08 June 2009

Juni - lipanj

Ovo ljeto dijaspora nam je počela dolaziti mnogo ranije: tek što je nastupio juni a ja se već danima susrećem sa ljudima koji su došli u posjetu obiteljima iz inostranstva. Već sam jednom napisao da Zenica u ljetnim mjesecima počinje ličiti na mala primorska mjesta koja su zimi mrtva a sa dolaskom ljeta ožive i dožive jednu ogromnu preobrazbu.

Grubi susret sa stvarnošću neke nove dijaspore sam doživio neku noć u jednom našem kafiću. Neki „lolo“ je pokupio ribu i kvalitetno se zarakijao i kada mu je gazda lokala rekao da ne služi goste polije jedanaest počela je njegova tirada: „Kod nas u Holandiji se piće služi sve dok ima gostiju u kafani...“ i još mnogo toga što je iritiralo moju jetru reče taj egzemplar seljačke dijaspore. Odmah da se razumijemo ja ne pišem o dijaspori u globalu nego o ljudima koji su i prije odlaska iz zemlje imali ruralnu liniju a ni zapad ih nije urbanizovao. Oni su toliko drčni i nadmeni i misle da njihov „ojro“ (Euro za one koji nisu prepoznali da se radi o valuti Evropske unije) vrijedi više nego naših deset maraka.

Sretao sam ih mnogo i u Haninoj radnji gdje su spremni i na najgora cjenkanja da bi što manje potrošili. Svi oni imaju neku potrebu da vam ispričaju poneku mudrost jer zamislite - oni žive u Europskoj uniji a mi smo na zatucanom Balkanu.

Na svu sreću postoje i oni fini ljudi koji su jedini razlog zašto u ljetnim mjesecima ne odselim u Papua-Novu Gvineju. To su oni koji su se i prije odlaska u tamo neke Holandije, Austrije i ine zemlje znali ponašati normalno, nenametljivo i urbano. To su ljudi koje nije bilo strah suočenja sa evropskim neonskim blještavilom i koji su odlazak vani shvatili kao neminovnost a ne kao potrebu za kurčenjem kada se ponekad vrate u domovinu. U razgovoru s njima nikada nisam stavio tačku nego uvijek zarez tako da bez problema mogu nastaviti pričati sa njima kao da nisu ni otišli. Od njih nikada nećete čuti bajke o skupim automobilima i blještavim kućama, sa njima pričate o koncertima, filmovima i pozorišnim predstavama.

Sve u svemu nadam se da ću se u ova tri naredna mjeseca susretati sa više onih dragih i normalnih ljudi koji dolaze iz inostranstva nego sa onim kojima pasoš druge države daje neku sintetičku snagu i osjećaj više vrijednosti.

05 June 2009

Nezir iz Zenice



Ovih dana imam velikih problema sa apetitom i danima se prisiljavam da nešto pojedem. Jedna od brojnih uspomena koju sam donio iz tadašnje JNA je nervoza želuca koja mi stvara probleme kada god se nanerviram. A to, što godine više prolaze i nije teško.

U svojoj tegobi s apetitom ne mogu da se ne sjetim jednog predivnog čovjeka koji se nikada nije najeo kao ljudsko biće. Pogađate, riječ je o rahmetli Neziru Bošnjaku iz Gračanice kod Zenice. Taj simpatični čikica je čitav svoj životni vijek radio da bi se najeo a pri tom je izdržavao i poveću porodicu. Imao je ženu i sedmero djece. Penziju je zaradio radeći u Željezari bez ijednog dana bolovanja a imao je bolest koja je komotno mogla naći svoje mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda. On je imao tako jaku kiselinu da bi svu pojedenu hranu istopila prije nego bi se i razgradila.

Sjećam se da sam kao dječačić od nekih desetak godina vidio ogromnu gužvu ispred one famozne slastičarne na raskršču kod pravoslavne crkve koju smo mi djeca uvijek zvali „slastičarna kod Rame grbe“. Okupilo se tu nekih dvadesetak ljudi oko jednog stola i svi su u nevjerici gledali jednog suvonjavog i oniskog čovjeka sa „francuskom“ kapom na glavi koji je tamanio punu tepsiju baklave. Normalnog čovjeka bi desetak baklava otjeralo u sigurnu i bolnu smrt ali on je pojeo sve i na kraju popio svu onu agdu iz tepsije. Sjećam se da su se neki autoprevoznici okladili međusobno i platili sirotom Neziru tepsiju baklave a on ju je sa zadovoljstvom pojeo. Kažu ljudi da je isto tako za opkladu pojeo i 50 bureka kod čika Džeme Hadžirašidovića u Novoj Zenici.

Znajući za njegovu bolest medicinari iz Željezare, gdje je nekada radio, su ga poslali na ispitivanje kiseline ali su doktori iz laboratorije digli ruke od toga iz jednog sasvim prozaičnog razloga - svaki put bi se sonda istopila kada bi je gurnuli da uzmu uzorak kiseline. Sjećam se da sam ga jedanput u ratu pitao da li se ikada najeo a on mi je rekao da jeste, jedan jedini put, kada je pojeo čitav vojni kazan graha. Svi oni koji su bili u vojsci znaju kojih je gabarita bio taj kazan.

U toku rata mi je jako često padao na pamet on, jadnik koji se ni u miru nije mogao najesti, a kako li je tek bilo teško najesti se u ratu kada se jako teško dolazilo da hrane.

Rahmetli Nezir poginuo je negdje u ljeto 2006.-e kada ga je ispod same kuće u Gračanici, na autoputu, pregazio neki čovjek iz Zavidovića.

Nagla i nadasve tužna smrt čovjeka koji se u svojih sedamdeset, s mukom proživljenih godina, nikada nije najeo.

03 June 2009

Rosseto

Mnogi koji me poznaju a čitaju moj blog se pitaju zašto nisam nikad pisao o „Rossetu“, kafiću u kojem sam proveo dobaaar dio svog života. Na to pitanje ni ja sam nemam odgovor ali danas sam šetajući opustjelim donjim dijelom Stare čaršije shvatio da moram pisati i o tom mjestu koje je promijenilo živote mnogih ljudi a služilo je i kao mjesto za mentalnu higijenu tokom odvratnih ratnih godina. Svo ovo vrijeme sam se trudio da u svojim postovima ne spomenem onaj teški ratni period ali pisati o „Rossetu“ a ne spomenuti rat je nemoguće.

Pred sam početak ratnih dejstava u našoj državi u samom srcu Stare čaršije niknuo je caffe „Rosseto“. Vlasnik je Mustafa Muća Kaknjo ali svi su bili ubijeđeni da je pravi vlasnik bio Senad Mešić „Meša“ legendarni konobar iz nekadašnjeg „Žileta“. Meša je vodio poslove u kafiću i bio je prava „alfa i omega“ tog objekta. Treba biti realan pa reći da su svi gosti u početku i dolazili zbog njega. Tamo su tada radili Ljubomir Đurić Đuro, sadašnji suvlasnik jako uspješnog lokala „Avanti“ kojeg sam mnogo puta prije spominjao i Hasanić Sanin Nino, simpatčni momak, vječiti student koji je tokom rata prebjegao u Zenicu iz Foče.

Njih dvojica, kojima su u poslovima konobarisanja pomagali Saib „Brzi“ i Amer, uz nenadmašnog zajebanta Mešu, su mnogim čaršijskim ljudima ovog grada pomogli da uz smijeh i šalu ostanu normalni u onom nenormalnom vremenu. Ubrzo je „Rosseto“ postao kultni kafić u koji su izlazili skoro svi normalni ljudi ovog grada. Raja iz humanitarnih organizacija, visoki vojni dužnosnici, sportisti i mnogi drugi neznani ljudi su danima trunku zaborava od grozne zbilje tražili upravo tamo. Po ko zna koji put se pokazao zenički paradoks da su uvijek najposjećeniji lokali koji imaju kvadraturu osrednje garaže.

Meša se snalazio na razne načine da nabavi robu za radnju pa se tamo pila kafa kada ju je bilo skoro nemoguće naći a alkohola je bilo kao u najboljim vremenima. U sam kafić je moglo stati desetak lljudi ali se u ljetnim mjesecima znalo ispred okupili i par stotina. Zahvaljujući tadašnjem komandantu Bataljona vojne policije Zaimu Mujezinoviću „Rosseto“ je bio svojevrsna Švica u poređenju sa ostalim lokalima u gradu. Jedino tamo nije bilo mobilizacija i skoro svi su imali propusnice za kretanje poslije policijskog časa koji je bio od 22:00 h. Groteskno je izgledala totalno pusta čaršija oko ponoći a u „Rossetu“ je bilo ljudi kao da je podne.

Ja sam ispratio mnoge drage ljude baš sa tog mjesta, koji su rodni grad napustili zbog egzistencijalnih problema ili zbog straha da ne odu na ratište. U „Rossetu“ smo i tugovali kada bismo čuli tužne vijesti o pogibiji dragih ljudi.

Ja sam u tom kafiću dočekao i ispratio rat i svjestan sam da sam iz tog pakla izašao fizički i psihički neokrznut samo zahvaljujući atmosferi koja je vladala tamo.

Jednako kao što se naglo pojavio i digao do kultnih razmjera tako se „Rosseto“ i ugasio i sada na mjestu omiljenog sastajališta „raje“ stoji radnja pokopnog društva „Rahmet“.

Ko zna, možda tu i ima neke simbolike?

02 June 2009

Austro - Ugarska

Moj prošli post o vladavini Turaka na ovim prostorima mi je donio jutrošnju prepirku uz prvu kafu, o tome da li su Turci uopće bili okupatori na ovim prostorima. Jedan od mojih jutrošnjih debatnih protivnika je čak rekao da su prototip agresora na ovim prostorima bili Austro-Ugari a da su Osmanlije bili dobročinitelji.

U ovom postu ne bih više zalazio u period turske vladavine nego ću pisati o „agresoru“ na ovim prostorima, Austro-Ugarskoj monarhiji.

Ako su oni bili agresori ja bih sada potpisao odmah da nas opet pokore. U samo par godina krajem devetnaestog stoljeća u Zenici su izgrađene četiri i te kako važne stvari za budući razvoj Zenice kao grada. Napravljeni su KP dom Zenica, željezara, fabrika papira (popularna Papirna) i rudnik mrkog uglja u Zenici. Stare monarhijske zgrade, stare preko stotinu godina, u boljem su stanju nego građevine pravljene u nekom neosocijalističkom dobu. U samoj Titovoj ulici postoji nekoliko kuća koje su napravljene za vladavine Franje Josifa i dan danas prkose vremenu i svojom ljepotom zasjenjuju mnoge kuće koje su napravljene pedesetak godina poslije. Da ne spominjemo njihov ustroj koji je državne službenike i administraciju dovodio do savršenstva. U današnjoj eri kompjutora ne mogu se pronaći katastarski dokumenti o vlasništvu zemlje a za samo 50 eura u Beču vam službenici u roku od par minuta pronađu sve papire u svojim arhivama.

Prije neki dan sam čuo jednu fascinantnu stvar. Prijatelj mi je rekao da su 1907. godine vlada Austrije i sarajevski gradonačelnik potpisali ugovor koji vrijedi sto godina u kojem se Austrija obavezuje da plaća studiranje i daje stipendiju studentima sa sarajevskog fakulteta koji žele da studij nastave u Beču. Prije dvije godine je taj ugovor istekao. Takođe mi je jedan prijatelj pričao kako je upravi Željeznica BiH stigao dopis u aprilu 2005. da austrijska vlada više neće besplatno servisirati uskotračnu prugu koja je vodila do Višegrada. Servisirali su je i održavali punih sto godina, a njihove pruge su se koristile sve do šezdesetih godina prošlog vijeka.

I sam sam se uvjerio u njihovu pedanstnost jer sam radeći u arhivi Rudnika Zenica masu puta nalijetao na crteže iz vladavine cara Franje Josifa koji su me ostavljali bez daha jer su bili tako precizno urađeni da nisam mogao povjerovati da su oni crtali guščjim perima a ne ovom sadašnjom rotring tehnikom.

Moja jedina zamjerka školstvu moga vremena je ta što smo učili da je Gavrilo Princip bio heroj koji je oslobodio ovaj narod od strašnog neprijatelja a istina je da je on ubio Carevog sina i njegovu trudnu suprugu što se itekako kosi sa mojim poimanjem herojskog.