Prvi maj u Zenici

Imao sam namjeru pisati o prazniku rada, ali nakon čitanja Jefimijinog posta sam pomislio da je ovo baš ono što sam i sam htio reći. Zato vam prenosim ono što je ona napisala.


Prvi maj - praznik rada


napisala: jefimija treca

Sutra je Prvi maj, dan od kojeg u Bosni i Hercegovini najviše strahuju jagnjad. Za kilogram svježe jagnjetine ove godine morate izdvojiti 10,50 KM (piše na izlogu mesnice „Pašalić“). Prvi maj je između ostalog i dan kada Bosanci i Hercegovci sistematski uništavaju prirodu i njene ljepote ostavljajući gomile smeća iza sebe na izletištima. Prvi maj je isto tako dan od kojeg strahuju dežurni doktori u bolnici i Hitnoj pomoći zbog povećanog broja razbijenih glava i probodenih pacijenata, naročito u večernjim satima. I na kraju, Prvi maj je dan u kojem naša policija ima pune ruke posla u evidentiranju svih narušavanja javnog reda i mira.

A davne 1889. godine na Prvom kongresu II Internacionale u Parizu je bilo zamišljeno i odlučeno da se 1. maj obilježava kao Međunarodni praznik rada. Nije na tom kongresu bilo govora o jagnjocidu i o tome da za taj jedan dan treba popraviti godišnji promet Sarajevske pivare. Praznik rada koji je nastao nakon u krvi ugušenog štrajka čikaških radnika koji su tražili samo tri osmice – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 za kulturno uzdizanje se u našoj državi pretvorio u teferič.

U susjednoj Hrvatskoj su za sutra najavljene velike demonstracije u organizaciji sindikata. Inače je u svijetu običaj da se ovaj dan obilježava protestima nezadovoljnih radnika kojima se vrlo često pridruže i drugi nezadovoljni građani. Sudeći po današnjoj gužvi u gradu koncentrisanoj oko mesnica i pekara čini mi se da bar u našem gradu svi blistaju od sreće.

Glavno pitanje sa kojim te susreću svi poznanici na ulici jeste: „Gdje ćeš ti za Prvi maj?“ Kao da je svima doktor propisao da se tog dana u godini mora potpaliti roštilj ili zarotirati jagnje, u protivnom će vas čitavu godinu pratiti velika nesreća. Postoji jedan broj ljudi koji inače čitavu godinu praktikuju roštiljanje u prirodi, a postoje i oni koji tu manifestaciju upriliče samo za praznik rada. Valjda misle da će sa tim svojim prevrtanjem ćevapa na roštilju povećati broj zaposlenih?

U svakom slučaju, svima koji imaju osmosatno radno vrijeme sa plaćenim doprinosima i platom od koje mogu živjeti želim sretan praznik rada uz želju da ih ne zakači recesija i da svoj hljeb nastave zarađivati u istim uslovima.

A svima koji misle da je mjesec prekratak pa da zbog toga ne mogu preživjeti do prvog, kao i onima koji ne mogu ovjeriti knjižicu preporučujem da prije paljenja roštilja prošetaju do zgrade Kantonalne vlade i progovore koju sa radnicima Livnice iz Vareša koji kampuju ispred te zgrade. Da na jednom mjestu vide ljude koji ne mogu otići u penziju zbog nekih 100.000 KM koji im nisu uplaćeni u PIO, a protestuju pored automobila Vlade gdje jedan košta otprilike toliko. A onda neka dobro razmisle da li će i njima sutra možda trebati šator i gdje će ga razapeti.

Read More

Titova ulica

Mislim da nije bilo ulice u gradu koja je toliko puta mijenjala ime. Ok, ona i jeste najstarija ali kako je i glavna ulica u gradu morala je nositi i najzvučnija imena. Do prvog svjetskog rata zvala se ulica Franje Josifa, između dva rata se zvala Ulica kralja Petra a poslije drugog svjetskog rata nosila je ime „najvećeg sina naroda i narodnosti“. Netom nakon ovog zadnjeg nesretnog rata neki ljudi (mislim da se radilo o profesoru Salihu Jalimamu, mada nisam siguran u to) su pokušali dati ime toj ulici po Kulinu Banu i čak se tako i zvala neko vrijeme. Na kraju je ipak, Bogu hvala, Kulin ban dobio bulevar koji mu više priliči, a ova ulica je ostala pod istim imenom.

Proteže se od Carine do Kamenog mosta koji je je bio svjedok svim mijenjanima imena ulice na čijem se kraju on nalazi više od 160 godina. Po nekim novim promjenama Titova ulica se nastavlja lijevom stranom iza Kamenog mosta, uz nekadašnju robnu kuću „Borac“ i proteže se do same robne kuće (nekada Beograđanke a sada Bosanke). S desne strane ulice,na samoj Jezuitskoj kući stoji natpis Trg Alije Izetbegovića i mislim da se odnosi samo na desnu stranu gdje je caffe „Galerija“ i ona mala kuća među narodom poznata kao Mejdan.

Prije pet –šest godina renovirana je kompletna površina stajnog dijela Titove ulice na šta su se potrošile velike pare ali moja zamjerka je da gradski oci nisu ništa uradili po pitanju rješavanja fasada brojnih kuća u toj ulici. Svaka normalna zemlja ili grad bi stimulisali vlasnike radnji ili kuća u glavnoj ulici jer groteskno izgleda ono popločavanje ako su fasade u poluraspadajućem stanju. Posebno to dolazi do izražaja sada kad su napravljene prelijepe zgrade banaka („Reiffeisen“ i „Procredit bank“) koje su savršeno napravljene i odudaraju od ruina zgrada koje su u njihovoj neposrednoj blizini.

Posebna priča su radnje koja su u novije vrijeme nikle u toj ulici koja bi trebala biti dika našeg grada. Deseci kladionica, radnje sa rabljenom robom i neki butici sa jeftinom turskom i kineskom robom dominiraju ulicom koja je nekad bila žila kucavica našeg grada. Na prste se mogu nabrojati vlasnici radnji koji su tu duže od trideset godina. Napomenut ću samo čika Ahmu Kratinu, urarsku radnju Gladan i nekolicinu zlatarskih radnji.

Prije nekoliko dana sam uz jutarnju kafu pričao sa Rasimom Salčinovićem i doznao da je u zadnje tri godine u Titovoj ulici bez posla ostalo 320 ljudi a naš gradonačelnik na sva usta hvali potez u kom se u tržnom centru Bananović zaposlilo 270 ljudi (od kojih je i tu u nekoliko zadnjih mjeseci otkaz dobilo mnogo zaposlenih). Imam osjećaj da su tu igri neki „talovi“ i da zatvaranje ulice od mosta do Beogradske ima neki skriveni značaj. Ok, reći ćete da je ta ulica davno zatvorena za promet ali prošle godine su na opštinskom vijeću privrednici iz grada izašli sa molbom da se ponovno pusti u promet ali su tu inicijativu gradske vlasti hladno odbile.

Ruglo Titove ulice dodatno pojačavaju i ulični prodavci koji od centralnog mjesta u gradu prave seoski teferič. Nije mi jasno kako gradski oci ne urade ništa po tom pitanju jer rijetki turisti koji navrate u naš grad ostaju frapirani agresivnom „trgovinom“.

I na kraju ono što mene najviše smeta a to su trgovci devizama. Njihova dernjava navlači one lijene ljude kojima je mrsko otići do banke da kupe ili prodaju devize. Ja sam neki dan zamijenio Hrvatske kune po znatno povoljnijem kursu u banci nego kod tih ljudi koji stoje duž čitave Titove ulice.
U svijetu je poznato da se za lovu brine Wall street a kod nas je tu Marshal street.

Read More

Bowling i bilijar u Zenici

Jučer je H. u posjet došao rođak iz Beograda i imali smo zadatak da organizujemo sadržaj kojim bi gostu prvi boravak u Zenici učinili što zanimljivijim.

Nakon cjelodnevne ophodnje gradom meni je pao teži zadatak da organizujem noćni izlazak. Onako usputno sam mu predložio odlazak u kuglanu i on se odmah „primio“ jer nije nikada bio u Bowling kuglani. Bacao je one stare kugle (bez rupa za prste) i svidjelo mu se. H. i ja smo već imali neko iskustvo (bili jednom kada smo osvojili nagradu na kvizu) i uvidjeli smo sve čari te novootkrivene zabave. Obzirom da je pisac ovog bloga već poodavno napustio sve sportove kojima se nekada bavio (tenis i plivanje) odlučio sam se bar na ovaj način rekreirati. Taj vid rekreacije mi savršeno odgovara jer je to jedini „sport“ uz koji možeš piti pivo i pušiti cigaru. Da ne pričamo o tome koliko mi je bilo zanimljivo kuglati nakon odgledanog filma „Big Lebowski“ u kojem se devedeset posto radnje odvija u Bowling areni. U našem gradu postoji i par klubova koji ostvaruju značajne rezultate na državnom nivou a koliko znam, Sanjin Bajramović je jedan od najboljih igrača u BiH. Još kada bi malo spustili cijene to bi bila fantastična zabava koja bi mi u cijelosti zamijenila nedostatak dobre bilijar sale, da ne pričam o nedostatku karambola kojeg u Zenici nemate gdje igrati.

Prije dva dana sam dobio mail iz Zagreba u kom stoji slika sa četiri moja prijatelja koji su se slikali u bilijar klubu u koji redovito odlaze. Osjetio sam se jako prazno, što zbog činjenice da mi ti ljudi nedostaju, što zbog toga što Zenica nema niti jednu bilijar salu u kojoj bi se moglo neometano igrati bilijar i karambol. Nekada ih je bilo mnogo i mogli ste birati gdje ćete s društvom provesti par ugodnih sati pijuckajući piće i igrati zabavne igre. Ja sam počeo igrati bilijar u staroj Bosanskoj kafani učeći od starih majstora te igre. Kasnije sam nastavio sa bilijarom u „E klubu“ u Radakovu a najviše i najbolje sam igrao u svom susjedstvu u Travničkoj ulici u bilijar sali Nenada Duke „Pinde“. Tamo se okupljala prava ekipa koja nije igrala onaj kockarski bilijar u kom je bilo bitno pobijediti po svaku cijenu čak i na uštrb lijepe igre. Uživao sam igrajući sa čiča Gavrom (dr Predrag Gavrić, nekadašnji ginekolog u zeničkoj bolnici), Tešom, Borom, Zlatkom Šestakom i mnogim drugima koji na moju ogromnu žalost više ne žive u našem gradu. Njihovim odlaskom nestalo je za mene i onog „pjesničkog“ bilijara, ostao je samo onaj na koji sam se morao prilagoditi - bilijar za pobjedu i novce. To sam obilato iskorištavao kod Guleta u famoznom „štakorniku“ zvanom TNT. Tamo sam u ratnim godinama igrao po lovu a rijetko kada iz užitka. Ista stvar je i sa karambolom i pikadom koji su jedno vrijeme bili aktualni ali više ih nemaš gdje igrati. Doduše postoji još par mjesta gdje se igra pikado ali nema više one stare raje s kojom ih mogao i volio igrati.

U nedostatku bilijara, pikada i i karambola ja ću se okrenuti bowlingu kada me prođe ovaj muskul fiber. Mogao bih komotno položiti anatomiju jer nakon kuglanja znam gdje mi je svaki mišić.

Read More

Zenički konobari

Opet je svanuo lijep i sunčan dan, čaršija je odmah živnula. Broj ljudi koji prvu jutarnju kafu piju u baštama se drastično povećao. Ja sam odlučio popiti kafu u jednom kafeu koji ima najviše sunca u bašti. Znao sam da idilični ambijent ne može dovijeka trajati. U tom lokalu čiji je gazda moj dobar prijatelj konobar je tako namrgođen da pri onom prvom „Ša'š popit?“ poželiš da promijeniš lokaciju.

Razmišljao sam dugo i skontao da u Zenici zadnjih deset godina nisam vidio konobara koji bi mogao nastaviti tradiciju onih starih majstora - konobara koji su radili prije po našim kafićima. Zanimanje konobara nekada nije bilo degradirano kao danas i radili su ga momci koji su jako dobro kotirali kod ženskog dijela zeničke populacije, odmah iza nogometaša. Sjećam se momaka iz „Picerije“, „Bordoa“ ili „Lincera“ koji su bili jako dobro plaćeni ali su i znali raditi svoj posao. Nisu se ponašali kao mali Bogovi poput ovih današnjih konobara. Među tadašnjim konobarima mnogo ih je nastavilo posao u ugostiteljstvu i sada imaju svoje kafiće ili restorane. Napomenuo bih Maketa koji ima svoj mali caffe koji jako dobro radi, Omera koji drži „Amici“, Harija koji drži „Passage“ i Stoleta koji je donedavno vodio diskoteku „Šen“ a sada vodi poslove u dva kafića koje vodi Adnan Teljigović.

Najbolji primjer ljudi koji su uspjeli a bili su konobari su mi Dina i Đuro koji zajedno drže caffe „Avanti“. Oni su svoje iskustvo rada sa ljudima prenijeli na svoje konobare i nije ni čudo da taj mali caffe radi mnogo bolje od mnogih izvikanijh objekata u gradu. Još jedino u „Avantiju“ ne možeš prepoznati koji je dan jer je tamo uvijek jednaka popunjenost objekta i vikendom i radnim danima. To je mjesto u kojem se još uvijek osjeti ona stara atmosfera Zenice iz prijeratnih, po meni ljepših vremena.

Nije rijedak primjer da po lokalima u gradu vidite nalijepljene obavijesti u kojima gazde traže konobare. Čudna stvar obzirom na uznapredovalu ekonomsku krizu. Mislim da je jako teško pronaći pravog konobara koji će nenametljivo i pošteno raditi svoj posao. U razgovoru sa nekim vlasnicima lokala sam doznao da je skoro nemoguće naći radnike koji neće zaviriti u njihove džepove a opet konobari se tuže na nepošten odnos vlasnika prema njima. Vrzino kolo koje odražava i trenutno stanje ove države.

Možda među današnjim konobarima i ima momaka koji imaju potencijal koji su imali nekadašnji navedeni konobari ali ih ja ne poznajem. Oni ovaj posao gledaju kao neku odskočnu dasku ka nekom boljem poslu i stoga i imaju tako površan odnos prema mušterijama. Čast nekim izuzecima ali danas je velika rijetkost da vidite konobara koji se u jednom kafiću zadržao duže od godinu dana. Te rokade konobara dovode do situacije u kojoj se gosti više ne osjećaju prijatno u kafićima u kojima su redovni gosti.

Nakon svega napisanog ostaje mi samo da se nadam da konobari baš i nemaju vremena da čitaju moj blog jer bih mogao imati još gori tretman kod njih, ako je to ikako moguće.

Read More

Slika govori bolje od riječi

U nedostatku inspiracije uzrokovane prelijepim danom odlučio sam da vas slikom podsjetim na to zašto volimo Zenicu.

Slike preuzete sa http://zenicafoto.blogspot.com/ - autor Sačak Kerim

Read More