravi sranje u izbjegličkom logoru ili u gradu i odmah smo spremni generalizirati pa reći kako su svi iz Jajca lopovi, neradnici i nekulturni. Jajce ima toliku istorijsku vrijednost i kulturno naslijeđe kakvo Zenica nikada neće imati ali ne, mi smo spremni tvrditi da su Jajčani najveći seljaci. Molio bih građane Jajca da se ne naljute na slučajnom odabiru njihovog grada za primjer.

Postoji i animozitet prema seljacima iz okoline Zenice. Nebrojeno puta sam čuo kako za jednog našeg fudbalera odmah iza imena spomenu i rodno selo njegovog oca. Čovjek se namijenjao država i gradova u kojima je živio ali ne, ostaće mu kao neki nevidljivi žig ime sela njegova oca. To se prije nije nikada dešavalo u našem gradu. Po meni su seljaci i oni koji redovito ističu starost svoga prezimena a ništa za ovaj grad nisu preduzeli nego samo iz okola pljuju po onima koji su sa sela došli u gradove i stvorili oko sebe jedno moćno okruženje. U takvoj situaciji se događa da nam je glavni privrednik (ako izuzmemo Salku Džananovića) famozni vlasnik nekoliko supermarketa poznat po odjevnoj kombinaciji trenirka i špicaste cipele. On je došao i napravio imperiju samo zato što se niko od famoznih "Zeničana" nije sjetio da se udruže i naprave nešto čime bi mogli parirati tim novim privatnicima. Ovdje na našem site-u jako često vidim i neku vrstu šovinizma prema nekima koji su rasli u prigradskim naseljima.

Ko je uopće pozvan da sudi ko je Zeničanin a ko ne? Molio bih da me ne shvate krivo ali ponekad mislim da su najgori oni koji se pozivaju na to da moraju prigovoriti nekom za njegovo mjesto rođenja. Neki dan sam pričao sa jednim momkom koji je od rata na ovamo u Zenici i znam za sigurno da je napravio više od stotina Zeničana za ovaj grad i koji mi kaže da do sada nije prošao ni jedan dan a da mu na nos nisu nabili to što je rodom iz jednog gradića 80 km sjeverno od Zenice. Moram navesti primjer stomatologa Ashara Kazazića, iako će se on možda naljutiti što ga imenujem. Doselio je u naš grad sredinom osamdesetih. Cijeli rat je proveo u Zenici. Ne postoji niti jedna sportska ili kulturna manifestacija kojoj nije prisustvovao ili dao neki svoj prilog. Veliki navijač Čelika u svim sportovima iako je rođen i fakultet završio u Sarajevu. Ko ima pravo da njemu ukine to da se naziva Zeničaninom?

Kada sam bio mali učili su nas da je najveća vrijednost Zenice u tome što je to jedan multietnički grad koji je otvorenog srca primao ljude koji su dolazili da izgrade Željezaru i uvijek smo se spominjali kao grad koji je znao dočekati ljude sa strane.

Ponekad se zapitam da li su nas krivo učili ili smo se ipak mi promijenili...?

P.S. Ostao sam dužan svoju definiciju "pravog Zeničanina". Po meni je to svako ko ovaj grad osjeća svojim i voli ga, bez obzira od kud i kada je došao, ili kada i gdje je otišao.


16 February 2010

Ruglo u centru grada


Neki dan sam pisao o tome kako je pijaca iscurila na Titovu ulicu.

Danas sam stvarno totalno poludio zbog toga. Od Kamenog mosta do Zeničanke razastrte su kartonske kutije sa raznim sadržajem i sa nenormalno glasnim prodavačima. Otac mog prijatelja koji ima radnju blizu Zeničanke je na rubu živaca od neshvatljivo kreštavog glasa jedne Romkinje koja se od ranih jutarnjih sati dernja kao da joj neko kožu guli. Jedan dan prodaje DVD-ove po marku, drugi dan prodaje gaće, treći dan nešto treće, ali se ne prestaje derati. Danas su prevazišli sami sebe i svoje improvizovane štandove su zavili na slovo L u Masarykovu ulicu i prodavali su nekakve store i čaršafe.

Ne razumijem gdje je ta naša policiija i inspekcija da provjeri papire tih ljudi koji su zakrčili glavnu zeničku ulicu i doveli je do toga da niko normalan neće da kupi ili uzme u najam prostor koji se tu nalazi. Sve češće nailazim na Zeničane koji u čaršiju idu bulevarom iako im je mnogo bliže ići Titovom jer nemaju živaca provlačiti se između kartonskih kutija i naguravati se sa drskim prodavačima.

Posebna je priča o artiklima koji se prodaju. Sve je to roba sumnjivog porijekla a posebno je sumnjiv rok trajanja. Prodaju se nekakvi keksovi za koje nikada niste čuli, mliječni proizvodi kojima je rok trajanja opasno blizu isteka i milioni baterija, gaća i ostale trikotaže.

Ko god da dođe u naš grad s gađenjem okreće glavu kada prolazi kroz našu glavnu ulicu. Nedavno mi je neko napisao komentar da su to ljudi koji su ratni vojni invalidi i demobilisani borci i da im opština ne može ništa ali ja odgovorno tvrdim da to nije istina jer sam sto posto ubijeđen da ona Romkinja sa kreštavim glasom i još nekoliko njenih prijateljica sigurno nisu ratovale. Oni rade za neke švercere koji robu dovlače sa koridora i iz Kine.

Inspekcija redovito dolazi da pokupi harač od privatnika koji imaju radnje i svako malo ih opasno lupi po džepu a ruglo koje im se prostire pod nosom uporno ignorira iako ono stvara nelojalnu konkurenciju ljudima koji imaju prijavljene trgovine.


05 February 2010

Zoran Savić – veliki momak iz Blatuše

Ovih dana se rade razne ankete u kojima se biraju sportaši godine, desetljeća, svih vremena i slično. Kao i uvijek ja sjedim po kafićima i opipavam puls ljudi koji se takmiče da iz rukava izvuku nekog svog favorita za najboljeg sportaša u bilo kojoj kategoriji. Neko od prisutnih me upitao šta ja mislim o tome. Niti jednu sekundu nisam razmišljao kada sam rekao da je po meni najbolji zenički sportaš svih vremena Zoran Savić.

Zašto Zoran Savić?

Taj visoki dečko iz Blatuše je osvojio toliko trofeja da bi mi trebalo pola dana da ih sve nabrojim. Više puta prvak Evrope sa nekoliko timova, sa dvije reprezentacije je bio prvak Evrope i svijeta. Bio je sportski direktor u Bologni i u Barceloni. Ma moglo bi se to nabrajati danima. Ja sam ponosan što Zoku poznajem lično i mogu odgovorno tvrditi da je uz sve to i divan čovjek. Potrudio sam se da dođem do njega i da za naš portal napravim jedan intervju sa čovjekom koji to definitivno zaslužuje.

Intervju u cjelini možete pročitati klikom na
Zoran Savić – veliki momak iz Blatuše


31 January 2010

Noć muzeja

Prije dva dana u susjednoj nam Hrvatskoj je bila manifestacija nazvana neobičnim imenom – Noć muzeja. To je jedna dobra zamisao vlade Republike Hrvatske na čelu sa njenim ministarstvom kulture koji su odlučili da taj dan svi muzeji diljem države budu otvoreni do jedan sat poslije ponoći i da ulaz u sve spomenute bude slobodan. Divan primjer kako država radi na popularizaciji kulture.

Odvratan osjećaj u mom želucu stvara komparacija te manifestacije sa kulturnom učmalošću našeg grada. Kod nas muzej radi do 17 h svakim radnim danom a tek nedavno su počeli raditi subotom. Nije mi jasno kako bilo ko stigne da pogleda neke izložbe koje se tamo postavljaju. Ljudi rade uglavnom do 16 ili 17 sati i ne stignu da odu tamo a posebno ne da svoju djecu odvedu u razgledanje izloženih eksponata.

Kad smo već kod eksponata mislim da svi oni koji su tamo izloženi stoje još od vremena doajena prikupljanja zeničke muzejske građe, rahmetli Fiće Ibrahimspahića. Opština je izdvojila ogromna sredstva da se napravi zgrada koja zaista reprezentativno izgleda izvana ali unutra je blago rečeno kaos. Na ulazu vas dočekaju djevojke koje rade na porti i ljubazno vas usmjere na razgledanje eksponata ali od kustosa ni traga. Već sam pisao o tome kako je kamera koja ima izuzetnu priču (njom su fotografirani pripadnici Mlade Bosne na suđenju u Sarajevu) stavljena u neki zametnuti ćošak gdje sam ga ja jedva pronašao. Naprijed su izložene neke replike ustaških i njemačkih uniformi sa svom pripadajućom opremom.

Marketing muzeja je očigledno negdje dobrano zapeo jer plakatiranje izložbi i izlaganja novih muzejskih postavki je svedeno samo na stavljanje plakata na ulazna vrata muzeja i možete ga primijetiti samo ako ste u prolazu. U prolazu možete biti samo ako idete na neku od molitvi u čaršijsku džamiju ili ako idete nekom na dženazu jer je taj dio grada poodavno postao mrtav za zeničke šetače. Prije nekih tri mjeseca je bila upriličena retrospektiva nezavisnog evropskog filma za koju sam ja doznao tek nekoliko dana nakon prikazivanja a imao sam jaku želju da pogledam neki dobar film. Sličnih primjera je napretek. Uglavnom čovjek bi morao dežurati ispred vrata da bi bio obaviješten o događanjima u tom precijenjenom zdanju.

Ne znam koliko je Zeničane koji su primorani da pune budžet opštine koštao ovaj „hram kulture“ u bojama prijeratnog Holiday Inna ali znam da su za te pare mogli da naprave nešto što bi našem gradu bilo mnogo rentabilnije. Na primjer neki novi KP dom jer su postojeći kapaciteti odavno popunjeni pa smo dovedeni do ruba apsurda da imamo čak i osuđene za ratni zločin koji čekaju na odlazak na izvršenje kazne zato što nema slobodnih kreveta u kaznionicama. Ostalo je jako mnogo kasarni po našim gradovima koje bi se uz minimalna sredstva mogle preurediti u kaznionice pa da kriminalci imaju gdje prenoćiti a ne da nekom novom naraštaju dajemo nova krila u kaznenim djelima zbog nemogućnosti sankcionisanja istih.


25 January 2010

Indijansko pleme u Zenici

Nedavno sam u razgovoru sa prijateljem koji je postao otac ušao u raspravu oko davanja imena djeci. Veliki sam poštovalac davanja tradicionalnih imena djeci a on je zagovornik teze da se treba dati upečatljivo ime koje ne pripada baš svakodnevnici. Sada mladi roditelji često zavire u knjige sa imenima ili još gore „googlaju“ po netu da bi pronašli dovoljno različito ime koje će njihov potomak nositi do kraja života. Sto ljudi, sto ćudi, što bi rekao naš narod. Ok zaviriti u knjige sa starim persijskim ili arapskim imenima, ali imena tražiti u knjigama Karla Maja ,poznatog pisca knjiga o indijancima, to je stvarno raritet.

U Sarajevu je postojala stara porodica Arnaut čiji je „pater familijas“ bio gospodin Ibrahim, poznat između ostalog i po tome što je bio osnivač i prvi direktor DOZ-a, prve osiguravajuće kuće sa ovih prostora. Njegov sin Nešet Arnaut, priznati liječnik specijaliziran za plućna oboljenja je napustio Sarajevo i nakon dužeg lutanja (Travnik, Zavidovići...) odlučio da svoje gnijezdo svije u Zenici. U naš grad je sa suprugom Danicom, prosvjetnom radnicom, doselio početkom pedesetih godina prošloga stoljeća.

Pokojni gospodin Nešet je bio pasionirani sakupljač knjiga i nazvanično saznajemo da je imao knjiga otprilike kao naša gradska biblioteka. Kažu da je pred smrt svojoj djeci podijelio sve knjige i to, pazite, svakom po 6000 komada. Obzirom da ih je imao troje to je jedna zavidna cifra od 18000 knjiga. Među toliko knjiga najdraže su mu bile one Karla Maja a da ta njegova ljubav prema knjigama o indijancima ostane zapamćena odlučio je svoju djecu nazvati po indijanskim poglavicama. Prvi i najstariji sin Unkas Arnaut, donedavni predsjednik kantonalnog suda u Zenici je bio prvi. Poslije njega se rodila Kamiah Arnaut, profesorica engleskog jezika koja je sada i Karović (udata za profesora Milenka Karovića ) i naposlijetku se rodio Kočiz, sada poznati zenički advokat. Unkas je nastavio sa tradicijom i svoju je djecu nazvao Onahti (kćer) i Naiče (sin). Kočiz je svojoj djeci takođe odabrao indijanska imena. Kćerke se zovu Sonsirej i Tila a sin je Načiz. Jedino je profesorica Kamiah (vjerojatno zbog svog muža, tradicionlanog Crnogorca) svom sinu dala ime Goran.

Danas pokojni čika Nešet (koji je, istini za volju, i sam imao pomalo čudno ime) bi vjerojatno bio ponosan na svoju poveliku familiju koja se pokazala veoma uspješnom u svim sferama života. On je umro 1998. godine a teta Danica je još uvijek živa i uživa u svojoj penziji u zgradi preko puta Papirne. Penziju je zaradila radeći u nekadašnjoj školi Sead Škrgo (ubijte me ali ne znam kako se sada zove).

Ovo je bila priča o jednoj netipičnoj zeničkoj porodici za koju se ja iskreno nadam da će nastaviti svoju tradiciju jer je itekako zanimljiva. Ko zna, možda na red dođe i neki Winnetou?