16 October 2010

Modno onesviješten narod

U poplavi novonastalih i bezveznih zanimanja jedno mi se posebno ističe po svojoj gluposti - modni stilist. Nije mi jasno čemu služe ti ljudi a posebno mi nije jasno kako se stiče to zvanje. U susjednim državama ih ima nekoliko i svi imaju prefiks „modni“ - Guru, Mačak i šta sve ne još. Koliko sam ja shvatio oni daju savjete o oblačenju i imaju mogućnosti da pljuju po tuđim odabirima odjeće. Obzirom da se ja prezivam Vučak, što jako podsjeća na ono mačak, ja ću danas da budem modni stilist i da recikliram oblačenje naših sugrađana. Kada oni mogu svakodnevno i za velike pare onda mogu i ja bar jednom, za džaba, kako sam i navikao.

Jednom davno mi je u posjetu došao prijatelj iz Splita i ostao oduševljen ljepotom naših djevojaka. Kompliment dobija na težini kada znamo da su svi skoro jednoglasni u zaključku da Split ima najljepše žene u regiji. Jedina primjedba mu je bila na oblačenje naših djevojaka. Do tada nisam obraćao pažnju na to ali nakon njegove konstatacije to radim redovno. Kod nas se djevojke oblače po principu "copy-paste". Zadnjih nekoliko godina su u modi "pinkuše", djevojke koje kopiraju zvjezde koje možemo vidjeti na toj TV postaji. Ako je plavo ove sezone IN onda ćete sresti more plavih djevojaka a ako je u modi crna kosa onda vam se čini da ste ušli u onaj film "Adams family". Obzirom da brinete i nisu u modi jedva da i primjetim neku koja prođe sa tom bojom kose. Prirodna boja, ne daj Bože...

Oblačenje je posebna priča. Poznato je da živimo u gradu "dupljaka" pa je u skladu s tim i oblačenje u našem gradu. Ok, finansijska situacija nam je grozna pa će neko reći da nam to daje osnovne smjernice pri kupovini. Ja se ne slažem s time. U gradu postoji nekoliko radnji Azel France koje nude izuzetno lijepu odjeću po jako prihvatljivim cijenama ali ne, nemaju neku poznatu markicu. Bolje je kupiti Guci (da, samo jedno C) ili Armanni jer je to IN, nego obući se jeftino a lijepo. Pijaca i neki butici stvaraju vojske modnih klonova. Jedan prijatelj, koji je vlasnik butika, mi je na upit gdje da kupim farmerke rekao da je najbolje da to uradim na pijaci. Na moj začuđen pogled mi je rekao da je to jedini način da budem suguran da me niko nije prevario. Kaže da se čak i u Varteksu pronađu "divče" Leviske.

Ne mogu a da se ne sjetim prijeratnih vremena kada smo bili osuđeni na nekoliko radnji u kojim smo mogli kupiti garderobu ali su se ljudi odijevali sa više mašte. Bilo je tu i freakova poput famoznog Nebojše Mirkovića Lale. Mnogi stariji Zeničani koji budu čitali ovaj post će se sjetiti tog momka koji je uvijek bio skockan k'o da je friško iz Voguea ispao. Taj ni smeće nije išao baciti ako na njemu nije Lacoste majica ili neki sličan fancy artikl. Svi prvi šaneri u Zenici su na njemu zaradili more para. Bio je iz dobrostojeće porodice i nije mu bilo teško dati pare za firmiranu odjeću.

Zenički šaneri su posebna priča. Uvijek su imali tih firmiranih odjevnih predmeta ali ne daj Bože to obući na normalan način. Boje su znali upariti tako da ti bukvalno dođe muka kada ih pogledaš. Mislim da je tih godina jedino Miranu (sinu Lutve vulkanizera) bilo normalno vidjeti ih jer je on jedini daltonist kojeg poznam u našem gradu. Jedan od njih se jednom obukao u crvene cipele, žute hlače i zelenu majicu tako da mi je ličio na zastavu jedne od afričkih država. Da se našao negdje u džungli mislim da bi ga gađali misleći da je nekakav egzotični papagaj. Posebna priča su bile njihove trenirke, obavezno zadignute do koljena da bi se mogle vidjeti možebitne tetovaže. Nekada se pred "Žiletom" moglo vidjeti i dvadesetak tako obučenih momaka.

Danas je situacija malo drugačija. Nema trenirki ali su „opasni dečki“ odlučili da kopiraju gangsta tipove koje viđaju na MTV spotovima i možemo ih vidjeti kako zgureni hodaju u preširokim majicama, čudnim tenisicama, obavezno zbrijanih glava. Obavezan modni detalj su im lanci kojima bi se u normalnim okolnostima trebao cuko vezat'.

Ovaj osvrt naravno ne važi za sve naše sugrađane i sugrađanke. Dakako da ima i nekih lijepih primjera ali se izgube u moru ovih gore navedenih egzemplara.



03 October 2010

Ćevap naš nasušni

Stotinu puta sam se pitao šta to ima u ćevapu pa da kod nas u Zenici imaju taj povlašten status, status kultne hrane? OK, Turci imaju kebab, Zagorci štrukle, Talijani pizzu i lazagne a mi imamo ćevap.

Moja sjećanja na ćevape sežu do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su me moji roditelji vodili kod Vranješa na ćevape. Ta ćevabdžinica više ne postoji a mislim, mada nisam siguran, da je vlasnik među živima, čika Ranko Vranješ. Bila je smještena na samom ušću Kočeve u Bosnu gdje je sada parking u zgradu Kantona. Znam da sam, takođe sa roditeljima, išao na ćevape u baštu KP doma koja je radila kao restoran a najviše mi je u sjećanju ostala jedna mala ćevabdžinica iza pravoslavne crkve za koju nisam nikada znao kako se zvala ali se jako dobro sjećam imena vlasnika – Husagić Faik. Sjećam se da su me roditelji nagrađivali ćevapima kada bih dobio petice u školi i obavezno pitanje mame kada bih bio bolestan: „Možeš li išta jesti, hoćeš ćevape?“

Kasnije se pojavio rivalitet između dvije radnje u Masarykovoj ulici, između Rasima Salčinovića i Omeragića. Dijelilo ih je nekoliko metara i imali su pravu vojsku poklonika. Redovite su bile svađe između njih čiji su ćevapi bolji. Tu bitku je, bar naizgled dobio Rasim jer su se njegovi proizvodi održali do današnjih dana. Svakom Zeničaninu je zasigurno ostalo u sjećanju čekanje u redovima i izuzetna snalažljivost radnica za roštiljom. Povlašteni (oni koji su znali radnice ili vlasnika ) su imali prostoriju iza roštilja i dobijali su ćevape preko reda. Svaki kvart je imao neku svoju ćevabdžinicu sve do pred sami rat. U nekim poratnim godinama se pojavio famozni Bešlić o čijim se proizvodima već bajke pričaju. Konkurenciju mu, bar donekle, danas pravi jedino ćevabdžinica „kod Seje“ koju drži sin rahmetli Seje Pruščanovića, Senad.

Kult ćevapa je dosegao tolike razmjere da je postalo neizbježno mjesto za pokazati nekom ko vam dođe u goste. Probao sam Travničke ćevape , Banjalučke tzv. „redenik ćevape“, Sarajevske ali niti jedni mi nisu kao naši, zenički. Nedavno sam pričao sa jednim prijateljem iz Mostara i pokušavao mu objasniti gdje stanujem. On bukvalno ne zna gdje je stadion, Stara čaršija ili novoizgrađeni centar ali jako dobro zna gdje je Bešlićeva radnja. Zahvaljujući njemu promet u Travničkoj je sigurno uduplan. Zanimljiv mi je bio i prijatelj koji već godinama živi u Danskoj i koji je ljetos direktno sa aerodroma otišao na naše ćevape pa tek onda svojoj kući, da vidi roditelje.

Vjerujem da bi jako visoko na ljestvici kotirali ćevapi kada bi se pravila anketa među ljudima koji žive vani , na pitanje , šta vam najviše nedostaje iz Zenice?