Popije li se šta?

Čudna stvar su ove godine. Što više starim sve mi više paše da popijem poneku tekućinu krcatu maliganima ali sam primijetio da sam vremenom postao i osjetljiviji i mnogo niže „izbaždaren“ kada je alkohol u pitanju. Nekada se kao od šale moglo popiti i dvadesetak onih 0,33 piva ili isto toliko Vlahova, koji je bio kultno piće moje generacije, a sada popijem pet, šest piva i prestanem u strahu od mamurluka koji s godinama postaju sve žešći i žešći. Gledam današnje generacije i primjećujem da su mnogo umjereniji prema alkoholu nego što je to bila moja ili oni malo stariji od mene. Razlog tome je vjerojatno i veći broj vjernika u posljednje vrijeme ali i onih koji se trude da žive sportski život koji je sada IN. Ne kažem da u mojoj generaciji nije bio ali smo se mi nekako ložili više na one „bonvivanske fore“ za koje je alkohol bio jedan od bitnijih faktora u opuštanju. Ne mislim da smo bili alkoholičari ali znalo se jako dobro popiti i rijetko smo kući dolazili stoprocentno trijezni.

Nema više ni onih alkoholičara tipa Sime „Mraka“, Brune A., Tonče Gelića, Bore „Šefa“ pa čak i „Cupe“ koji su imali nekakav čaršijski, urbani štih i koji su industrijske količine alkohola ubijali u parku. Od nabrojane petorice živ je ostao samo Boro „Šef“ a ostali su platili svoj danak uništavanju jetre. Oni su bili dio jednog gradskog miljea koji je odavno iščezao i mislim da nema Zeničanina koji nije čuo usporedbe tipa 'vidi ga, može popiti k'o Simo „Mrak“' ili neke slične gdje se spominju imena jedne od ovih čaršijskih alkoholičarskih legendi. Oni su obično „ordinirali“ u našem parku i skoro nikad nisu agresivno nastupali prema slučajnim prolaznicima. Bili su u svom filmu i nisu smetali skoro nikom. Danas i nema nekih pripadnika tog alko-miljea koji su vrijedni spomena, izuzevši Senju koji ordinira po parkićima na Carini ili Refu koji se pojavi svakih šest mjeseci kao noćna mora i terorizira čaršiju svojim pjevanjima u alko-fazi, mada moram spomenuti da Refa „nije dobar“ čak i kada ne popije alkohol. Današnji lokosi su mnogo agresivniji i ne mogu da to ne povežem sa vremenom u kojem živimo jer činjenica je da ovo nervozno vrijeme ostavlja traga i na njima.

Svjestan sam štetnosti alkohola ali mislim da konzumiranje istog u nekim normalnim količinama može atmosferu učiniti ugodnijom a moram još jednom naglasiti da mi nedostaje ono bezbrižno vrijeme kada se alkohol konzumirao bez opasnosti po okolinu, kada nije u ljudima poticao onaj osjećaj agresivnosti.

Stoga, živjeli!

Read More

Inspekcije

Jučer na netu pročitam tekst o nalazima inspekcije koja je poharala restorane u dolini Neretve, tačnije u okolini Jablanice. Znate te restorane, to su oni uz magistralni put gdje se svakodnevno vrši strašan „jagnjocid“. Tamo se svakodnevno vrti desetak janjadi kada god prođete pored njih. Restoran „Zdrava voda“ je najnapucaniji i uvijek ima najviše mušterija. Ljetos sam pri odlasku na more svratio sa svojim rođakom na porciju famozne „Gojkove janjetine“ i nemalo sam se iznenadio kada sam vidio koliko ljudi radi tamo. Sjeli smo nas dvojica i naručili po porciju i normalno tražili meso od rebara jer je to najslađe. Nije mi jasno kako uvijek dobijemo to meso jer ne kolju radijatore pa da svi zanovijetaju i traže rebra. Petnaestak konobara i pet šankera je samo dio koji sam uspio vidjeti a mogu zamisliti koliko još osoblja ima po kuhinji i ostalim mjestima koji nisu u vidokrugu. Ta masa uposlenih izgleda nije samo meni upala u oči nego i našoj poreskoj inspekciji. Prije desetak dana su otišli u harač i tamo zatekli dvadesetak radnika od kojih je samo pet bilo prijavljenih. Imali su prijavljen promet od nekih minornih 600 maraka a po mom skromnom mišljenju oni te pare zarade za nekih pola sata jer samo jedna porcija košta 30 maraka a tamo su stolovi uvijek puni. Njega će vjerojatno opaliti nekom kaznom od pet-šest hiljada maraka i ujeo vuk magarca.

Što sam ja ovo napisao kada se sporni događaj zbiva u Jablanici a ne u Zenici?

Smeta mi rad današnjih inspekcija. Danas uglavnom inspektori iz drugih gradova dođu u na primjer Zenicu po harač i raspišu iste kazne i za onog ko ima jednog neprijavljenog radnika i za bataljon neprijavljenih radnika, koliko ih je bilo u opisanom slučaju. Restoran „Zdrava voda“ tu kaznu može „dat' u bakšiš“ kolike promete ima ali neki mali privatnici koji jedva sastavljaju kraj s krajem suočeni su sa dilemom da li da plate ili da zatvore radnju. U ovim tranzicijskim vremenima kada se ova naša izmučena država suočava sa dječjim bolestima u razvijanju kapitalističkog načina poslovanja mnogo bolje prolaze veliki privrednici nego oni mali koji imaju male promete. Kod velikih inspekcije slabo i zalaze a i kada dođu problemi se rješavaju kovertama koje inspektori halapljivo trpaju u svoje povelike džepove u ambijentu nekog restorana na periferiji grada gdje će biti sklonjeni od radoznalih pogleda. Dokazano je da se na svaki prekršaj može zažmiriti samo neka je koverta kvalitetno popunjena. Ako nemate dovoljno love onda ste opaljeni „po ušima“ da bi se moglo vidjeti da i naša inspekcija nešto radi.

Naravno moram naglasiti da svi inspektori u ovoj našoj državi nisu takvi i da među njima ima jako dobrih ljudi. U sjećanje mi se vrate inspektori iz one „stare države“ kada se znalo da dolaze isključivo ako si nešto zgriješio a ne kao u ova moderna vremena kada dođu uglavnom po zadatku da bi popravili državni proračun. Sjećam se predobrog čovjeka, rahmetli Salke „Grbe“ (ovo Grbe mi je jako teško napisati ali se ne mogu sjetiti njegovog prezimena a čitav grad ga je znao po tom nadimku) od kojeg ljudi nisu bježali nego su svakodnevno sjedili i pili kafe sa njim u „Žiletu“. Mislim da su u onoj državi inspektori imali mnogo manje posla jer su gazde u većini slučajeva prijavljivali radnike i poslovali su po propisima.U svakom slučaju Salko je radio kao inspektor jako dugo vremena ali nikad nisam čuo da ga je neko spomenuo po zlu.

Možda ću zvučati kao utopista ali se nadam da će doći vrijeme kada će inspektori pravilno raditi svoj posao a da će gazde i radnici biti sretni i zadovoljni.

Read More

Evo ga i 200-ti post

Negdje sredinom decembra prošle godine na nagovor moje djevojke sjeo sam za računar i počeo pisati Blentovena. Da mi je neko tada rekao da će ovo moje „čedo“ dočekati dvjestoti post poslao bih ga u ludnicu. Evo ovo što sada čitate je taj jubilarni post i ono što je najbitnije je to da sam još uvijek razigran i motiviran da pišem još više.

Kroz pisanje ovoga bloga upoznao sam mnoge divne ljude, ljude koji imaju sličan stav kao ja po pitanju Zenice, ljude kojima je Zenica u krvi. Mene je i prije rata znalo mnogo ljudi ali kroz pisanje Blentovena to je poprimilo neke mnogo veće dimenzije. Većina čitatelja je imala konstruktivne komentare ali moram priznati da je bilo i onih koji su bili na mom blogu radi liječenja nekih kompleksa i koji su se pojavljivali samo kada je trebalo nešto zakuhati u komentarima. Bilo je i onih koji su mislili da je moj blog neka vrsta džuboksa i da mogu naručivati teme o kojima bih ja trebao pisati. Neki su čak sastavljali liste ljudi koje bih ja trebao popljuvati. Nisu svjesni da u ovom mom malenom dijelu cyber svemira ne postoji niti jedna osoba koja može uticati na odabir teme o kojoj ću pisati. Na ovaj svoj blog gledam kao na svoju kuću u koju može doći svako i svako je dobrodošao ali ne dam da mi bilo ko razmješta stvari po kući. To je ipak samo moje pravo.

U ovih devet i pol mjeseci sam pisao o mnogim lijepim stvarima, nekoliko tužnih o ljudima koji su na s napustili a najviše sam pisao o stvarima koje me kao Zeničana bole. U nekoliko navrata sam uspio pokrenuti lijepe diskusije i mislim da sam bacio mnoge u razmišljanje i traženje nekih odgovora na pitanja koja muče naš grad. Neki su bili prekritični i na jedan autohtoni zenički način su htjeli komentarisati (čitaj popljuvati) neke ljude a nerijetko i mene ali to nisam dopuštao jer takvi komentari odu u nedogled i stvara se negativna atmosfera na blogu.

Namjeravam još pisati o nekim ljudima koji su po mom skromnom mišljenju bitni i koji čine Zenicu gradom. I dalje ne namjeravam pisati o lokalnim političarima jer se o njima podosta piše u ostalim sredstvima informisanja. Pisat ću o malim - velikim ljudima koje svakodnevno srećemo ili smo ih sretali u gradu.

Još jednom hvala na podršci ljudima koji su mi davali podršku i njima obećavam da ću od ovog posta pisati još češće i o još zanimljivijim temama.

Srdačan pozdrav od Damira Vučka Blentovena!

Read More

Bajram dođe mirišu avlije...

Već par dana nisam sjedao za računar izmoren mnogobrojnim i ponekad turobnim komentarima na moje prošle postove. Danas, drugi dan Ramazanskog Bajrama sjedoh da napišem nekoliko riječi o proteklim praznicima.

Još tijekom Ramazana sam primijetio da je mnogo više ljudi koji istinski poste i jako mi je drago zbog toga. Proteklih godina se više obraćala pažnja na to šta će drugi reći a sada sam primijetio da su kafići dobrano prazniji i u razgovoru sa gazdama ugostiteljskih objekata sam doznao da se ove godine mnogo manje trošio alkohol u danima svetog mjeseca posta. Moram priznati da sam sa strahom očekivao Bajram jer je u praksi dokazano da se „mladi“ opasno razuzdaju na prvi dan Bajrama i trošeći alkohol u industrijskim količinama dovedu zaposlene u bolnici i hitnoj na udarnički nivo posla.

Ove godine, na moju veliku radost, nije bilo ni približno tako. Na slikama koje sam vidio sa klanjanja Bajram namaza primijetio sam da je ove godine, po mojoj slobodnoj procjeni, bilo najviše ljudi koji su došli obaviti taj sveti čin u Čaršijskoj džamiji. Džematlije su stajale skroz do samog „Žileta“ i na čitavom trgu ispred Beogradske. Doznajem da je ovaj Bajram prošao izuzetno mirno čak sam čuo komentare da je bio u rangu mirnijeg dana, bar što se tiče zaposlenih u bolnici.

Za pohvalu su bili i radnici zaposleni u MUP-u koji su obavljali kontrole na svim prometnicama i nisu dozvoljavali divljanje po cestama. Posebno me oduševilo to što sam čuo da su organizirani sastanci vlasnika ugostiteljskih objekata, zaštitarskih agencija i djelatnika MUP-a na kojem su do tančina razradili strategiju koja je urodila plodom te nije zabilježen niti jedan krupniji incident za razliku od prošlog Bajrama kada su u jednom danu bila zabilježena tri ubistva. Ovakav razvoj situacije mi daje vjeru da su Zeničani i odgovorni za red i mir napokon došli „tobe“. Bajram je napokon postao ono što bi uvijek i trebao biti - jedan prelijepi praznik u kojem ljudi nakon mjeseca posta mirno i dostojanstveno privedu taj čin do kraja. Čestitanja i nasmijani ljudi su preplavili grad i mogu vam reći da je meni, nemuslimanu, bilo jako prijatno danas u prelijepom sunčanom danu gledati ljude koji uživaju u svom prazniku.

Sinoć je održan i koncert Halida Bešlića u zeničkoj Areni i čuo sam od jednog prijatelja koji je bio na koncertu da nije bio Bog zna kako posjećen. Da li je do cijene karte ili do odabira dana koncerta ne znam, ali bi mi bilo jako krivo da je zbog toga što se Zeničani već zasitili koncertnih aktivnosti u našem gradu.

Da ne bi bilo sve idilično u ovom postu moram spomenuti i fudbalere Čelika koji su u subotu izgubili još jednu utakmicu i ostali zakovani na posljednjem mjestu naše tzv. Premijer lige.

Negdje na netu pročitah jedan,meni strašno smiješan, komentar koji otprilike glasi:
Luj XIV, Benedikt XV i Čelik XVI...

Read More

Epilog o lipi zvanoj javor

Prije nekoliko dana sam pisao post o posječenom drvetu u Staroj čaršiji. Priznajem, post sam pisao prilično iznerviran jer sam gledao kako radnici „Albe“ u cjepanice pretvaraju drvo koje sam gledao desetljećima. Raspravljao sam sa gazdom koji mi je sam rekao da se drvo siječe zbog toga što ptice smetaju gostima, i nisam bio jedini koji je tu, na licu mjesta, iskazao svoje nezadovoljstvo.

Pišući post o lipi zvanoj javor nisam ni slutio da će se pokrenuti bujica nezadovoljstva i da ću u samo nekoliko dana postaviti novi rekord po broju komentara. Reagovali su mnogi, zbog lipe, zbog nekog drugog drveća, zbog sve manje zelenila u našem gradu.

Da se razumijemo, mogao sam imenovati mnoge, i gazdu sa kojim sam pričao, i jednog drugog koji je prije nekoliko godina posjekao jedno drugo drvo zbog želje da uveća baštu u svojoj kafani. Međutim, nije mi bio cilj da nekog diskreditujem ili da nekog ocrnim. I pisao sam o aktuelnom događaju sa željom da se obrati pažnja na svo zelenilo u gradu, na sva stabla koja su još uvijek sa nama a možda ih sutra neće biti. Kao i u najvećem broju mojih tekstova do sada – iznio sam samo svoje mišljenje. Mnogi su se složili sa njim a kao i uvijek javili su se i oni koji imaju neko drugačije.

Naravno, posebnu zahvalnost bih iskazao na trudu koji je napravio Irfan Subašić, momak kojem jedinom nije bilo teško otići do opštine i saznati da se ipak radilo o planiranoj sječi i da takva sudbina, na žalost, čeka još mnoga stabla u našem gradu. Tako je razriješena dilema oko toga ko je izdao nalog i da li je javor (zvani lipa) posječen legalno. Priznajem – drvo je zasluženo otišlo u istoriju, postoje papiri u opštini i to bi sve trebalo biti ok. Ipak, zadržavam pravo na subjektivno viđenje i mišljenje o sječi tog drveta jer ja opštinskim službenicima uglavnom ne vjerujem. U principu oni svaki svoj potez pokriju papirima, bio ispravan ili ne, jer – oni i jesu autori svih odluka.

Zašto pišem uopšte ovaj epilog? Zbog toga što su u komentarima krenula prepucavanja između ljudi koji su samo rekli ono što misle. Ja sam možda napravio grešku pa puštao uglavnom sve, čak i one koji su me „začikavali“ pišući – „živo me interesuje hoćeš li ovo objaviti“. A to je dovelo do toga da odjednom svi brane svoje stavove, da objašnjavaju šta su htjeli reći i da onom nekom koji ih je prozvao pokušavaju staviti do znanja da nema pojma i da su baš oni u pravu.

I tako sam dobio brdo komentara i prepisku koja liči na forum. A iskreno, ovdje se radi o blogu i ja pišem blog, a nisam administrator na forumu. I pošto bi svaka daljnja rasprava na temu lipe koja se zove javor (ili javora koji se zove lipa) bila višak moram vam reći da obustavljam sve dalje komentare na istu temu.

Uz napomenu da ću se dalje i po pitanju ostalih postova držati svog starog pravila koje se (znam) mnogima nije svidjelo ali je moje pravo – puštaću isključivo komentare koji su argumentovani i koji ne vrijeđaju nikoga. Kako reče Senad Tatić „ovaj blog nije neka učionica gdje se neukima dijele lekcije, kao ni sudnica gdje bi se neki mogli osuditi i kazniti, nego je to jedno zgodno mjesto koje okuplja ljude svih generacija a koji su neopterećeni kojekakvim kompleksima, i uobraženošću i koji na ovom mjestu mogu slobodno iznijeti neka svoja viđenja i razmišljanja.“

Naravno, bez vrijeđanja i samo i isključivo uz argumente.

Srdačan pozdrav!

Read More

Roditelji i djeca

Danas sam odlučio da kafu u svom inače omiljenom „T-caffeu“ pijem isključivo u jutarnjim satima a večernje kafe van kuće pit' ću na nekom drugom mjestu. Ne, nije to do kvaliteta kafe nego do jednog sasvim prozaičnog razloga.

U večernjim satima neke majke koje svoju dozu trača sa prijateljicama nisu stigle obaviti iz raznoraznih razloga svoju malu dječicu izvedu u taj kafić i puste ih da divljaju oko stolova tako da niko normalan ne može na miru popiti kafu. Svako ko me iole bolje poznaje zna da ja obožavam djecu ali ovo se ne može izdržati. Mame dođu na svoju dozu trača, zauzmu mjesta i puste djecu da skaču po neravnim kockama oko Kamenog spavača i nerijetko se čuje plač djece koja su sastrugala koljena od kaldrmu. Da ne pričamo da je sasvim normalno da djeca u toj dobi okupana i nahranjena treba da odgledaju svoje crtiće i da idu na spavanje a ne da prave društvo ili alibi svojim mamicama koje moraju svoje guzove izvesti van. Pitam se da li postoji neko ko svoje dijete izvodi na Kamberovića polje ili na neko od obližnjih zeničkih izletišta da dijete osjeti i tu plemenitu vrijednost života u prirodi. Nekoliko roditelja znam koji se takođe zgražavaju nad ovakvim ponašanjem ovih drugih.

Inače mi smeta ponašanje roditelja u našem gradu. Shvatam ja da svi roditelji vole svoju djecu ali roditelji na ovim prostorima se žele direktno miješati u živote svoje djece što je duže moguće. Na zapadu, kada dijete napuni osamnaest godina kao po nekom nepisanom pravilu dobija mogućnost da odluči šta će činiti sa svojim životom. Kod nas se roditelji miješaju u sve za život važne odluke svoje djece. Što bi rekao jedan stari čaršijski mudrac: „Jebeš roditelja koji ne može svoje dijete hraniti do šezdesete“. Iskarikirano je ali pogledajte oko sebe i vidjet ćete masu primjera gdje financijski zbrinuti momci i djevojke u tridesetim a ponegdje i stariji još uvijek žive sa roditeljima. Mislite da je to stvar njihovog odabira? Ne, to je samo stvar odgoja. Roditelji su posesivni i nakon svojih života bi htjeli da žive živote svojih genom naslijeđenih potomaka. Nekoliko mojih prijatelja i bliskih ljudi je živjelo život na trasama koje su im roditelji zacrtali i shvatili su da je život prošao mimo njih kao brzi voz. Osvješćenje u četrdestim i nije neka utjeha jer je za neki novi početka, tada, već dobrano kasno.

Slična stvar je i kod odabira momka ili djevojke. Nije on/ona za tebe iz ovog ili onog razloga ili neke slične floskule su uništile mnoge velike ljubavi u našem gradu. Ko da smo svi porijeklom iz porodica Montague i Capulet (za one koji su bježali od lektire to su prezimena Romea i Julije). Mislim da su kod nas posebno izražena ta direktna miješanja u život djece dosegla maksimum nakon nesretnog sukoba na ovim prostorima.

Ja još uvijek nemam svoje djece ali znam da ću se, ako ih budem imao, truditi da njihove želje poštujem ali i da im i ukazujem na greške. Znam sigurno da poslije osam sati nikada svoje dijete neću voditi u grad a posebno ne da se smucaju po kafićima.

Read More

Jednom su posjekli lipu...

Svaki grad na svijetu koji drži do svog ugleda veliku pažnju pridaje parkovima i zelenim površinama. Uvijek kada mi neko dođe u posjetu obavezno ga prošećem po Kamberovića polju a nerijetko ga odvedem i u naš park koji je iako minijaturan ipak još uvijek zelen. Zašto naglašavam još uvijek zelen? Zbog toga što sam primijetio da i on pomalo iščezava jer ljudi koji su zaposleni kod nas u urbanizmu nemaju nikakvih skrupula kada je prodavanje prostora u A zoni u pitanju. Rubni dijelovi su već rasprodani a neki lokalno moćnici su već „bacili oko“ na neke parcele pri samom ulazu, tamo gdje je nekada bio izlaz iz kina Central.

Posebna priča je naš nemar prema drveću koje je bilo ukras našeg grada skoro čitavo stoljeće. Danas sam ušao u gadnu raspravu sa jednim od novokomponiranih gazda koji je gazda i jednog, takođe novonastalog, kafića. On je jutros nazvao ljude iz Albe da posjeku jednu od lipa koje su bile ukras Stare čaršije još od njenog nastajanja. Mislim da se čak i frizerski salon koji obitava u neposrednoj blizini zove „Pod lipom“. Kako stvari stoje uskoro bi se mogao zvati „pod patrljkom od lipe“. Objašnjenje koje mi je dao tzv. gazda je da se u krošnji lipe skupljaju ptice koje se redovito „unerede“ na glavu gostiju a nerijetko uprljaju stol i stolice. Pokušao mi je objasniti da je lipa jedno jako opasno drvo jer je mnogo ljudi alergično na njihov polen. Ma nemoj, sad bi trebalo posjeć' sva drva u gradu jer ima par stotina ljudi koji su alergični na polen? Niko ne obraća pažnju na vizuelni izgled čaršije a da ne pričamo o prelijepom mirisu koje to drvo ispušta u mjesecu koji se po mjesecu njezinog cvata i zove Lipanj. Još bijedniji je bio gazda jedne slastičarnice koji je posjekao lipu prije desetak godina, takođe u Staroj čaršiji, sve u cilju povećavanja bašte za jedan j...ni baštenski stol i četiri stolice. I on se takođe skrivao iza krinke štetnosti lipe i pitao je mene i rahmetli Senada Šestića zašto se ne bunimo kada sijeku topole na Kamberovića polju? Bunim se ja i protiv toga jer imam osjećaj da je Zenica jedini grad koji svake godine posiječe pedesetak stabala u svojoj gradskoj jezgri a ne zasadi niti jedno.

Za nedavna posjeta Zagrebu H. i ja smo bili oduševljeni parkovima i skoro cijelim šumama u najužoj jezgri grada. Na samo stotinjak metara od samog glavnog trga nalazi se nekoliko parkova koji su površinom skoro k'o naše Kamberovića polje. Tamo obitava nekoliko stabala koje bi mogli biti svjedoci mnogim značajnim dešavanjima kroz vijekove i niko i ne pomišlja da ih siječe zbog nekakve alergije na polen. U Zagrebu postoji čitav jedan tim ljudi koji se brine o parkovima a kod nas izgleda ima samo tim ljudi koji motorkama uništavaju i ono malo zelenila koje radi jedan prirodni kontrast betonu koji je u golemoj ekspanziji.

Da bi vam bilo jasnije o kakvom „zlodjelu“ pričam postavit ću i sliku koju sam uslikao netom prije konflikta sa gorespomenutim „gazdom“.

Read More

Međuljudski odnosi

Neki dan me prijatelj koji već mnogo godina živi u Zagrebu, mrtav ozbiljan, zapitao slažem li se sa njim da li je Zenica grad koji ima najviše posvađanih ljudi na svijetu.

U početku sam mislio da je to malo prenaglašeno ali kada sam se malo bolje zamislio skontao sam da je to lako moguće. Da bi potkrijepio svoju tvrdnju on mi je nabrojao nekoliko ljudi, pa čak i društava koji su se nekada sasma dobro slagali a sada su posvađani na „mrtvo ime“. Nije rijetkost za naš grad da dva brata ili brat i sestra ne pričaju a najčešći oblik posvađanih su bivši poslovni partneri. Počesto mi se znalo desiti da sasvim dobronamjerno nekog upitam za njegovog prijatelja ili prijateljicu i da dobijem odgovor kako oni ne pričaju „već dugo vremena i da nikada i neće jer je on (ona) zavijek mrtav (mrtva) za njega“. Najčešći razlozi za prekide prijateljstva ili nekih drugih veza su zavist, trač ili neko drugo miješanje u tuđu privatnost. To su sve discipline u kojima bi Zeničani mogli osvojiti zlato na nekom od svjetskih takmičenja.

Nedavno sam prisustvovao jednoj od nemilih scena u kojoj je jedan iskompleksirani nekadašnji glumac, izjeden zavišću, napao bez ikakvog povoda svog mnogo uspješnijeg i medijski propraćenijeg kolegu. Kompleksi manje vrijednosti u sredinama poput naše nerijetko iznjedre i takve situacije.

Poslovni odnosi su pravi rasadnik loših međuljudskih odnosa i često možemo čuti kako se neko žali da mu podmeću klipove pod noge i kako ga radne „kolege“ žele sjebati na poslu da bi oni mogli bolje prosperirati kod nadređenih. U vrijeme „one države“ to i nije bio čest slučaj jer je radnik bio zaštićen ko polarni medo. Čuo sam nedavno za jedan primjer gdje su se zakačila dva rođaka jer je jedan drugom preoteo posao, čisto iz zavisti.

Meni bi i nekako bilo jasno da se ti ljudi raziđu civilizirano ali kod njih se tek nakon prekida prijateljstva pođe izvlačiti „prljavi veš“ koji su nakupili tokom višegodišnjeg druženja i onda se bezobzirno servira drugim ljudima. Samim time se jaz između nekadašnjih prijatelja povećava i nerijetko se pretvara u nešto najgore na svijetu - u neprijateljstvo.

Ne znam za druge ljude ali ja sam vaspitavan tako da nikoga ne mrzim tako da Bogu hvala, nemam ljude koje smatram neprijateljima. Možda ima neko ko mene smatra takvim ali to definitivno nije moj problem.

Read More

BiH – Turska

Obzirom da većina mojih čitalaca živi vani potrudit ću se da vam dočaram atmosferu koja je vladala u našem gradu tokom jučerašnjeg dana.

Rijeke ljudi obučenih u žuto-plavo-bijele kombinacije počele su se okupljati u centru grada još od ranih jutarnjih sati. Sva sreća pa je Ramazan u toku pa nije bilo baš mnogo pijanih teturanja po gradu ali deranja i izvikivanja domoljubnih parola nije ni najmanje nedostajalo. Iz svih kafića po gradu su se orile navijačke pjesme a većina konobara radila je u dresovima reprezentacije ili u nekim majicama koje izgledaju kao da su od zastave sašivene. Mladi i stari navijači koji su došli iz cijele BiH a mnogi iz inostranstva nabrijani do usijanja su odbrojavali sate do utakmice. Hiper emocije koje su Ćirohito i njegovi momci zapalili u inače razjedinjenom BiH stanovništvom su fascinantne i bilo je jako lijepo vidjeti ljude koji su za trenutak zaboravili na sve nedaće koje nam zbilja u ovim odvratnim recesijskim vremenima nudi. Na moju veliku žalost saznao sam da su se sinoć u Bijeljini i ostalim dijelovima republike Srpske na svim gradskim trgovima gledali prenosi utakmice iz Beograda gdje je igrala reprezentacije Srbije protiv Francuske dok su se u dijelovima BiH u kojima je dominantno hrvatsko stanovništvo gledala tekma iz Londona u kojoj su igrali Hrvatska i Engleska. Čak sam pročitao da je u Mostaru bilo nekih nereda nakon te utakmice što me ni najmanje ne čudi ali me jako žalosti.

Duh Bosne je ostao da živi izgleda samo u nekolicini gradova gdje živi većinom bošnjačko stanovništvo. Iako je meni bilo interesantno gledati navijače koji su do jučer navijali za Tursku kako mijenjaju svoje stavove i kako u žaru borbe psuju sve Turske svetnije počevši od Ataturka pa do bližnje obitelji. Shvatio sam da su navijali za Tursku ne radi Turske nego da bi navijali protiv Hrvatske sa kojom je igrala prije dvije godine. Mo'š me jebat ali ja ne kontam ovaj narod.

Ali hajmo politiku na stranu i da pišemo o lijepim stvarima. Po ko zna koji put naši „zmajevi“, kako ih od milja zovu po novinama, su nas obradovali i doveli do toga da ne razmišljamo da li je Nemanja Supić, golman reprezentacije, Srbin ili da li je Zvjezdanu Misimoviću otac ili majka te vjere. Oni su u naša srca i naše izmučene duše ulili jednu dozu zadovoljstva koja će, nadam se, trajati do neke tamo sljedeće utakmice i nekog novog buđenja nacionalnog ponosa.

Sjećam se jedne izjave Milorada Dodika koji je izjavio da bi za BiH navijao jedino ako bi igrala protiv reprezentacije Turske ali svoju dosljednost je pokazao po ko zna koji put ne došavši na sinoćnju utakmicu iako je bio pozvan od strane našeg stručnog rukovodstva. Nema veze, zato su na utakmicu došli oni koji su pokazali da znaju navijati od srca i koji su pokazali da naš grad pored KP doma i željezare ima i tvrđavu koju ni Turski „osvajači“ nisu uspjeli osvojiti - Bilino polje!

Read More

Povratak

Nekoliko dana sam proveo u Zagrebu i vratio sam se odmorene glave i napokon sretan.Taj grad jako često posjećujem ali sam ga prvi puta proveo sa osobom sa kojom dijelim život ali i slična razmišljanja.

Povratak u Zenicu me natjerao na razmišljanje o našem gradu. Ok, samo idioti mogu porediti grad veličine Zagreba i našu Zenicu ali nije samo u veličini riječ. Kada smo H. i ja razgovarali u Zagrebu ona je postavila pitanje o kom ja nikad nisam uistinu razmišljao.Pitala me da li ja znam ikoga u Zagrebu da je rođeni Zagrepčanin. Nakon dugotrajnog mozganja i nabrajanja (u sebi, naravno) ljudi koje poznam shvatio sam da su svi od nekuda došli u taj grad i da je jako mali postotak ljudi koje znam da su rođeni tamo.

Zašto ovo sada pišem? Ljudi u našem gradu su spremni popljuvati svakog ko je došao sa strane, pa čak i iz sela koja se naslanjaju na Zenicu. Priznajem i ja spadam u njih počesto ali mislim da će naš grad zadržati obilježje „mahale“ sve dok se te stvari ne promijene. Zašto mi ne bi bili ponosni na ljude koji su došli u naš grad i na neki način oplemenili život u njemu. Čitao sam neki dan post moga prijatelja Kerima u kom on piše da se uvijek rado vraća u Zenicu nakon ljetovanja ili sličnih izbivanja. Razmišljao sam o tome i shvatio sam da sve više volim zenički beton, zgrade i parkove a da sam sve manje vezan za ljude jer ih je svakim danom sve manje i manje. Ne mislim na stanovništvo jer se ono svakim danom sve više uvećava nego na ljude koji su spremni da učine življenje u ovom gradu ljepšim. Kerim je napisao da su svi sretni koji dođu da provedu godišnji u svom rodnom mjestu i sa tim se slažem ali zapitam se kako bi bilo da ti ljudi dođu da žive ovdje. Znam ja mnoge uspješne ljude koji svoje velike živote žive negdje vani i koji na sva usta hvale život u Zenici ali koji ni u peti od glave nemaju u planu da se vrate. Zašto? Isključivo zato što im ovaj grad ne pruža ništa. Iz godine u godinu ispraćam generacije mladih koji idu studirati negdje vani (Austrija, Engleska, Hrvatska, Njemačka...) i shvatio sam da je broj onih koji završe fakultet i vrate se u Zenicu jako mali. Vjerujem da oni osjećaju neku nostalgiju ali kada je ono opipljivo u pitanju (čitaj, lova i egzistencija) naš grad im i nije visoko plasiran na listi prioriteta u planovima za daljnji život. U Zenici se ne gleda stručnost pri zapošljavanju nego isključivo veza i mito. Iz tog razloga iz godine u godinu gubimo sve više mladih i talentiranih ljudi. Ja sam svoje vrijeme za studiranje već poodavno proćerdao ali razumijem mlade ljude koji nakon faxa ostanu da žive i rade u nekim državama koje znaju cijeniti kvalitet. Nerijetko sam po kafićima slušao razgovore u kojima se ogorčeno kritiziraju neku uspješni ljudi koji svoju lovu zarađuju negdje drugdje a ne u Zenici.

Ponekad se zapitam, mada znam odgovor, da li bi bili jednako uspješni da su ostali ovdje? Zaigram se mislima i pomislim na jednog Edu „Karamazova“ Džananovića koji radi od 8 do 16 i predaje gitaru netalentiranim tatinim sinovima koji svoju djecu pod prijetnjom oružjem šalju na sate gitare, jednog Tarika koji za šankom polupraznog kabarea ronda što nije dobio tri zadnje plaće ili jednog Asima Tarabara (prof. dr. med. koji predaje na Univerzitetu Yale u Americi) koji radi u našoj bolnici i čeka da dobije topli obrok za prošli mjesec.

Imam jaku moć imaginacije ali čak i meni te stvari ne idu od ruke.

Read More

Čuda se događaju

Prije svega svim ljudima koji su ovih dana pokušavali vidjeti da li je Blentoven napisao nešto novo moram dati neke riječi isprike jer sam imao jedno od najturbulentnijih razdoblja u svom životu i nisam stigao ni sjesti za comp.

Ponekad požalim što se ne služim nekom multimedijalnom zajebancijom da bih vam mogao dočarati ono što je jako teško učiniti pisanom riječju. Ovo mi je palo na pamet kada sam krenuo da vam tipkajući opišem jednu nadrealističnu scenu koju gledam dok vam pišem ove zbrkane rečenice. U mom stanu, na mom stolu stoje dva laptopa za kojim sjede dvoje ljudi koji u isto vrijeme pišu tekst za blogove koji su, ako statistika ne laže, najčitaniji na prostorima našega grada (ne računamo stranicu Ade Džonlića koja je prerasla u portal, respect). Ko je pomnije pratio naše blogove u zadnje vrijeme pomislio bi (doduše i mi smo ) da je takvo što u praksi i u ozbiljnom životu nemoguće ali čuda se dešavaju, kako u normalnom tako i u cyber svijetu.

Nekima će biti drago, nekima ne, ali moram obznaniti da će od danas pa nadam se i zadugo postovi na Blentovenu i na Cyber Bosanci biti slani sa iste I.P. adrese. Ovo, što donekle liči na post je napisano samo da bih vam objasnio da moja pisana šutnja nije bila namjerna ali da je imala svrhu.

Eh da, bar pet dana neće biti postova na Blentovenu i srodnom mu blogu zato što idemo u zajednički posjet prijateljima u Zagreb.

P.S. Uz ovako zbrkan post mora ići i zbrkan "post scriptum" u kojem šaljemo posebne pozdrave našem anđelu iz Beča i mom rođaku Miri Vinduški kojem poručujemo da komentare na ovaj post može komotno poslati i na Bosanku jer mu je to lakše...

Read More