Čudna stvar su ove godine. Što više starim sve mi više paše da popijem poneku tekućinu krcatu maliganima ali sam primijetio da sam vremenom postao i osjetljiviji i mnogo niže „izbaždaren“ kada je alkohol u pitanju. Nekada se kao od šale moglo popiti i dvadesetak onih 0,33 piva ili isto toliko Vlahova, koji je bio kultno piće moje generacije, a sada popijem pet, šest piva i prestanem u strahu od mamurluka koji s godinama postaju sve žešći i žešći. Gledam današnje generacije i primjećujem da su mnogo umjereniji prema alkoholu nego što je to bila moja ili oni malo stariji od mene. Razlog tome je vjerojatno i veći broj vjernika u posljednje vrijeme ali i onih koji se trude da žive sportski život koji je sada IN. Ne kažem da u mojoj generaciji nije bio ali smo se mi nekako ložili više na one „bonvivanske fore“ za koje je alkohol bio jedan od bitnijih faktora u opuštanju. Ne mislim da smo bili alkoholičari ali znalo se jako dobro popiti i rijetko smo kući dolazili stoprocentno trijezni.
Nema više ni onih alkoholičara tipa Sime „Mraka“, Brune A., Tonče Gelića, Bore „Šefa“ pa čak i „Cupe“ koji su imali nekakav čaršijski, urbani štih i koji su industrijske količine alkohola ubijali u parku. Od nabrojane petorice živ je ostao samo Boro „Šef“ a ostali su platili svoj danak uništavanju jetre. Oni su bili dio jednog gradskog miljea koji je odavno iščezao i mislim da nema Zeničanina koji nije čuo usporedbe tipa 'vidi ga, može popiti k'o Simo „Mrak“' ili neke slične gdje se spominju imena jedne od ovih čaršijskih alkoholičarskih legendi. Oni su obično „ordinirali“ u našem parku i skoro nikad nisu agresivno nastupali prema slučajnim prolaznicima. Bili su u svom filmu i nisu smetali skoro nikom. Danas i nema nekih pripadnika tog alko-miljea koji su vrijedni spomena, izuzevši Senju koji ordinira po parkićima na Carini ili Refu koji se pojavi svakih šest mjeseci kao noćna mora i terorizira čaršiju svojim pjevanjima u alko-fazi, mada moram spomenuti da Refa „nije dobar“ čak i kada ne popije alkohol. Današnji lokosi su mnogo agresivniji i ne mogu da to ne povežem sa vremenom u kojem živimo jer činjenica je da ovo nervozno vrijeme ostavlja traga i na njima.
Svjestan sam štetnosti alkohola ali mislim da konzumiranje istog u nekim normalnim količinama može atmosferu učiniti ugodnijom a moram još jednom naglasiti da mi nedostaje ono bezbrižno vrijeme kada se alkohol konzumirao bez opasnosti po okolinu, kada nije u ljudima poticao onaj osjećaj agresivnosti.
Stoga, živjeli!
Nema više ni onih alkoholičara tipa Sime „Mraka“, Brune A., Tonče Gelića, Bore „Šefa“ pa čak i „Cupe“ koji su imali nekakav čaršijski, urbani štih i koji su industrijske količine alkohola ubijali u parku. Od nabrojane petorice živ je ostao samo Boro „Šef“ a ostali su platili svoj danak uništavanju jetre. Oni su bili dio jednog gradskog miljea koji je odavno iščezao i mislim da nema Zeničanina koji nije čuo usporedbe tipa 'vidi ga, može popiti k'o Simo „Mrak“' ili neke slične gdje se spominju imena jedne od ovih čaršijskih alkoholičarskih legendi. Oni su obično „ordinirali“ u našem parku i skoro nikad nisu agresivno nastupali prema slučajnim prolaznicima. Bili su u svom filmu i nisu smetali skoro nikom. Danas i nema nekih pripadnika tog alko-miljea koji su vrijedni spomena, izuzevši Senju koji ordinira po parkićima na Carini ili Refu koji se pojavi svakih šest mjeseci kao noćna mora i terorizira čaršiju svojim pjevanjima u alko-fazi, mada moram spomenuti da Refa „nije dobar“ čak i kada ne popije alkohol. Današnji lokosi su mnogo agresivniji i ne mogu da to ne povežem sa vremenom u kojem živimo jer činjenica je da ovo nervozno vrijeme ostavlja traga i na njima.
Svjestan sam štetnosti alkohola ali mislim da konzumiranje istog u nekim normalnim količinama može atmosferu učiniti ugodnijom a moram još jednom naglasiti da mi nedostaje ono bezbrižno vrijeme kada se alkohol konzumirao bez opasnosti po okolinu, kada nije u ljudima poticao onaj osjećaj agresivnosti.
Stoga, živjeli!
