Je li vam dobro ili biste bolje?

Ne znam da li ste uspjeli vidjeti plakate koji obavještavaju o tome da će se u subotu, 9. maja na platou ispred robne kuće „Bosna“ održati protestni skup. Pozivaju se svi zainteresovani da dođu na plato u podne (to je u 12 sati) da svojim prisustvom iskažu svoje nezadovoljstvo postojećom situacijom u državi.

Mene baš zanima koliko će se ljudi pojaviti na ovom skupu. S kim god da pričam svi kukaju i žale se na recesiju, probleme, neimaštinu, rupe na cesti, loše zdravstvo, školstvo i sve ostalo što može mučiti jednog običnog čovjeka koji nije uspio obezbijediti svoje mjesto u nekom od Parlamenata širom države. Međutim, do sada se uglavnom dešavalo da sva ta „kuknjava“ padne u vodu čim dođe do toga da treba nešto konkretno uraditi. Tako nam se dešava da na izbore izađe jako malo ljudi uz širok asortiman izgovora onih kojima je bilo mrsko napraviti nekoliko koraka više taj dan. A dosadašnji protesti su tek jedna posebna priča.

Ovo je vrijeme u kojem ima mnogo nezadovoljnih koji svoje probleme rješavaju blokiranjem cesta, postavljanjem šatora ispred zgrada vlade i organizovanjem raznih skupova. Meni lično se čini da je ova današnja vlast patentirala novi način borbe protiv ovakvih vrsta organizovanja građana – oni ih uglavnom ignorišu. Preskaču radnike koji kampuju ispred Kantona, prave se da ne čuju radnike Mittala ispred direkcije, a tek kad stane pola države zbog blokade autoputa onda isplate ono što duguju ljudima. I ne samo da ih ignoriše vlast, ignorišu ih svi ostali koji nemaju isti problem vjerovatno zbog toga što im je dobro.

Zbog toga sa nestrpljenjem iščekujem subotu da vidim koliko ima Zeničana kojima nije dobro. Ili najblaže rečeno – da vidimo koliko nas je koji bismo željeli da živimo bolje?

Vidimo se u subotu – tačno u podne ispred RK "Bosna"!

Read More

Zenička naselja - Travnička ulica

U razgovoru sa jednim prijateljem prije neki dan odlučio sam pisati o zeničkim mahalama. Od kud bih i krenuo nego od svoje mahale - Travničke i okolnih ulica.

Već sam pisao o tome kako nikada ne bih napustio ovu ulicu jer me njen sklad sa prirodom totalno opušta a buka u gradskom centru me izluđuje. Travnička je od samog početka (od raskršća kod Pravoslavne crkve) omeđena sa dva brda - Zmajevcem i Golupkom, i čitavom se dužinom naslanja na tok rječice Kočeve. Od proljeća do jeseni čitava ulica se doima kao jedan ogromni zeleni tunel zbog stabala čije se krošnje na sredini ulice stapaju u jedno. Nedavno je kompletan asfalt u ulici renoviran i vožnja tom ulicom predstavlja golemi užitak. Uživaju i pješaci jer više nema rupa koje su bile uzrok brojnim prskanjima od strane automobila a i trotoari se izuzetno dobro uređeni.

Sjećam se da sam kao momak uvijek bio sretan kada sam išao kući jer su pored mene prolazile mlad i lijepe djevojke jer u našoj mahali su smješteni svi fakulteti u gradu. Sama Travnička je dala mnogo poznatih ljudi iz raznih oblasti. Tu su rođeni Emir Mutapčić i braća Alihodžić (Dževad i Kemal) - poznati košarkaši, Amila Fetahagić - poznata teniserka a sada poduzetnica u USA, akademska slikarka Danijela Hrgić, čovjek koji je otkrio bosanske piramide Semir Osmanagić i mnogi drugi.

Ova mahala je uvijek smatrana jednom od najmirnijih u gradu i bila je idealna za ljude koji od života traže mir i lagodan život. U njoj imate sve što vam treba za život: poštu, apoteke, ćevabdžinice, nekoliko snabdjevenih prodavnica i kafića i nezaobilazne kladionice. U njoj se nalazi i Institut sa okružen prelijepim kestenima, a moram napomenuti da je ovo jedna od rijetkih ulica koju nije zahvatio urbicid – u njoj su smještene samo tri stambene zgrade i prepuna je zelenih površina. Kao djeca mi iz Travničke smo se kupali u Kočevi a zimi sanjkali po Zmajevcu što je bilo nezamislivo djeci iz Centra. Sada mladi imaju i odličan teren za košarku i nogomet u sklopu dvorišta škole „Miroslav Krleža“ (nekadašnja OŠ „Sestre Ditrih“). Možda jedini problem naše mahale je, kao i svugdje u Zenici, nedostatak parking prostora pa djeca moraju izvoditi vratolomije da se probiju na putu od škole do kuće jer se ljudi parkiraju po trotoarima, posebno u blizini centralne samoposluge „Bingo“.

Na Travničku se nastavljaju naselja Broda i Čajdraš kroz koje takođe prolazi put koji vodi prema Vitezu i Travniku. Uz desnu obali Kočeve se nalaze i naselja Rujev do i Vardište koja su smještena na samim obroncima brda Golubak i koja su tako malo udaljena od centra grada ali imaju onaj rustikalni mir prigradskih naselja.

Pisah ja o svojoj ulici i napisah podosta ali ne rekoh ono po čemu je sada ta ulica najpoznatija. U njoj se nalazi i ćevabdžinica „Bešlić“ koja je mnogima glavni orijentir kada se spomene Travnička ulica.

Read More

Slatko ćoše

Nakon nekoliko postova u kojima se proljevala žuč red je da pišem o nečemu slatkom. Pisat ću danas o zeničkim slastičarnama.

Negdje na početku bloga „blentoven“ sam pisao o „Jabuci“, za Zeničane famoznoj slastičarni kod Škrte (ili kod Mime u posljednje vrijeme). Danas ću pisati o ostalim slastičarnama diljem našeg grada.

Od svih slastičarni u gradu ja se najbolje sjećam jedne koja je imala poseban udio u stvaranju mog itekako visokog kriterija kada su slastice u pitanju. To je bio famozni „Kasato“ u nekadašnjoj ulici Borisa Kidriča (sada se zove, ja mislim, Aska Borića). To je bila jedna na prvi pogled neugledna radnja ali sa itekako dobrim slatkim delicijama. Mene, nepopravljivog agnostika, natjerati u crkvu i nije bilo lako ali moja pokojna mama je znala recept. Davala bi mi neku sitnu lovu da si kupim kolač po povratku iz crkve u čijoj je neposrednoj blizini bio „Kasato“. Znam da sam uvijek bio u gadnoj dilemi koji kolač da uzmem. Najradije bih uzeo sve. Davio bih se vinskim rolatima, Sacher tortom, žitom sa šlagom, kesten pireom ili specijalitetom kuće - famoznim sladoledom Kasato koji je nalikovao lubenici. Po gradu se priča, kao neka vrsta urbane legende, da je Ćazim, mislim da se tako zove gazda radnje, izumio famoznu havanu, kraljicu svih torti. Kažu da je on pravio kolače, ni manje ni više, za „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“ i da je on lično slao šofere po slatke delicije kada bi navraćao u Bosnu.

Pred sam rat Ćazim je, kažu, odselio u Mostar i tamo imao radnju a prije godinu dana se vratio u naš grad, u istu ulicu samo nekih stotnjak metara niže prema stanici. H. i ja smo išli na žito i Kasato. Jednostavno sam morao probati da li je okus kolača ostao isti kakvog se sjećam i da H. proba te kolače o kojima sam joj nebrojeno puta pričao (ona je mlađa pa nije imala tu sreću da ih proba). Ne znam da li se vama ikada desilo da vas neki okus momentalno vrati u neko drugo vrijeme. Taj sam osjećaj imao pri prvom kontaktu sa Kasatom i žitom. Kao da su me nekim gastro-vremeplovom vratili u djetinjstvo. Još kada sam vidio vlasnika koji je ostao isti (ok, sa malo više bora) osjećaj je bio potpun. Radnja je vrvila Kasato - nostalgičarima koji su, kao i ja, došli da se prisjete najbolje slastičarne u Zenici ikad.

Prazninu između dva „Kasata“ smo popunjavali u slastičarnama koje su nastavile gdje je gazda Ćazim stao. Dobra havana je bila u „Uni“ i „Evropi“, indijanci su se jeli kod Demirija u Masarykovoj a nerijetki su išli u „Kristal“ kod pokojnog Mušovića na kraju Kineskog zida i u „Specijal“ u Staroj čaršiji.

U ovo novije high tech doba najposjećenije su slastčarne: „Horse“ preko puta suda u Masarykovoj, „Evropa“ u lameli, „Mimoza“ - novootvorena slastičarna u centru Metalurg i „OM caffe“ koji i nije slastičarna ali ima jako dobre torte.

Svo oni imaju jako dobre kolače ali po meni samo je jedan Kasato.

Read More

Kritika rukovodiocima pozorišta

Zbog "tehičkih" problema i danas preuzimam tekst sa http://www.jefimijinsvijet.com/


Poštovani rukovodioci pozorišta,

uopšte ne očekujem da će Vas moje obraćanje zabrinuti ili natjerati na razmišljanje ali bez obzira na to osjećam potrebu da Vam pišem. Naime, prije dva dana je u našem hramu kulture zvanom Bosansko narodno pozorište upriličen koncert pjevačke legende koja se odaziva na ime Aki Rahimovski i čula sam da je sala bila popunjena do pola, tačnije da je koncertu prisustvovalo najviše 250 ljudi. I od kako sam čula tu informaciju mene je stid.

Moram priznati da lično nisam prisustvovala pomenutom događaju zbog toga što sam imala namjeru posjetiti koncert benda „Letu štuke“ koji je zbog kiše odgođen, a mislila sam da je kasno za Akijev koncert jer sam bila ubijeđena da su karte odavno rasprodate. Nisam ni slutila da pjevač za kojeg znam skoro od kako znam i za sebe nije imao prepunu salu.

Ko je kriv za to? Pretpostavljam da ćete reći da su krivi Zeničani, da bi sala bila puna da je došao neko ko pjeva uz pratnju harmonike ili neki od sličnih izgovora kojim najčešće pravdate svoj nerad. Da, baš to gospodo, u pitanju je Vaš nerad! Ja sam od tog 30. aprila pričala sa najmanje 5 osoba koje uopšte nisu znale za Akijevo gostovanje i koje bi garantovano sjedile u sali pozorišta samo da su uspjele nekako doći do informacije o pomenutom dešavanju. Činjenica, svi oni koji su razočarani zbog toga što nisu znali za koncert su sami krivi zbog toga što od 24. aprila (nedjelja) nisu nikako prošli pješice kroz grad pored onog stuba za oglašavanje na kojem je bio zalijepljen plakat. Možda su i prošli ali sa pogrešne strane. Krivi su i zbog toga što ne prolaze ispred pozorišta pa nisu uspjeli plakat vidjeti ni tamo.

Niste u gradu od preko 100.000 ljudi uspjeli naći 500 onih koji su voljeli „Parni valjak“ i koji vole Akija?! Smiješno! Priznajem, Zenica danas nije ni slična onoj nekadašnjoj, ali i u ovoj ovakvoj postoji najmanje nekoliko hiljada ljudi koji vole takve stvari. Samo ih treba obavijestiti, treba doprijeti do njih. Kako?

Smjela bih se kladiti da bi svako od Vas našao način kako samo da svoju platu treba dobiti od zarađenih para. Da ne živite na grbači poreskih obveznika ne biste svaki svoj neuspjeh pravdali pričama poput „kultura je neprofitabilna“, „nema zainteresovanih“, „situacija je teška“. Da ste uložili svoj novac garantovano biste hodali po gradu vukući za rukav ljude da im kažete kako se u pozorištu dešava nešto što vrijedi pogledati, sigurno biste visili po Facebooku, forumima i sličnim mjestima na internetu obavještavajući potencijalne zainteresovane, ne čekajući da ljudi sami dođu na Vašu www.bnp.com.ba i pogledaju koja je predstava na repertoaru. Vjerovatno Vama udobno zavaljenim u budžetske fotelje i ne pada na pamet da i u ovakvoj Zenici ima ljudi koji sjednu u automobil i odu u Sarajevo gledati Nenu Belana, Massima Savića i druge, čak i za puno više para.

Ima i onih koji odu pogledati predstave ne čekajući da nam iz Sarajeva pošalju one koje se ne mogu izvesti na njihovoj sceni u vrijeme Messa. Ja sam ranije mislila da su kod nas jedino premijere popunjene, sve dok nisam otišla na premijeru predstave „Copy“ i vidjela da ima praznih fotelja. Organizovali ste premijeru pred Uskrs, koncert Akija pred 1. maj. Je li se to trudite da uvijek izaberete najnepovoljniji datum da biste kasnije imali opravdanje za lošu posjetu?

Bilo bi lijepo (a istovremeno znam da je nemoguće) da Vas ova moja kritika natjera na razmišljanje koje bi rezultiralo Vašim boljim radom i većim angažovanjem. Umjesto toga pretpostavljam da ćete reći da ne bih ni ja bila bolja na Vašem mjestu i da Vi dajete sve od sebe. Tačno, ne bih vrlo vjerovatno. Ali jedno je sigurno – ja se ne bih ni prihvatila posla kojeg ne znam raditi.

S poštovanjem

Jefimija Treća – Hana Kazazović

Read More

Praznik rada

Lijepo prvomajsko jutro H. i ja smo iskoristili za šetnju opustjelom Zenicom. Napravili smo jedan pogolemi krug po gradu koji je izgledao apokaliptično prazan kao oni opustjeli gradovi na divljem zapadu koje smo nekad gledali u western filmovima. Čovjek bi pomislio da praznik rada slavi grad u kom se radi. Stanje je mnogo drugačije. Ovaj 1. maj je Zenica dočekala sa najviše nezaposlenih u svojoj podugoj istoriji.

Prije rata smo imali „gigant željku“ koja je zapošljavala oko 20 hiljada radnika, „Metalno“ sa cca 2500 radnika, „Rudnik“ sa oko 4500 zaposlenih, „Izgradnju“ sa oko 2300 zaposlenih. Danas u „Mitallu“ i „Željezari“ radi sveukupno negdje oko 4 hiljade radnika, „Metalno“ i „Rudnik“ su popolovili svoje zaposlene a „Izgradnja“ više i ne postoji. Grad koji je proizvodio i svu svoju ekonomiju bazirao na proizvodnji sada nema ukupno 6 hiljada ljudi koji mogu reći da proizvode nešto. Otvorila su se neka nova preduzeća ali to su uglavnom preduzeća uslužne ili trgovačke djelatnosti. Ispada da svaki Zeničanin kupuje i prodaje nešto onom drugom. Nije ni čudo što se nalazimo u ovakvoj situaciji u kojoj smo sada.

Umjesto „Izgradnje“ u našem gradu sve građevinske poslove dobija firma „Almy“ bez koje ne možete asfaltirati ni kvadratni metar u svom dvorištu. Bez ikakvih tendera koji se u tajnosti pojavljuju oni dobijaju sve poslove u našem gradu. Pođahkad poslove dobije i „Čara“, firma iz Travnika za koju pričaju da bivši premijer Terzić ima većinski dio vlasništva u njoj. Osobe koje imaju IQ iole veći od sobne temperature mogu zaključiti kojoj stranci su bliski vlasnici ovih dviju firmi kada sve poslove dobijaju oni.

Svi kukaju na prijeratno vrijeme a i sada su svi direktori u našim firmama („Rudnik“, El. Zenica, BH Telecom i drugi) pripadnici stranke na vlasti koja ih rotira svako malo a nikad nisam čuo da je neki direktor smijenjen pa da su ga poslali na niže rangirano radno mjesto. Potežu se veze i vezice da bi se neko uvalio u El.distribuciju ili Telecom jer su tamo jako dobre plate. Veze ne pale jedino u „Almy-u“ jer kod njega nema niti jedan zaposleni druge vjere osim one vjere koje je i gazda. Taj podatak sam čuo nedavno i zvučao mi je irealno ali kada sam na TV-u vidio emisiju u kojoj se fali time što pravi zgradu u kojoj će stan moći kupiti samo građani Islamske vjeroispovjesti shvatio sam da je moguće da i postoji firma u kojoj nijedan „vlah“ nije zaposlen. Žalosno je to da takav „privrednik“ bude izabran za privrednika godine u našem kantonu. Ako smo došli do tog stupnja razmišljanja onda smo stvarno pali na najniže moguće grane.

Paradoksalno je bilo i proći na današnji dan pored šatora koje su podigli štrajkači ispred zgrade Vlade kantona koji daleko od svojih obitelji „prose“ da im se udijeli ono što su davno zaradili - doprinose da mogu otići u penziju. Oni protiv kojih oni štrajkaju su negdje na livadama ili u vrtovima svojih vila - vikendica gdje okreću mlada od ovce.

Ovo novo vrijeme nam je donijelo to da jedni druge oslovaljavamo sa „gospodine“ tako da mi tek sad kad razmislim malo bolje ona stara izreka ima smisla - Rad je stvorio čovjeka a nerad gospodina!

Read More