Mrzim mržnju

Ovih dana je Mediha napisala fantastičan tekst o ljudima u Zenici i njihovom animozitetu prema „dijaspori“. Potpisujem svaku njenu napisanu riječ ali moram napisati tekst da bih pokazao da nije to usamljen slučaj.

Mržnje i zavisti se nakupilo u našim ljudima u zabrinjavajućoj mjeri. Mrze se „Šapa“ i oni koje ne vole pse, mrze se rokeri i turbofolkeri, mrze se tzv. „stari Zeničani“ i oni koji su doselili u ratu a svi zajedno mrze „Babince“... I dalo bi se nabrajati još mnogo toga ali mi se ne da da vas zamaram.

Nekad davno sam pisao (još dok sam bio Blentoven) o animozitetu naših ljudi naspram ljudi koji su postigli nešto u životu. Jedan moj prijatelj je davno rekao da bi volio da uspije u životu ali da to ne bude ono, previše, jer bi ga odmah proglasili nafurnaim, papkom, pederom ili šta ti ja znam čime već. Sjećam se kada je za miss BiH proglašena Alisa Šišić, odmah su počele priče o njoj. Te nije dovoljno lijepa, te nije podobna, pa onda ona frka sa slikama i odjednom smo se počeli stiditi djevojke koja je imala „certifikat“ da je najljepša u državi. Slična stvar se događala i sa Danijelom Vinš i ,nekada davno, sa Dinkom Delić. Uglavnom uvijek je bilo ljepših i uspjeh tih djevojaka je bio pripisan pukoj sreći ili nekom povolljnom političkom momentu. Neki drugi gradovi bi bili ponosni na svoje ljepotice ali ne, mi svakoj pronađemo manu.

Uspješni sporisti su takođe bili na meti čaršijskih priča i tračeva. Sjećam se kakva je frka bila za Elvirom Bolićem. U Turskoj je imao satus božanstva, u Sarajevu je posmatran sa divljenjem ali kod nas je svako imao neku primitivnu primjedbu i neku priču koja bi ukaljala njegovo ime. U Sarajevu ljudi ustaju kada se spomene ime pokojnog Haseta Ferhatovića a kod nas jedan Alojz Renić ne može ući na utakmicu jer ga ni redari ne prepoznaju. Svi se furaju na nekakvu tradiciju koja je istini za volju skoro nikakva, a niko da pokrene neku incijativu da podržimo ljude koji su vrijedili ili još uvijek vrijede u ovom gradu.

Ovih dana na nekim internet forumima je posebno aktualna prepiska između aktivistica udruženja za zaštitu životinja Šapa sa ljudima koji ne dijele njihov stav. Ja se nisam htio nikako uljučivati u raspravu jer pse volim ali kao Zeničanin sam svjestan alarmantne situacije koja je sada u našem gradu. Pasa ima stvarno mnogo i počesto postanu agresivni. Poštujem rad djevojaka iz udruženja ali im jako zamjerim što ne poštuju tuđe mišljenje i postale su agresivne skoro kao i njihovi štićenici. Zamjeram ljudima koji napadaju Šapu jer su totalno promašili mjesto gdje će kukati na velik broj agresivnih pasa lutalica jer ovo udruženje nešto radi ali ne rade oni koji bi se za naš grad trebali brinuti i koji primaju plaće za to. Po meni je glavni krivac stanja u gradu kabinet načelnika i čitava bulumenta ljudi koji ga okružuje jer su oni ti koji bi trebali riješavati problem. Ovih dana je nekako IN napadati Šapu pa to mnogi po inerciji čine. Kao što rekoh ja im zamjeram samo pomanjkanje takta u korespodenciji i ništa više.

Ovih nekoliko primjera koje sam nabrojao su samo kap u moru ali su prvi koji su mi pali na pamet kada sam htio pokazati koliko su naši ljudi zavidni i nerijetko spremni da mrze. Naravno da nisu svi takvi ali je ta mržnja toliko preplavila ovaj grad da je rijetkost da neke ljepše emocije isplivaju na površinu.

Read More

Modno onesviješten narod

U poplavi novonastalih i bezveznih zanimanja jedno mi se posebno ističe po svojoj gluposti - modni stilist. Nije mi jasno čemu služe ti ljudi a posebno mi nije jasno kako se stiče to zvanje. U susjednim državama ih ima nekoliko i svi imaju prefiks „modni“ - Guru, Mačak i šta sve ne još. Koliko sam ja shvatio oni daju savjete o oblačenju i imaju mogućnosti da pljuju po tuđim odabirima odjeće. Obzirom da se ja prezivam Vučak, što jako podsjeća na ono mačak, ja ću danas da budem modni stilist i da recikliram oblačenje naših sugrađana. Kada oni mogu svakodnevno i za velike pare onda mogu i ja bar jednom, za džaba, kako sam i navikao.

Jednom davno mi je u posjetu došao prijatelj iz Splita i ostao oduševljen ljepotom naših djevojaka. Kompliment dobija na težini kada znamo da su svi skoro jednoglasni u zaključku da Split ima najljepše žene u regiji. Jedina primjedba mu je bila na oblačenje naših djevojaka. Do tada nisam obraćao pažnju na to ali nakon njegove konstatacije to radim redovno. Kod nas se djevojke oblače po principu "copy-paste". Zadnjih nekoliko godina su u modi "pinkuše", djevojke koje kopiraju zvjezde koje možemo vidjeti na toj TV postaji. Ako je plavo ove sezone IN onda ćete sresti more plavih djevojaka a ako je u modi crna kosa onda vam se čini da ste ušli u onaj film "Adams family". Obzirom da brinete i nisu u modi jedva da i primjetim neku koja prođe sa tom bojom kose. Prirodna boja, ne daj Bože...

Oblačenje je posebna priča. Poznato je da živimo u gradu "dupljaka" pa je u skladu s tim i oblačenje u našem gradu. Ok, finansijska situacija nam je grozna pa će neko reći da nam to daje osnovne smjernice pri kupovini. Ja se ne slažem s time. U gradu postoji nekoliko radnji Azel France koje nude izuzetno lijepu odjeću po jako prihvatljivim cijenama ali ne, nemaju neku poznatu markicu. Bolje je kupiti Guci (da, samo jedno C) ili Armanni jer je to IN, nego obući se jeftino a lijepo. Pijaca i neki butici stvaraju vojske modnih klonova. Jedan prijatelj, koji je vlasnik butika, mi je na upit gdje da kupim farmerke rekao da je najbolje da to uradim na pijaci. Na moj začuđen pogled mi je rekao da je to jedini način da budem suguran da me niko nije prevario. Kaže da se čak i u Varteksu pronađu "divče" Leviske.

Ne mogu a da se ne sjetim prijeratnih vremena kada smo bili osuđeni na nekoliko radnji u kojim smo mogli kupiti garderobu ali su se ljudi odijevali sa više mašte. Bilo je tu i freakova poput famoznog Nebojše Mirkovića Lale. Mnogi stariji Zeničani koji budu čitali ovaj post će se sjetiti tog momka koji je uvijek bio skockan k'o da je friško iz Voguea ispao. Taj ni smeće nije išao baciti ako na njemu nije Lacoste majica ili neki sličan fancy artikl. Svi prvi šaneri u Zenici su na njemu zaradili more para. Bio je iz dobrostojeće porodice i nije mu bilo teško dati pare za firmiranu odjeću.

Zenički šaneri su posebna priča. Uvijek su imali tih firmiranih odjevnih predmeta ali ne daj Bože to obući na normalan način. Boje su znali upariti tako da ti bukvalno dođe muka kada ih pogledaš. Mislim da je tih godina jedino Miranu (sinu Lutve vulkanizera) bilo normalno vidjeti ih jer je on jedini daltonist kojeg poznam u našem gradu. Jedan od njih se jednom obukao u crvene cipele, žute hlače i zelenu majicu tako da mi je ličio na zastavu jedne od afričkih država. Da se našao negdje u džungli mislim da bi ga gađali misleći da je nekakav egzotični papagaj. Posebna priča su bile njihove trenirke, obavezno zadignute do koljena da bi se mogle vidjeti možebitne tetovaže. Nekada se pred "Žiletom" moglo vidjeti i dvadesetak tako obučenih momaka.

Danas je situacija malo drugačija. Nema trenirki ali su „opasni dečki“ odlučili da kopiraju gangsta tipove koje viđaju na MTV spotovima i možemo ih vidjeti kako zgureni hodaju u preširokim majicama, čudnim tenisicama, obavezno zbrijanih glava. Obavezan modni detalj su im lanci kojima bi se u normalnim okolnostima trebao cuko vezat'.

Ovaj osvrt naravno ne važi za sve naše sugrađane i sugrađanke. Dakako da ima i nekih lijepih primjera ali se izgube u moru ovih gore navedenih egzemplara.

Read More

Ćevap naš nasušni

Stotinu puta sam se pitao šta to ima u ćevapu pa da kod nas u Zenici imaju taj povlašten status, status kultne hrane? OK, Turci imaju kebab, Zagorci štrukle, Talijani pizzu i lazagne a mi imamo ćevap.

Moja sjećanja na ćevape sežu do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su me moji roditelji vodili kod Vranješa na ćevape. Ta ćevabdžinica više ne postoji a mislim, mada nisam siguran, da je vlasnik među živima, čika Ranko Vranješ. Bila je smještena na samom ušću Kočeve u Bosnu gdje je sada parking u zgradu Kantona. Znam da sam, takođe sa roditeljima, išao na ćevape u baštu KP doma koja je radila kao restoran a najviše mi je u sjećanju ostala jedna mala ćevabdžinica iza pravoslavne crkve za koju nisam nikada znao kako se zvala ali se jako dobro sjećam imena vlasnika – Husagić Faik. Sjećam se da su me roditelji nagrađivali ćevapima kada bih dobio petice u školi i obavezno pitanje mame kada bih bio bolestan: „Možeš li išta jesti, hoćeš ćevape?“

Kasnije se pojavio rivalitet između dvije radnje u Masarykovoj ulici, između Rasima Salčinovića i Omeragića. Dijelilo ih je nekoliko metara i imali su pravu vojsku poklonika. Redovite su bile svađe između njih čiji su ćevapi bolji. Tu bitku je, bar naizgled dobio Rasim jer su se njegovi proizvodi održali do današnjih dana. Svakom Zeničaninu je zasigurno ostalo u sjećanju čekanje u redovima i izuzetna snalažljivost radnica za roštiljom. Povlašteni (oni koji su znali radnice ili vlasnika ) su imali prostoriju iza roštilja i dobijali su ćevape preko reda. Svaki kvart je imao neku svoju ćevabdžinicu sve do pred sami rat. U nekim poratnim godinama se pojavio famozni Bešlić o čijim se proizvodima već bajke pričaju. Konkurenciju mu, bar donekle, danas pravi jedino ćevabdžinica „kod Seje“ koju drži sin rahmetli Seje Pruščanovića, Senad.

Kult ćevapa je dosegao tolike razmjere da je postalo neizbježno mjesto za pokazati nekom ko vam dođe u goste. Probao sam Travničke ćevape , Banjalučke tzv. „redenik ćevape“, Sarajevske ali niti jedni mi nisu kao naši, zenički. Nedavno sam pričao sa jednim prijateljem iz Mostara i pokušavao mu objasniti gdje stanujem. On bukvalno ne zna gdje je stadion, Stara čaršija ili novoizgrađeni centar ali jako dobro zna gdje je Bešlićeva radnja. Zahvaljujući njemu promet u Travničkoj je sigurno uduplan. Zanimljiv mi je bio i prijatelj koji već godinama živi u Danskoj i koji je ljetos direktno sa aerodroma otišao na naše ćevape pa tek onda svojoj kući, da vidi roditelje.

Vjerujem da bi jako visoko na ljestvici kotirali ćevapi kada bi se pravila anketa među ljudima koji žive vani , na pitanje , šta vam najviše nedostaje iz Zenice?

Read More

Veliki sajam organske hrane u Zenici

U centru Zenice u Titovoj ulici su osvanule bijele šatre pod kakvima se nekada održavao ZEPS. Otvoren je sajam poljoprivrede i organske proizvodnje pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Na štandovima su se rasporedili proizvođači koji nam nude razne proizvode od voća i povrća, meda, heljde kao i ljekovite kreme i proizvode. Vidio sam najmanje desetak raznih proizvođača meda i mnogo ljudi koji su prodavali trave koje liječe ama baš sve. Okupljena gomila je kao i uvijek samo razgledala proizvode a tek rijetki su se mašili za novčanik i nešto kupili.

Ja sam u posljednje vrijeme redoviti konzument meda pa mi smeta jedna činjenica. Imamo toliko prozvođača i najniži standard u regiji ali nam je cijena meda najviša u regiji a nerijetko sam u priči sa ljudima iz EU čuo da je med jeftiniji kod njih nego u BiH. Ogroman broj ljudi koji su prolazili kroz šatre bi dao naslutiti da su se kod nas ljudi počeli hraniti zdravo ali mislim da je to samo privid.

Općenito mislim da nešto nije u redu sa prehranom na ovim prostorima. Nikada ljudi nisu više obraćali pažnju na to šta jedu a sve je više malignih bolesti i srčanih tegoba. Sada na raspolaganju imate nekoliko margarina obogaćenih Omegom 3 i sličnim derivatima koji bi trebali razbijati masnoće u krvi a sve je više ljudi sa povećanim masnoćama. Nekada su se na policama mogli naći samo margarini proizvedeni od dva ili tri proozvođača pa su ljudi bili opet zdraviji. Slična stvar je i sa dijetetskim prozvodima. Sve više je pretile omladine a na raspologanju imamo neke „diet“ proizvode poput kole, raznih umjetnih sladila i slično.

Dok su nam krave bile normalne a svinje i ptice nisu bile gripozne jelo se meso nemilice ali su sada ljudi isprepadani tim novonastalim boleščurinama pa se ustručavaju jesti bilo koje meso. Karcinomom pluća se plaše pušači pa se na tržištu pojavljuju neke varijante light cigareta a maligna oboljenja su bez obzira na njih u velikom porastu. Uvijek mi pred očima slika neke bakice iz Hercegovine koja je za stoti rođendan pričala kako ima pušački staž od 85 godina i zdravlje je još uvijek služi. Ona nije nikad zapalila neku cigaretu sa filterom. I ja sam svjestan da je duhan veliko zlo ( iako sam strastveni pušač ) ali moram priznati da mi nije jasno kako je toliki porast karcinoma pluća od pedeset i neke godine na ovamo a zna se da je duhan na ovim prostorima omiljena „zabava“ dvjesto godina.

Najsmješniji su mi oni nadriljekari koji prodaju trave i meleme koji liječe sve a lakovjerni narod, kupuje li kupuje. Nekakav konjski gel, pa čurukot u svim oblicima i brusnica koju niko nije spomenuo do prije desetak godina a sada ispade najzdravije voće na svijetu. Apoteke su nam zatrpane papirima A4 formata koji nam objašnjavaju moći ovih ljekovitih preparata.

Na našu veliku žalost smrtovnice koje pokazuju kako umire sve mlađi i mlađi svijet govore nešto sasvim drugo.

Read More

Jesen stiže, Dunjo moja…

Naglo zahlađenje u naš grad je donijelo poznatu letargiju koja je posebno izražena jer je došla u doba Ramazanskog posta kada mnogi vjernici izbjegavaju hodanje po čaršiji a oni drugi „vjernici“ zaobilaze čaršiju da ih ne bi slučajno neko vidio u ispijanju kafe kada bude išao u džamiju. A zna se da u čaršijsku džamiju idu uglavnom šefovi i viši kadrovici vladajućih stranaka. U već nekoliko navrata sam pisao da Zenica ponekad stvarno liči na onaj grad sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća jer se znatan broj „dijasporaca“ pojavi u obilasku svojih najmilijih tokom ljeta. Ovih dana se na ulicama jako rijetko može zamijetiti poneki egzemplat ove kategorije jer su svi otišli u svoje zemlje a nas ostavili na milost i nemilost samim sebi. Morat ćemo čekati skoro godinu dana na gužve po ulicama i susrete sa dragim osobama koji svoj kruh zarađuju negdje vani. Kafići koji su ljeti radili punom parom će morati „podvući refu“ i vidjeti sa kolikim štekom će čekati sljedeću sezonu jer ovi prvi dani jeseni su im veliki pokazatelj šta ih očekuje u narednim mjesecima. Sada nam se valja okrenuti stalnim zeničkim problemima i pokušati uživati u onom što nam naš grad sprema za ovu „mrtvu sezonu“.

Mnogi će utjehu tražiti na Bilinom polju i iznova trošiti živce na jedanaest crvenocrnih momaka koji su i ovu sezonu počeli po starom receptu toplo-hladno. Nije mi jasan entuzijazam navijača koji svake godine u prvim utakmicama igrače dižu u zvijezde da bi ih nakon nekoliko kola pljuvali naokolo. Velike nade polažem u kulturni život grada, posebno u naše pozorište jer je novi direktor, mladi ali ne i naivni Hazim Begagić, počeo sa ozbiljnim radom mnogo ranije nego je to prije bila praksa. Mnogi obožavatelji Talijine umjetnosti polažu velike nade baš u ovog mladog čovjeka. Kino i Arena će nam ponuditi (valjda) poneki koncert ili neki kino hit koji će me natjerati da se odvojim od fotelje i zaputim se u te ustanove. Krajem septembra je najavljen koncert „Tribute to Indexi“ koji ću vjerojatno posjetiti a nadamo se i još ponekom dobrom hepeningu kojih je u prošloj sezoni, bar po mom mišljenju, manjkalo.

Septembar sa svim svojim depresijama je počeo a ja se ne mogu oteti utisku da sam ostao ono dijete koje uvijek ronda jer mu je neka viša sila ukrala bezbrižni ljetnji raspust i tjera ga da postane neki ozbiljniji čovjek.

Read More

Ljeto u Zenici

Vjerojatno su svi redovniji posjetioci našega portala primijetili stanovitu stanku u pisanju kolumni dvoje ljudi koji su zaduženi za pisanje priča iz Zenice. Razloga što nismo pisali ima mnogo. Vrućine, pomanjkanje vremena, preokupiranost poslovima u Džungli, ali i ono najslađe – česte posjete dragih nam ljudi koji su okupirali naš grad u ovim ljetnjim mjesecima. Nekada davno, još na Blentovenu, sam pisao kako se Zenica pretvara u mala primorska mjesta koja prodišu kada im stignu turisti. Kod nas je stanje drugačije, mi živimo mnogo intenzivnije kada se u naš grad sjati silna „dijaspora“ koja u ljetnjim mjesecima dođe obići rodbinu. Normalno, oni sa sobom donesu i lovu tako da razni ugostitelji i ini vlasnici radnji sretno trljaju ruke brojeći pazare koji su značajni veći nego u ostalim mjesecima.

Susreti sa dragim ljudima mene duševno nahrane i tek kada se pojave skontam koliko mi oni u biti znače. Obzirom da je Hanina radnja u samom centru grada tako smo izloženi najezdama poznatih. Svi oni kao po inerciji govore kako su jako sretni što su se vratili u rodni grad ali su jako rijetki oni koji to oduševljenje sačuvaju duže od sedam dana. Slijedi obavezan odlazak na more, povratak, opraštanje sa rodbinom i prijateljima pa do opet neke nove prilike. Ciklično i jako predvidivo!

Ja kao čovjek koji jako sporo (ili nikako) ne mijenja navike, sve svoje prijatelje vodim u Bordo na noćne izlaske. Žalosti me činjenica da taj prepotopski kafić, star dvadeset i pet godina, pokazuje znake umora. Ove godine je jako malo ljudi koji su se odlučili provesti večer u tom najdugovječnijem kafiću u gradu. Nisam siguran ali mislim da je veliki broj stalnih gostiju odvukao niz od nekoliko barova na „ušću“. Ja sam nekoliko puta pisao o famoznom „Batinom kutku“ ali ne dijelim više ono oduševljenje s početka. Tamo je bilo prelijepo dok je bila oaza mira i ljudi koji se nisu okupljali u velikom broju ali sada je tamo haos koji bi se mogao usporediti sa špicom u nekim hrvatskim top morskim destinacijama. Nagomilani auti su poredani kao sardine duž obale Bosne i samo mazohisti pokušavaju naći parking od 20 – 23 h. Nerijetko se parking traži kod garnizona ili na početku Bilmišća. Šarm ljupkog mjesta za mirni provod je ova lokacija izgubila onog momenta kada su nabildani i silni mladići shvatili da se tamo okuplja veća količina lijepih i mladih djevojaka. Tako su propala mnoga mjesta u našem gradu. Na žalost, poznavajući naše ljude i njihov mentalitet, samo je pitanje vremena kada će tamo ispasti neka frka jer se mnogo različitih profila ljudi skupilo na malom mjestu.

Sve u svemu ja ću i dalje ići u Bordo jer sam to navikao ali se nekako tamo osjećam kao i kod svoje kuće.

Read More

Naša sportska (ne)kultura

Jutros sam uz kafu pričao sa prijateljem koji je bio na utakmici finala juniorskog kupa BiH u kojem je Čelik kod kuće izgubio od ekipe Sarajeva. Rekao mi je kako je neki momčić od svojih sedamnaest godina uhvatio za vrat sudiju utakmice koji je netom prije toga isključio kapitena našeg kluba. Obzirom da nisam bio na utakmici neću komentarisati isključenje (za koje mnogi kažu da je bilo neopravdano) ali nije mi jasan potez tog mladog čovjeka koji je već u ranoj dobi počeo sa svojim "divljaštvom". Naši mladi igrači su u juniorskim danima počeli da uče ono što je najgore u sportu - simuliranje i svađu sa sudijama. Jako dobro se sjećam kada je fudbal bio operisan od simuliranja i u čitavoj nekadašnjoj jugoslovenskoj ligi su bila dva ili tri igrača koji su simulirali prekršaje i bili ismijavani na skoro svim stadionima. Danas od pionira pa nadalje fudbaleri simuliraju i bivaju podstaknuti od svojih trenera na te radnje.

Svađe sa sudijama mi posebno idu na živce. Ok, i mene kao sve ljubitelje fudbala nerviraju sudijske greške ali kod nas je biti sudija opasno po život jer te ganjaju svi fudbaleri a u ulasku u tunel da ne pričamo. Tamo te čekaju redari, funkcioneri kluba i poneki gnjevni navijač. Ja nisam trenirao fudbal ali nije velika razlika između sportskog bontona u tenisu i košarci i fudbalu. Krajem sedamdesetih godina u Zenici je radio teniski trener iz Čehoslovačke (mislim da se zvao Jerzy) koji je nekoliko generacija tenisera naučio toj plemenitoj igri ali i sportskom fair playu. Na turnirima, kada bi igrao naš igrač, svi smo sjedili i navijali. Ako bi neko slučajno aplaudirao na grešku protivnika bio bi "nagrađen" sa dva kruga oko Kamberovića. Trčeći, naravno. Danas samo što šporete ne bacuju na teren kada igraju domaći igrači. Prijeti se sudijama na samom početku meča.

U košarci sam dugo godina radio kao pomoćni trener tadašnjem prvom treneru Čelika, Davoru Šestaku. Dobro se sjećam kada je Zoran Savić bio junior i neki protivnički igrač ga je mlatio cijelu utakmicu. On se izderao na sudiju i ovaj mu dadne tehničku grešku. Davor ga je automatski izveo iz igre i poslao u svlačionicu iako je bio svjestan da je protivnik stvarno junački natukao Zoku. Ali mislim da je Zoka naučio lekciju i nikada više nije prigovarao sudijama. Danas, nažalost, takvih trenera ima jako malo. Razmaženim mladim sportistima je svako kriv i oni se trude da istjeruju pravdu a kada se tome nauče u juniorskim danima to ostaje za čitav život. Zato nije čudno da se ponašaju kao rock&roll zvijezde kada izađu u čaršijske lokale. Potpišu ugovor za dvije tone ćumura i dignu nos do neba.

Neki dan sam radio intervju sa Pašom Šehić, rekorderkom u bacanju kladiva i išao sma da vidim gdje to ona trenira. Djevojka trenira u neuslovnom prostoru, sama, ali izuzetno savjesna i spremna da uradi sve vježbe kao da je trener tu, uz nju. Nju možda ni u haustoru zgrade gdje stanuje niko ne prepoznaje a fudbalere pozdravljaju sa respektom kao da igraju Barceloni a ne u klubu koji se godinama bori za opstanak u jednoj od najgorih liga na svijetu.

Na kraju se opet moram sa sjetom prisjetiti najboljeg kolektiva u zeničkom sportu i možda najboljeg sportskog radnika kojeg je Zenica ikada dala. To su ragbista Čelika i profesor Kapetanović. Oni su uvijek važili za opasne momke ali nikada nisu pravili frku i uvijek su bili primjer sportskog ponašanja. “Kep“ je bio prije svega pedagog i psiholog, stoga ne čude rezultati koje su ti momci postizali. Ne bi bilo zgoreg da se sadašnji treneri ugledaju na tog vrsnog stručnjaka.

Read More

Zenički bazeni

Zenički bazeni se otvaraju pekosutra, u četvrtak 10. juna. Kako je danas bilo vruće mogli su se komotno i danas otvoriti. Moram priznati da u ovom stoljeću nisam išao gore a nekad sam visio na bazenima. Nekog su roditelji plašili zaraznim bolestima, nekom se gadilo kupanje u bazenima koji su imali i po dvjestotinjak ljudi u isto vrijeme ali mene ništa nije smetalo. Obzirom da sam kao mali trenirao plivanje to mi je bila jedna od omilljenih stvari koje sam ljeti radio u Zenici. Naljepše mi je bilo doći rano ujutro dok su bazeni poluprazni a voda čista. Doduše, bila je i izuzetno hladna ali bar mi niko nije smetao dok plivam.

Pokojna mama mi je uvijek davala lovu za bazen ali sam se uvijek nekako solidarisao sa prijateljima koji nisu imali para pa smo se dovijali na razne načine da upadnemo bez plaćanja. Svako ljeto bi se pojavila neka rupa u ogradi kroz koju bi se provlačila balavurdija a Boga mi i neki odrasli. Počesto su me puštali i redari koje sam skoro sve znao jer su uvijek radili braća Fafulić, Dževdo i Ahmo, koji su stanovali u Travničkoj, kod škole. Sjećam se i garderobe na kojoj je uvijek bila gužva i na broj se znalo čekati po pola sata. Redari su vraćali one koji su se htjeli kupati u sportskim šorcevima, mada su se poneki znali prošvercovati. Obzirom na broj ljudi koji se svakonevno gore okupljao, frke i nije bilo u znatnijem obliku. Bilo je onih koji su zgodnije djevojke bacali u vodu ali bi se uglavnom na tome završavalo.

Kao djeca smo znali sve istetovirane mladiće koji su redom bili abonenti KP doma i sklanjali smo se od njih da ne bi slučajno ušli u konflikt s njima. Naši heroji su bili oni koji skaču sa „desetke“ i svaki je od nas sebe vidio u mislima na toj najvišoj platformi skakaonice. Najbolji su skakači bili Miki Zlatarević (dok nije nastradao), Karač „Garinča“, Tešnjak „Prco“ i neki drugi kojima se ne mogu sada sjetiti imena. Ja sam skočio nekoliko puta ali mi je u sjećanju prvi skok na koji sam se odlučio na nagovor Nives Fišer, nekadašnje gimnastičarke. Rekla mi je: „Ako ja skočim skočit ćeš i ti“. Ja, naivni Bosanac zaboravio da je cura gimnastičarka i pristanem sve u nadi da neće skočiti. Ona je s lakoćom skočila a ja ostadoh gore s nepovjerenjem gledajući u bazen koji mi se činio malen kao kutija za cipele. Obzirom da mi je glava poveća odlučih da je pametnije skočiti na glavu nego na noge koje su mi uvijek bile lohotnije. Pad (namjerno ne pišem skok) je za mene trajao vječnost i znam da me glava bolila dva dana od siline udara od vodu. Kako li je tek onim što skaču sa mostarskog mosta?

Nekada su se na bazenu, mislim da je to bilo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, održavali koncerti pa čak i festivali popularne muzike. Sjećam se da me mama vodila da gledamo tada najveće zvijezde, Mišu Kovača, Terezu Kesoviju i još neke pjevače. Sada bazeni nemaju tu draž kao nekada i čisto vape za preuređenjem kojeg nam je obećao naš gradonačelnik i njegov stručni tim.

Read More

Čelik ostade u ligi a ja ostadoh bez živaca

Čelik se ponovo izvukao! To više nikako nije vijest jer se ponavlja svake godine i prelazi u dosadu. Klub koji ima tradiciju i sa ponosom naglašava osvajanje onog kupa koji su osvojili sredinom sedamdesetih i čija je ogromna replika stajala jedno vrijeme na istočnoj tribini se svake godine bori za opstanak. Neko će reći da više nema kvalitenog igračkog kadra ali bilo je takvih situacija i ranije a Čelik se nalazio pri vrhu ove naše (Bože sačuvaj) Premier lige. Žao mi je ove djece koja sad stasavaju da prate tekme. Treba da idu gledati kada im dođe Rudar iz Ugljevika ili Zvijezda iz Gradačca i još uzmu bodove na stadionu koji za njih izgleda kao Nou camp.

Nekada su na ovom stadionu igrali evropski prvaci (Crvena zvezda) i nekoliko ekipa koje su spadale u sam vrh evropskog nogometa. Imao je čovjek zbog čega kupiti kartu i guštati u nogometu. Danas gledamo neuhranjene momke koji se muče da iz kornera loptu ubace u šesnaesterac. Nakon gledanja utakmice koje gledamo na TV u, tekme Čelika mi izgledaju kao neki slow motion. Svaki igrač koji iole stasa za neku od malo jačih liga odlazi iz Zenice početkom maja, ponekad čak i prije prelaznog roka. Postalo je pravilo da istrošeni igrači koji više nigdje ne mogu igrati potpisuju godišnje ugovore za Čelik i na tekmama se trude kao da je neki trening. Nikada mi nije bilo jasno kako Čelikov mlađe kategorije uvijek budu među najboljima u državi a kada odrastu dovoljno za prvi tim zagubi se 90 procenata te ekipe. Ne može me Bog ubijediti da se na transferima ne mulja jer se kupuju isluženi igrači a oni koji iole vrijede odlaze u inostranstvo dok se njihovi transferi uvijek drže u tajnosti.

Sve ovo što se događa u našem najvećem sportskom kolektivu me natjeralo da ove sezone niti jednom ne odem na utakmicu. Još uvijek stoji moje ime na spisku onih koji mogu tekmu gledati iz svečane lože ali meni se ne da da trošim živce svake godine po istom scenariju. Zadnjih pet do šest godina uvijek je neizvjesno do posljednjih kola da li će najfudbalskiji stadion biti mjesto gje se igraju premijerligaške tekme ili one iz razreda niže, prve lige federacije.

Ta svečana loža je priča za sebe. U njoj nema mjesta za legende kluba ali ima za one koji su redovni posjetioci sudskih čekaonica. Zadnju tekmu koju sam gledao (prošle godine) pratio sam sa zapadne tribine u društvu dvojice ljudi koji su bili u upravi kluba ali im je bilo iz poniženja da sjede u loži dok se tamo nalaze ljudi koji su na sramotu grada a ne samo Čelika. Da nešto ne štima u Čeliku pokazuje i činjenica da legende kluba poput Bolića i Hibića uporno izbjegavaju ići na utakmice. Da ne pominjem Čelikova dugovanja koja iznose nekih 3,5 miliona maraka te je jedan od najzaduženijih sportskih kolektiva u BiH.

Rasprodaja ugleda našeg sportskog giganta se nastavlja i ove godine. Neka ih prati ko god hoće ali ja zasigurno neću više jer mi se sve to skupa gadi. Žao mi je navijača koji su sigurno najbolji u ligi jer se svake godine bore i strepe za opstanak njihovih ljubimaca.

P.S. Uzgred, ako to nekoga još i zanima, Čelik je jučer pobijedio Slaviju 3:1. Dva gola je dao Kapetan a jedan Purić. Tom pobjedom je naš klub ostao u „društvu najboljih“ a iz lige ispadaju Modriča i Laktaši.

Read More

Zločin koji se ne zaboravlja - Bruno Čalić

Prije nekoliko dana je neko spomenuo zločin koji se odigrao sedamdesetih godina prošlog vijeka, ubistvo malenog dječaka Brune Čalića. Vjerujem da svi vi imate neko sjećanje iz djetinjstva koje uvijek budi nelagodu u vama. Ja i dan danas osjetim ružne trnce kada prođem pored starog i napuštenog groblja iznad škole u Travničkoj. Na tom mjestu je ubijen maleni Bruno.

Otac pokojnog Brune je radio kao šofer i nesretnim slučajem mu se otkinula prikolica kamiona koja je usmrtila dječaka u Crnoj Gori. Sud je donio oslobađajuću presudu ali nevjenčana supruga oca nastradalog dječaka, Višnja Pavlović, nije. Iz samo njoj znanih razloga je za veliku svotu novca unajmila ubojicu Dragomira Bajčetu i zaputila se u Zenicu da na svoj monstruozni način pokuša da „kroji pravdu“. Unajmila je sobu u blizini porodične kuće Čalićevih i u par navrata je dolazila da se upozna sa obitelji malenog Brune. Pomno je pratila sve kretnje malenog, čak i njegov raspored u školi. Tog kobnog dana je sačekala Brunu na obližnjim stepenicama, netom iznad škole „Sestre Ditrih“ i zamolila ga da joj pokaže put prema nekom groblju. Maleni, kao i sva lijepo vaspitana djeca tog vremena, je bez razmišljanja krenuo da pokaže toj monstruoznoj seljanki put ka groblju. Tamo su ona i Dragomir Bajčeta sa devet uboda kuhinjskim nožem ubila dječačića koji je tada imao, ako me sjećanje dobro služi, desetak godina.

Uplašena majka, Anka Čalić, je u panici krenula da traži Brunu jer je kasnio više od pola sata iz škole, što nije nikada bio slučaj. Čak je i prošla pored sinovljevih ubojica i ne sluteći kakav su zločin njih dvoje napravili. Višnja i Bajčeta su se dali u bijeg ali je tadašnja policija blokirala grad i uhvatili su ih u vozu negdje oko Vranduka. Odvezeni su u Sarajevo u centralni zatvor, gdje su bili do izvršenja smrtne kazne. Strijeljani su negdje u šumama oko Trebevića na nekom neoznačenom mjestu tako da se i dan danas ne zna za njihov grob.

Porodična grobnica u kojoj su sahranjeni moji roditelji je jako blizu groba Brune Čalića i uvijek osjetim posebnu tugu kada moram proći pored njegovog posljednjeg prebivališta. Teta Anka, njegova mama, je godinama radila u trafici u Travničkoj ulici. Kod nje sam svakodnevno kupovao novine i cigarete ali sam uvijek osjećao tugu gledajući u tu tihu ženu koja nikada nije skinula crninu. Prije nekih pet, šest godina je umro i Brunin otac tako da je teta Anka ostala sama sa svojom tugom u porodičnoj kući na Zmajevačkoj cesti.

Read More

Još jedna sramota našeg fudbala

Davno nekad sam pisao kako me je otac kao petogodišnjaka vodio na Blatušu da gledamo Čelik. Meni su ta sjećanja itekako jaka i imaju nekako poseban značaj u mom životu. Četrdeset godina poslije, meni zaljubljeniku u fudbal, se desi da prođe čitava sezona a da nisam otišao ni na jednu utakmicu. Nije stvar u Čelikovoj trenutnoj formi niti o kvaliteti lige nego isključivo u tome što su se pojavile neke zakulisne radnje koje nemaju nikakve veze sa sportom.

Prije par minuta sam doznao da su se nakon utakmice Čelik – Leotar potukli igrači i rukovodstvo klubova i to, kažu zbog toga što se gosti nisu držali unaprijed dogovorenog scenarija. Nimalo čudno jer se u našem fudbalu događa mnogo toga ljigavog a posebno pred kraj sezone kada se bodovi kupuju i prodaju nemilice. Danima (tačnije od ponedjeljka) Hana i ja gledamo fudbalere Leotara koji „španciraju“ pored njene radnje. Igrali su tekmu u srijedu protiv Travnika a danas protiv Čelika pa su bili ugodno smješteni u pansionu Fontana šest dana. Ja sam ih svakodnevno gledao kako piju kafe u kafićima u čaršiji pa sam se čak u šali pitao da neće možda i Cipsove potvrde o prebivalištu izvaditi u Zenici koliko su dugo tu. Njihove smiješno plave trenirke su upadale u oči svim stalnim posjetiteljima Stare čaršije. Već nekoliko godina nama Leotar dolazi u završnoj fazi lige i kao po pravilu dobijamo tu utakmicu koja uvijek smrdi na prevaru. Ne treba biti Bog zna kakav fudbalski ekspert pa skontati kako se te utakmice lažiraju ali se danas izgleda Trebinjci nisu držali dogovora. Jedna velika sramota koja je udarila ogroman i ružan pečat na naš klub.

Nedavno su Čeliku bila tri moja prijatelja u predsjedništvu i tada sam išao na tekme ali su jedan po jedan napustili klub u nekoliko mjeseci kada su vidjeli kakvo je stanje u klubu. Za njih trojicu znam koliko vole Čelik ali isto znam i njihove moralne vrijednosti pa mi je jasno zašto su istupili iz kluba. Ovaj tekst pišem oko 20 sati i čujem da su navijači još uvijek ispred istočne tribine i zahtijevaju smjenu rukovodstva. Po meni je to sizifovski posao jer to traže zadnjih deset godina i nakon svake smjene se dešava isto. Po meni je možda jedino rješenje da se klub privatizuje pa bi se vjerojatno tada znalo u klubu „ko kosi a ko vodu nosi“. Nedavno je bio štrajk najvjernijih navijača koji je trajao par mjeseci pa su se pred dvije tri sedmice ponovno vratili ali mislim da se jaz između uprave i navijača toliko produbio da se mora nešto konkretno učiniti.

Možda se nekad Čelik i vrati na staze stare slave kada smo svi mi Zeničani bili ponosni na njega. Možda se vrate i neka vremena kada je Čelik svoje protivnike pobjeđivao na terenu a ne naganjao po tunelu i hodniku oko svlačionica. Ja se iskreno nadam da će na Bilinom polju zaigrati opet neki nogometaši koji će mene natjerati da svog sina (ako Bog da) povedem na utakmice kao što je moj pokojni otac vodio mene.

Read More

Sjećanje na 19. april

Ne volim se sjećati ratnog perioda i trudim se iz svog pamćenja pobrisati što više ružnih stvari - tako je lakše i ljepše putovati ovim svijetom. Međutim, postoje datumi koji se urežu u pamćenje toliko da ih nikako ne možete izbrisati ni zaboraviti.

Takav je 19. april, današnji dan. Za one koji ne znaju, na današnji dan je 1993. godine u centru grada Zenice od granate poginulo 16, a ranjeno mnogo više osoba. To je dan koji svi Zeničani pamte i svi se sjećaju gdje su se u tom momentu nalazili.

Da je onaj idiot iz Viteza koji je taj dan bio zadužen za minobacačke granate samo jedan mikron spustio svoj nišan neko drugi bi vam pisao ovaj tekst. Ja sam bio u čaršiji u nekadašnjem caffeu "Sunčani sat" (sada Porto). Granata je udarila metar i pol iznad naših glava, tačno u prozor kafića koji se nalazio iznad. Osim ogromne buke i nenormalne količine prašine nisam ništa osjetio. Čak ni strah. Desetak minuta kasnije, kada se skoro sve primirilo, pogledao sam u mjesto gdje je granata udarila i ostao sam skoro paraliziran. Nisam mogao niti jedan korak napraviti.

Neko je rekao da je pred "Beogradskom" pravi pokolj i nas nekolicina smo otišli da vidimo. Te slike će me pratiti do kraja života. Raskomadana tijela su unosili u auta koji su se nalazili u blizini. Nekolicinu ljudi sam lično poznavao i nebrojeno puita sam kupovao cigarete kod njih. Shrvani groznom materijalnom situacijom i neimaštinom bili su prinuđeni da prodaju cigarete da bi prehranili svoje porodice a izgubili su glavu.

Smetalo mi je nepravda koju su tek ove godine naše vlasti ispravilie jer na našem monumentalnmom i precijenjenom "Kamenom (staklenom) spavaču" nije pisalo njihovo ime. Danas, sedamnaest godina poslije nepravda je ispravljena i imena svih civilnih žrtava rata stoji pored imena boraca koji su poginuli u ratu.

Read More

Veče za pamćenje uz Edu i Kaliopi

Kulturnu žabokrečinu koja vlada našim gradom je definitivno razbila manifestacija Zeničko proljeće. Vrhunac te manifestacije je bio sinoćnji koncert našeg sugrađanina Ede Džananovića aka Karamazova i makedonske dive anđeoskog glasa i pojave, Kaliopi.

Koncert su počeli prelijepom izvedbom Melodie sentimental, braziskog genija Heitora Villa-Lobosa. Pjesmu je na portugalskom prelijepo odpjevala Kaliopi uz pratnju Ede, takođe našeg Zeničanina Davorina Bošnjakovića na na basu i Darka Pelužana na gitari. Za njom su slijedile pjesme Oblivion (tako se zove i album Ede i Kaliopi), Cinema Paradiso, A boy named Hiroshima i Imagine.

Poslije tog tematski zaokruženog dijela u kom su svirali i pjevali pjesme iz filmova na red su došle dvije kompozicije u kojima je briljirala gošća iz Makedonije - Bachova "Wachet auf ruft uns die stimme" i meni najbolja pjesma večeri "Ne plači" koju je napisala Kaliopi. Redale su se tako melodija za melodijom i sat vremena uz ovo dvoje umjetnika je proletio kao u trenu. Plašio sam se prije koncerta da ne bude nekih dosadnih dijelova gdje bi se publika mogla dosađivati ali niti jednog trena muzičari nisu bili ni blizu tome.

Izuzetna interakcija između Ede i Kaliopi i publike je davala jedan strašno intiman štimung čitavom koncertu. Samo na kraju, u posljednjoj pjesmi (So maki sum se rodila) Edo je uzeo u ruke lutnju, instrument koji ga je planetarno proslavio. Na gromoglasno pljeskanje publike muzičari su na bis izveli naslovnu pjesmu "Oblivion" još jedan put.

Nakon koncerta muzičari su održali kratku press konferenciju i još jednom pokazali svu svoju toplinu i pristupačnost. Edo je naglasio da svaki zenički koncert za njega ima poseban značaj jer to je grad u kom se rodio i počeo svirati gitaru. Kada to čujete od čovjeka koji je svirao u svim većim svjetskim gradovima i najpoznatjim muzičkim halama onda vam definitivno ne može biti svejedno.

Edin Džananović ili Karamazov, kako vam je volja, je zasigurno čovjek kojim se naš grad treba i mora ponositi!

Read More

20. mart - Dan Zenice

Da, dragi moji čitatelji koji desetljećima živite u inostranstvu, dobro ste pročitali - danas je 20. mart, dan našeg grada. Neki veliki mozgovi u opštinskom rukovodstvu grada su skontali da 12. april i nije baš prikladan da bi ga slavili kao Dan Zenice pa su donijeli odluku da se svečanost prebaci na današnji dan. Još se ne mogu čudom načuditi kako vrli prof. Salih Jalimam nije promijenio ime ulice 12. aprila (mada ju je dobrano skratio) u ulicu 20-og marta. Ova nova događanja povodom promjene termina koji obilježava rođendan našeg grada su i mene doveli u dilemu da li je još uvijek vjerodostojna i dvanaestoaprilska nagrada koju je prije dvadesetak godina dobio moj pokojni otac. Ne znam za druge ali meni će dok god sam živ Dan Zenice biti onaj stari datum jer mi ni do danas nije jasno kome je palo na pamet i zašto je promijenjen. Stidimo li se mi to naše antifašističke istorije i dana kada smo grad očistili od njemačkog okupatora? Trebamo li tek tako, kao nekom nevidljivom gumicom, da izbrišemo istoriju koju smo učili u školi a mnogo ih je i učestvovalo u stvaranju iste. Poštujem ja i one lijepe priče koje se vežu za današnji dan ali su one istorijski neutemeljene i po nekim relevantnim istoričarima proizvoljne. Prošle godine, na današnji dan, sam napisao jedan od meni dražih tekstova na Blentovenu na ovu temu pa bih vas molio da ga pročitate.

Neki dan mi je jedan prijatlej u šali rekao da će „ovi novi Zeničani“ vrijeme računati „prije i poslije Arene“. Elem danas je prvi rođendan našem prelijepom i mnogo puta osporavanom sportskom objektu. Bilo je u njoj nekoliko, po mom skromnom mišljenju premalo, manifestacija koje je vrijedilo posjetiti. Nekoliko koncerata i sportskih događaja su napunili Arenu ali mislim da je to premalo da bi se izvukla neka finansijska opravdanost. Zeničani su zaslužili ovako zdanje definitivno, ali se mora nešto napraviti na većoj popularizaciji ovog objekta inače će i ono postati balast na ionako financijiski krahiran budžet našeg grada.

Danas počinje i Zeničko proljeće koje ove godine vrvi od zanimljivih sadržaja i pozivam kulture željne Zeničane da u što većem broju posjete manifestacije kojima će obilovati naš grad u narednih mjesec dana. Nemojte da se sve završi na Čimburijadi kao prethodnih godina.

Svim Zeničanima koji se takvim i osjećaju od srca želim sretan ovaj najnoviji Dan našeg grada!

Read More

Rock veterani su pokazali svima da bez „starca nema udarca“

Nikada nisam bio neki fan rock grupe Parni valjak, bez obzira što me za njih veže jedan jako neobičan događaj. Naime, prvi rock koncert u mom životu je bio baš koncert te grupe koji se održao u nekadašnjem Domu kulture, sadašnjem prostoru koji pripada Hrvatskom domu “Kralj Tomislav“. Bila je to neka davna 1978 ili 1979, ne sjećam se tačno. Znam da sam kao klinac bio oduševljen „bukom“ koju su pravili. Nasnimaše se oni albuma i albuma ali nikad ih više nisam pogledao na koncertu. Imao sam nekoliko prilika ali baš mi se nije dalo gledati ih.

Sinoćnji koncert je bio veliko iznenađenje za mene. Ti rock&roll „starci“, band sa najdužim stažom na ovim prostorima je izgledao kao da su na bini šestorica tinejdžera. Aki i Hus imaju po mojoj računici negdje oko 60 godina a nisu prestali sa skakanjem niti jedne minute tokom trosatnog koncerta. Uhvatio sam sebe kako pjevušim hitove Valjka što i nije bilo teško za shvatiti jer vas je njihova energija tjerala na to. Sound je bio fenomenalan, osvijetljenje također a o umjetničkom dojmu ne treba trošiti riječi. Marijan Brkić „Brk“, Bero na klavijaturama i Dražen Šolc na bubnjevima su svoje solo dionice odsvirali do savršenstva. O Akiju i Husu ne treba trošiti riječi jer se ionako o njima sve zna. Zavidna energija koju su nam demonstrirali nikoga nije ostavila ravnodušnim.

Pri odlasku sa koncerta u razgovoru sa starim poznavaocem rock zbilje na ovim prostorima, Josipom Dujmovićem, došli smo do zaključka da je ovo bio najbolji rock koncert u Zenici zadnjih dvadeset godina.

Read More

Topla preporuka za predstavu "Bizarno"

Sinoć smo prisustvovali pretpremijeri novog komada u zeničkom Bosanskom narodnom pozorištu. Izuzetno zanimljivo postavljen komad od strane Bugarskog redatelja Petra Kaukova koji je jednu jako zanimljivu temu postavio na malu scenu naše pozorišne kuće. Svi problemi koje susrećemo u današnje vrijeme su zastupljeni u dva sata predstave koja sigurno nokoga neće ostaviti ravnodušnim.

Pisac teksta Željko Hubač, višestruko nagrađivan za svoje dramske tekstove, je neko vrijeme živio u Zenici. Izuzetno hrabro je uradio ovaj tekst gdje se kroz tri priče isprepliću ljubav i smrt. Naizgled tri nepovezane priče obuhvataju sve segmente dekadencije današanjeg društva. U prvoj priči se isprepliću sudbine jedne nesređene porodice i jednog para narkomana. Druga priča je o korumpiranosti i ljubavnom trokutu nekadašnjih prijatelja a zadnja priča koja na Altmanovski način, koju je poznati režiser koristio u svojim "Kratkim rezovima" uvezuje sa prethodne tri, pripovijeda nam o novokomponiranim krimi bossu.

Moram naglasiti da je glumačka podjela jako dobra sa pet glumaca koji igraju u sve tri priče što je jako zahtjevna stvar zbog čestih izmjena ritma koje se provlače kroz naizgled nepovezane priče. Posebno mi se svidjela gluma Anđele Ilić koja me iz predstave u predstvau uvjerava u svoj talenat. Snježana Marković i Tarik Marković su standardno dobri i veoma zorno su prikazali likove koji se nose sa svojim unutarnjim demonima. Siniša Vidović je za mene novi lik i mislim da je pred njim zanimljiva karijera na kojoj još treba poraditi. I na kraju Nusmir Muharemović čiji likovi su najdominantniji u cijeloj predstavi, na momente je a na momente pomislim da je mogao mnogo bolje. Činjenica je da je njegova uloga najkompleksnija i da su sinusoide karaktera koje on igra najizraženije tako da je pred njim bio i najteži zadatak. Imam osjećaj da je njega režiser najmanje volio jer je on jedini lik u predstavi koji je poginuo u sve tri priče a da ne spominjem da je on jedini lik koji se skroz do gola morao svući od kako ovo naše pozorište egzistira u samostalnoj BiH.

Sve pohvale idu i na račun scenografije i sasvim inovativnog pristupa mijenjanju scene. Naime, ovu predstavu gleda 40-ak ljudi koji sjede na sredini glavne scene i nakon svake priče kompletan prostor za sjedenje se zarotira za 45 stepeni da bi publiku prenijelo na potpuno novu scenu.

Mislim da je predstava "Bizarno" jedno jako zanimljivo djelo koje i te kako vrijedi pogledati.

P.S. Večeras je premijerno izvođenje predstave, a za više informacija potražite na www.bnp.com.ba

Read More

Imamo prelijepo kino, samo da nam je i publika takva…

U posljednje vrijeme jako slabo izlazimo. Hana i ja smo prezauzeti pisanjem i održavanjem naše stranice a nakupi se tu i drugih obaveza pa većinu vremena ostajemo kući. Prije nekoliko dana smo odlučili da izađemo napokon i mi malo među ljude. Bolji povod od odlaska u kino nismo mogli pronaći. Davao se film “Na putu”, naše nagrađivane redateljke Jasmile Žbanić. Karte sam otišao dignuti na moderniziranoj biletarnici i redovi za karte su mi vratili vjeru u naš grad. Sjećam se nekadašnjih gužvi pred tadašnjim kinom “29.novembar” koji su sezali i do samih trafika ispred kina. Preljubazne tete koje rade na prodaji karata i izuzetno ugodni ambijent kina su nam potvrdili ispravnost ideje o posjeti kinu.

Da se sve ne završi u idiličnoj atmoseferi potrudlili su se naši sugrađani, posjetioci kina koji su tokom cijelog filma nešto rondali, komentarisali scene kao da su u svojim kućnim foteljama i non stop nešto prigovarali. Dvojica momaka koje poznajem iz čaršije, a sjedili su iza nas, su skoro čitavo vrijem prepričavali neke scene tako da je bilo skoro nemoguće na miru gledati film. Do njih su sjedile neke djevojke (Hana reče da ih nekolicinu poznaje jer stanuju iznad njene radnje u samom centru grada) koje su na svaku, ama baš na svaku scenu, imale komentar tako da pola dijaloga nisam razumio. Slično je bila i sa gledanjem “Avatara” ali ovo je mnogo gore jer je film bio na našem jeziku pa se čovjek mora skoncetrirati na tekst.

Namjerno sam u opisima bučnih gledaoca apostrofirao to da su to ljudi iz grada da ne bi neko opet uletio sa komentarom tipa “to su seljaci koji nam truju atmosferu u gradu”. Kada su se svjetla upalila htio sam prići ovim osobama i prigovoriti im na groznom ponašanju ali nisam vidio svrhu da ja to uradim kada to iz kuće nisu ponijeli. Pet glasnih djevojaka koje su bile napirlitane za kasnonoćni izlazak sam prije mogao vizuelno smjestiti u koncert turbo folk dive Seke Aleksić koji se sutradan održavao u jednoj od zeničkih diskoteka nego u jednu kulturnu ustanovu kako je naše novo kino. Slušajući Beavisa i Buttheada koji su sjedili iza mene shvatio sam da su oni došli da ubiju dva sata (zaboravio sam napisati da smo išli na onu zadnju predstavu od 22 sata) i da im se film uopće ne gleda nego moraju biti tu da im prođe vrijeme.

Mislio sam vam pisati i impresije o filmu ali gore navedeni puk mi nije dao da ga na miru odgledam, čini mi se jako dobar film, tako da vam to ne mogu to ovaj put učiniti. Kada samo pomislim koliko su novaca ljudi iz preduzeća “Ekran” uložili da bi Zeničanima otvorili jedan ovako prelijep objekat dođe mi da poludim jer shvatam da nisu napravili ništa dok ne organizuju nekakve tečajeve o kulturnom ponašanju u kinu.

Read More

Zeničani

Već danima čitam komentare ljudi na ovoj našj stranici i ne mogu da se načudim. Koju god temu da odaberem nakon par normalnih komentara vezanih za nju obavezno slijede prepucavanja na svima omiljeno - Zeničani i oni drugi. Ovaj grad izgleda ima veći problem od aerozagađenja i nezaposlenosti, a sve više mislim da je to animozitet između starih Zeničana (ma ko da su oni), izbjeglica i onih koji su došli sa sela. Makar moram rizikovati posjećenost i to da ne budem shvaćen ja ću vam napisati šta mislim o tome.

Kroz mnogo stvari sam se dokazao kao pravi Zeničanin ali se moram zapitati kada čitam prepucavanja na našoj stranici da li ja uopće pripadam tu. Moj otac je u Zenicu doselio 61. godine prošlog vijeka a mamini su Botići sa Brista, obitelj koja više od 150 godina živi tamo. Pišem, po mnogima „najzeničkiju stranicu“, borim se na sve načine da popravimo situaciju u našem gradu ali mislim da ni to ne bi bio nekakav teg koji bi morao prevagnuti u moju korist na nekom nevidljivom kantaru kojim se mjeri ko je ko.

Ko su uopće stari Zeničani?

Jesu li to potomci onih starih familija koje sam spominjao u jednom od svojih postova na Blentovenu? Zenica je netom iza prvog svjetskog rata brojala samo 3200 stanovnika. Jesu li njihovi potomci jedini koji se mogu ubrojati u privilegovanu skupinu ljudi koja se naziva starim Zeničanima. E ja ću vam reći da su oni po meni jedini krivci što je stanje u našem gradu ovakvo kakvo je. Oni sjede po svojim kafićima, uglavnom kraj prozora, i komentarišu bilo koga ko prođe, uglavnom riječima "vidi seljaka, ja ga znam kada se u grad spustio". Ti ljudi su uglavnom iz bogatih porodica i nikada im se nije dalo da uđu neke političke vode ili ne daj Bože da se eksponiraju u borbi za svoj grad. Lakše je svakoga prozivati iza leđa i kukati nad sudbinom.

Pokušavao sam se sjetiti značajnih ljudi iz ovog grada, da li među njima ima neko ko je potomak neke od tih porodica ali nijedno ime mi nije palo na pamet. Ezher Ezo Arnautović je čovjek koji ovom gradu dao obrise grada i za njegove vladavine su napravljeni: bulevar, kino, banka, željeznička stanica i Bog te pitao šta. Po mjerilima koje čitam na ovom siteu niije Zeničanin jer je rođen u Travniku. Alojz Renić, najbolji fudbaler svih vremena u Čeliku je takođe Travničanin. Nabrajanje bi moglo potrajati u nedogled.

Ovaj val ksenofobije se pojavio kod nas sa nastankom ove naše nove države, početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Nevolja je mnoge ljude iz ratom zahvaćenih prostora natjerala da dođu u naš grad a mi smo ih dočekali sa prezirom i sa jednom skoro pa otvorenom mržnjom. Neki "majmun" iz Jajca napravi sranje u izbjegličkom logoru ili u gradu i odmah smo spremni generalizirati pa reći kako su svi iz Jajca lopovi, neradnici i nekulturni. Jajce ima toliku istorijsku vrijednost i kulturno naslijeđe kakvo Zenica nikada neće imati ali ne, mi smo spremni tvrditi da su Jajčani najveći seljaci. Molio bih građane Jajca da se ne naljute na slučajnom odabiru njihovog grada za primjer.

Postoji i animozitet prema seljacima iz okoline Zenice. Nebrojeno puta sam čuo kako za jednog našeg fudbalera odmah iza imena spomenu i rodno selo njegovog oca. Čovjek se namijenjao država i gradova u kojima je živio ali ne, ostaće mu kao neki nevidljivi žig ime sela njegova oca. To se prije nije nikada dešavalo u našem gradu. Po meni su seljaci i oni koji redovito ističu starost svoga prezimena a ništa za ovaj grad nisu preduzeli nego samo iz okola pljuju po onima koji su sa sela došli u gradove i stvorili oko sebe jedno moćno okruženje. U takvoj situaciji se događa da nam je glavni privrednik (ako izuzmemo Salku Džananovića) famozni vlasnik nekoliko supermarketa poznat po odjevnoj kombinaciji trenirka i špicaste cipele. On je došao i napravio imperiju samo zato što se niko od famoznih "Zeničana" nije sjetio da se udruže i naprave nešto čime bi mogli parirati tim novim privatnicima. Ovdje na našem site-u jako često vidim i neku vrstu šovinizma prema nekima koji su rasli u prigradskim naseljima.

Ko je uopće pozvan da sudi ko je Zeničanin a ko ne? Molio bih da me ne shvate krivo ali ponekad mislim da su najgori oni koji se pozivaju na to da moraju prigovoriti nekom za njegovo mjesto rođenja. Neki dan sam pričao sa jednim momkom koji je od rata na ovamo u Zenici i znam za sigurno da je napravio više od stotina Zeničana za ovaj grad i koji mi kaže da do sada nije prošao ni jedan dan a da mu na nos nisu nabili to što je rodom iz jednog gradića 80 km sjeverno od Zenice. Moram navesti primjer stomatologa Ashara Kazazića, iako će se on možda naljutiti što ga imenujem. Doselio je u naš grad sredinom osamdesetih. Cijeli rat je proveo u Zenici. Ne postoji niti jedna sportska ili kulturna manifestacija kojoj nije prisustvovao ili dao neki svoj prilog. Veliki navijač Čelika u svim sportovima iako je rođen i fakultet završio u Sarajevu. Ko ima pravo da njemu ukine to da se naziva Zeničaninom?

Kada sam bio mali učili su nas da je najveća vrijednost Zenice u tome što je to jedan multietnički grad koji je otvorenog srca primao ljude koji su dolazili da izgrade Željezaru i uvijek smo se spominjali kao grad koji je znao dočekati ljude sa strane.

Ponekad se zapitam da li su nas krivo učili ili smo se ipak mi promijenili...?

P.S. Ostao sam dužan svoju definiciju "pravog Zeničanina". Po meni je to svako ko ovaj grad osjeća svojim i voli ga, bez obzira od kud i kada je došao, ili kada i gdje je otišao.

Read More

Ruglo u centru grada

Neki dan sam pisao o tome kako je pijaca iscurila na Titovu ulicu.

Danas sam stvarno totalno poludio zbog toga. Od Kamenog mosta do Zeničanke razastrte su kartonske kutije sa raznim sadržajem i sa nenormalno glasnim prodavačima. Otac mog prijatelja koji ima radnju blizu Zeničanke je na rubu živaca od neshvatljivo kreštavog glasa jedne Romkinje koja se od ranih jutarnjih sati dernja kao da joj neko kožu guli. Jedan dan prodaje DVD-ove po marku, drugi dan prodaje gaće, treći dan nešto treće, ali se ne prestaje derati. Danas su prevazišli sami sebe i svoje improvizovane štandove su zavili na slovo L u Masarykovu ulicu i prodavali su nekakve store i čaršafe.

Ne razumijem gdje je ta naša policiija i inspekcija da provjeri papire tih ljudi koji su zakrčili glavnu zeničku ulicu i doveli je do toga da niko normalan neće da kupi ili uzme u najam prostor koji se tu nalazi. Sve češće nailazim na Zeničane koji u čaršiju idu bulevarom iako im je mnogo bliže ići Titovom jer nemaju živaca provlačiti se između kartonskih kutija i naguravati se sa drskim prodavačima.

Posebna je priča o artiklima koji se prodaju. Sve je to roba sumnjivog porijekla a posebno je sumnjiv rok trajanja. Prodaju se nekakvi keksovi za koje nikada niste čuli, mliječni proizvodi kojima je rok trajanja opasno blizu isteka i milioni baterija, gaća i ostale trikotaže.

Ko god da dođe u naš grad s gađenjem okreće glavu kada prolazi kroz našu glavnu ulicu. Nedavno mi je neko napisao komentar da su to ljudi koji su ratni vojni invalidi i demobilisani borci i da im opština ne može ništa ali ja odgovorno tvrdim da to nije istina jer sam sto posto ubijeđen da ona Romkinja sa kreštavim glasom i još nekoliko njenih prijateljica sigurno nisu ratovale. Oni rade za neke švercere koji robu dovlače sa koridora i iz Kine.

Inspekcija redovito dolazi da pokupi harač od privatnika koji imaju radnje i svako malo ih opasno lupi po džepu a ruglo koje im se prostire pod nosom uporno ignorira iako ono stvara nelojalnu konkurenciju ljudima koji imaju prijavljene trgovine.

Read More

Zoran Savić – veliki momak iz Blatuše

Ovih dana se rade razne ankete u kojima se biraju sportaši godine, desetljeća, svih vremena i slično. Kao i uvijek ja sjedim po kafićima i opipavam puls ljudi koji se takmiče da iz rukava izvuku nekog svog favorita za najboljeg sportaša u bilo kojoj kategoriji. Neko od prisutnih me upitao šta ja mislim o tome. Niti jednu sekundu nisam razmišljao kada sam rekao da je po meni najbolji zenički sportaš svih vremena Zoran Savić.

Zašto Zoran Savić?

Taj visoki dečko iz Blatuše je osvojio toliko trofeja da bi mi trebalo pola dana da ih sve nabrojim. Više puta prvak Evrope sa nekoliko timova, sa dvije reprezentacije je bio prvak Evrope i svijeta. Bio je sportski direktor u Bologni i u Barceloni. Ma moglo bi se to nabrajati danima. Ja sam ponosan što Zoku poznajem lično i mogu odgovorno tvrditi da je uz sve to i divan čovjek. Potrudio sam se da dođem do njega i da za naš portal napravim jedan intervju sa čovjekom koji to definitivno zaslužuje.

Intervju u cjelini možete pročitati klikom na Zoran Savić – veliki momak iz Blatuše

Read More

Noć muzeja

Prije dva dana u susjednoj nam Hrvatskoj je bila manifestacija nazvana neobičnim imenom – Noć muzeja. To je jedna dobra zamisao vlade Republike Hrvatske na čelu sa njenim ministarstvom kulture koji su odlučili da taj dan svi muzeji diljem države budu otvoreni do jedan sat poslije ponoći i da ulaz u sve spomenute bude slobodan. Divan primjer kako država radi na popularizaciji kulture.

Odvratan osjećaj u mom želucu stvara komparacija te manifestacije sa kulturnom učmalošću našeg grada. Kod nas muzej radi do 17 h svakim radnim danom a tek nedavno su počeli raditi subotom. Nije mi jasno kako bilo ko stigne da pogleda neke izložbe koje se tamo postavljaju. Ljudi rade uglavnom do 16 ili 17 sati i ne stignu da odu tamo a posebno ne da svoju djecu odvedu u razgledanje izloženih eksponata.

Kad smo već kod eksponata mislim da svi oni koji su tamo izloženi stoje još od vremena doajena prikupljanja zeničke muzejske građe, rahmetli Fiće Ibrahimspahića. Opština je izdvojila ogromna sredstva da se napravi zgrada koja zaista reprezentativno izgleda izvana ali unutra je blago rečeno kaos. Na ulazu vas dočekaju djevojke koje rade na porti i ljubazno vas usmjere na razgledanje eksponata ali od kustosa ni traga. Već sam pisao o tome kako je kamera koja ima izuzetnu priču (njom su fotografirani pripadnici Mlade Bosne na suđenju u Sarajevu) stavljena u neki zametnuti ćošak gdje sam ga ja jedva pronašao. Naprijed su izložene neke replike ustaških i njemačkih uniformi sa svom pripadajućom opremom.

Marketing muzeja je očigledno negdje dobrano zapeo jer plakatiranje izložbi i izlaganja novih muzejskih postavki je svedeno samo na stavljanje plakata na ulazna vrata muzeja i možete ga primijetiti samo ako ste u prolazu. U prolazu možete biti samo ako idete na neku od molitvi u čaršijsku džamiju ili ako idete nekom na dženazu jer je taj dio grada poodavno postao mrtav za zeničke šetače. Prije nekih tri mjeseca je bila upriličena retrospektiva nezavisnog evropskog filma za koju sam ja doznao tek nekoliko dana nakon prikazivanja a imao sam jaku želju da pogledam neki dobar film. Sličnih primjera je napretek. Uglavnom čovjek bi morao dežurati ispred vrata da bi bio obaviješten o događanjima u tom precijenjenom zdanju.

Ne znam koliko je Zeničane koji su primorani da pune budžet opštine koštao ovaj „hram kulture“ u bojama prijeratnog Holiday Inna ali znam da su za te pare mogli da naprave nešto što bi našem gradu bilo mnogo rentabilnije. Na primjer neki novi KP dom jer su postojeći kapaciteti odavno popunjeni pa smo dovedeni do ruba apsurda da imamo čak i osuđene za ratni zločin koji čekaju na odlazak na izvršenje kazne zato što nema slobodnih kreveta u kaznionicama. Ostalo je jako mnogo kasarni po našim gradovima koje bi se uz minimalna sredstva mogle preurediti u kaznionice pa da kriminalci imaju gdje prenoćiti a ne da nekom novom naraštaju dajemo nova krila u kaznenim djelima zbog nemogućnosti sankcionisanja istih.

Read More

Indijansko pleme u Zenici

Nedavno sam u razgovoru sa prijateljem koji je postao otac ušao u raspravu oko davanja imena djeci. Veliki sam poštovalac davanja tradicionalnih imena djeci a on je zagovornik teze da se treba dati upečatljivo ime koje ne pripada baš svakodnevnici. Sada mladi roditelji često zavire u knjige sa imenima ili još gore „googlaju“ po netu da bi pronašli dovoljno različito ime koje će njihov potomak nositi do kraja života. Sto ljudi, sto ćudi, što bi rekao naš narod. Ok zaviriti u knjige sa starim persijskim ili arapskim imenima, ali imena tražiti u knjigama Karla Maja ,poznatog pisca knjiga o indijancima, to je stvarno raritet.

U Sarajevu je postojala stara porodica Arnaut čiji je „pater familijas“ bio gospodin Ibrahim, poznat između ostalog i po tome što je bio osnivač i prvi direktor DOZ-a, prve osiguravajuće kuće sa ovih prostora. Njegov sin Nešet Arnaut, priznati liječnik specijaliziran za plućna oboljenja je napustio Sarajevo i nakon dužeg lutanja (Travnik, Zavidovići...) odlučio da svoje gnijezdo svije u Zenici. U naš grad je sa suprugom Danicom, prosvjetnom radnicom, doselio početkom pedesetih godina prošloga stoljeća.

Pokojni gospodin Nešet je bio pasionirani sakupljač knjiga i nazvanično saznajemo da je imao knjiga otprilike kao naša gradska biblioteka. Kažu da je pred smrt svojoj djeci podijelio sve knjige i to, pazite, svakom po 6000 komada. Obzirom da ih je imao troje to je jedna zavidna cifra od 18000 knjiga. Među toliko knjiga najdraže su mu bile one Karla Maja a da ta njegova ljubav prema knjigama o indijancima ostane zapamćena odlučio je svoju djecu nazvati po indijanskim poglavicama. Prvi i najstariji sin Unkas Arnaut, donedavni predsjednik kantonalnog suda u Zenici je bio prvi. Poslije njega se rodila Kamiah Arnaut, profesorica engleskog jezika koja je sada i Karović (udata za profesora Milenka Karovića ) i naposlijetku se rodio Kočiz, sada poznati zenički advokat. Unkas je nastavio sa tradicijom i svoju je djecu nazvao Onahti (kćer) i Naiče (sin). Kočiz je svojoj djeci takođe odabrao indijanska imena. Kćerke se zovu Sonsirej i Tila a sin je Načiz. Jedino je profesorica Kamiah (vjerojatno zbog svog muža, tradicionlanog Crnogorca) svom sinu dala ime Goran.

Danas pokojni čika Nešet (koji je, istini za volju, i sam imao pomalo čudno ime) bi vjerojatno bio ponosan na svoju poveliku familiju koja se pokazala veoma uspješnom u svim sferama života. On je umro 1998. godine a teta Danica je još uvijek živa i uživa u svojoj penziji u zgradi preko puta Papirne. Penziju je zaradila radeći u nekadašnjoj školi Sead Škrgo (ubijte me ali ne znam kako se sada zove).

Ovo je bila priča o jednoj netipičnoj zeničkoj porodici za koju se ja iskreno nadam da će nastaviti svoju tradiciju jer je itekako zanimljiva. Ko zna, možda na red dođe i neki Winnetou?

Read More

Jeste li već čitali ove tekstove na Zenica Online?

Za par dana će biti puni mjesec od kako je sa radom počeo Zenica-Online. Do sada smo zadovoljni razvojem stranice, a kako sam primijetio još uvijek svi redovni čitaoci Blentovena nisu svratili na Zenica-Online da vide o čemu se tu radi. Zato vam ovdje donosim pregled nekih tekstova sa pomenute stranice koji su pobudili veliko interesovanje čitalaca.

Najčitaniji tekst je bio Intervju sa Sašom Domuzom, ujedno i reportaža o "Djeci Perviza". Intervju sam lično uradio a možete ga pročitati na "Pervizova djeca 1969 – 2009"

Razgovor sa Saladinom Pašalićem je takođe zainteresovao mnoge. Saladin nam je pričao o sebi i svojim zanimanjima, a sve to možete pročitati na Razgovor sa Saladinom Pašalićem

Imamo i zanimljivu rubriku, zove se "Intervju 3 u 1". U njoj su na pitanja o tome šta vole i ne vole u Zenici već odgovarali - Safet Mangić, Almir Alić, Harun Bošnjak, Amir Japaur, Siniša Zrnić, dr. Harun Šestić, Jasmin Burić i Zlatan Alispahić. Sve to možete naći na - Intervju 3 u 1

Zanimljive tekstove o istoriji Zenice nam piše Mirsad Đulbić. Tako imamo priču o bazenima - Bazeni u Zenici nekad i sad, tu je priča o naselju Kanal - Zenica – naselje Kanal i skretanje toka rijeke Bosne, kao i priča o Zenici iz 1785. godine. Stara i lijepa, vrijedi je pročitati i vidjeti lijepu sliku Kamenog mosta - Zenica – 1785. godine Mirsad nam je pisao i o tome kako je Ivo Andrić boravio u Zenici od 1915. do 1917. godine. Ne znam je li ga neko sreo ali tekst o tome pročitajte ovdje - Ivo Andrić u Zenici 1915-17 g.

Miro Vinduška nas je podsjetio na zeničke alpiniste - Sjećanje na zeničke alpiniste, a ja sam u skladu sa aktuelnim dešavanjima radio intervju sa studenticama Zdravstvenog fakulteta - Peticijom do priznanja diplome i priču o radnicama RK "Bosna" - Lud, zbunjen, normalan- slučaj radnica RK “Bosna”

Osim toga, imamo i rubriku "Najave dešavanja" u kojoj bilježimo sve što se u narednim danima treba desiti u Zenici.

A ukoliko imate neki prijedlog, sugestiju ili ideju slobodno nam pišite.

Do idućeg javljanja - veliki pozdrav!

Vaš Blentoven

Read More

Zenička pijaca

Dovoljno sam star da se sjećam pijace koja je bila na samom ušću Kočeve u Bosnu, mjesta koje i dan danas ljudi nazivaju starom pijacom. Negdje početkom osamdesetih pijaca se preselila na današnje mjesto a prije pet, šest godina je dobila današnji izgled. Proputovao sam ja mnogo gradova na prostorima bivše države i šire ali ne znam da li sam vidio pijacu koja je bolje urbanistički riješena. Ogromni pijačni „kišobran“ koji dominira panoramom tog dijela grada je jedno od boljih arhitektonskih rješenja jer štiti prodavce i kupce od vremenskih neprillika a dovoljno je odignut od zemlje da ne bi stvarao efekat staklene bašte. Dobro snabdjevena pijaca je smještena sa jedne strane pijačnog prostora dok se s druge strane nalaze štandovi sa odjevnim artiklima i obućom sumnjivog kvaliteta. U sredini se nalazi tržnica koja nudi mesne i mliječne proizvode privatnih proizvođača iz regije. Meni je to postalo omiljeno mjesto za kupovinu jer sam odnedavno shvatio razliku između domaćeg putera i pavlake od onog što se proizvodi industrijskim putem. Smeta mi jedino navalentnost prodavača koje je nemoguće pogledati u oči a da ti ne pođu uvaljivati svoju robu na jedan jako agresivan način. Kroz praksu i upotrebu logike sam skontao da je najbolje kupiti kod onih koji mirno sjede i čekaju svoje mušterije. Kontam da oni znaju koliko im je kvalitetna roba i znaju da će je prodati na ovaj ili onaj način. Ne znam da li mi je ispravna logika ali mislim da pali.

Zamjerke pijaci su i nemogućnost prilaska autom do same pijace jer se masu puta desi da kupuješ neke stvari u većim količinama pa se moraš okilaviti tegleći kese uz ili niz Titovu, ovisno o mjesto stanovanja. U primjedbe spada i ta da je pijaca dobrano „iscurila“ na našu glavnu ulicu i nerijetko moraš izvoditi slalom da zaobiđeš tezge koje su razbacane po Titovoj od Zeničanke do Kamenog mosta. Ok, ljudi nemaju alternativu pa izbace tezgu na sred ceste ali mislim da bi i naši organi gonjenja u suradnju sa opštinskom inspekcijom trebali uraditi nešto pa ih maknuti sa ceste. Kroz dva prolaza na koja se ulazi u pijacu, kroz novootvoreni promašaj naših arhitekata, zamišljen kao mali tržni centar je skoro nemoguće proći o naslaganih tezgi koje prodaju sve, od gaća do keksa kojem je istekao rok trajanja. Znam da i ljudi koji se smrzavaju tu nemaju alternativu ali oni rade tu za bidnu nadnicu za nekoga većeg i mislim da bi opštinski čelnici trebali da urade nešto po tom pitanju. Doduše pokušali su sa podjelom kontejnera na pijaci koje su nazivali poslovnim prostorima. Dodjeljivali su ih porodicama šehida, demobilisanim borcima i ratnim vojnim invalidima. Zanimljiva je to odluka bila. Daš ljudima poslovne prostore veličine cca 3 kvadrata i misliš da si riješio sve njihove probleme. Kako svi od njih i nisu baš neki stručnjaci za biznis i nisu imali početni kapital uvaljivali su se u kredite koje sad na jedvite jade vraćaju a nerijetko vidimo i da ih iznajmljuju ili prodaju. Na žalost ovaj pokušaj rješavanja problema je obuhvatio samo jedan mali procenat navedenih grupacija.

Bez obzira na sve nedostatke ja mislim da je naša pijaca među ljepšim pijacama u regiji.

Više fotografija možete vidjeti na Zenica-Online.

Read More

Stara salon kamera

Prije više od dvadeset godina sam, ubijajući vrijeme, pričao sa Muratom Jašarevićem, starim zeničkim fotografom. Tada su, koliko me sjećanje služi, u našem gradu bila samo tri foto - studia: studio Kratina na početku Titove, studio Imamović i onaj Muratov u staroj čaršiji ispod „Škrtine slastičarne“.

Pričao mi je Murat tada da je imao kameru koja je stara više od sto godina i kojom su u Sarajevu slikali pripadnike Mlade Bosne, ekipe koja je upucala Ferdinanda. Aha, kontam u sebi, dobro nemaš i uniformu rahmetli prestolonasljednika sa sve rupom od metka. Pođe rat na ovim prostorima, Murat zatvori svoju radnju koja nestade otprilike kao i njeno skraćeno ime (SFRJ – samostalna fotografska radnja Jašarević) a ja zaboravih na tu priču. Prije neki dan, jedan naš prijatelj donese nekoliko fotki da vidimo da li neku možemo iskoristiti za naš site. Među prvima koju sam zapazio je bila slika stare salon kamere koja je izložena u našem gradskom muzeju. Danas sam otišao do muzeja da je vidim i da se raspitam da li iko zna nešto više o njoj. Jedva sam našao kustosa koji me olako otkantao rekavši da nema pojma o tome i da mi sve piše na nekom papiriću ispod slike.

Tamo pročitah:
„Salon - kamera koja je pred vama, dragi sugrađani, izrađena je vjerojatno prije 1895. godine u jednoj od bečkih radionica. U Bosnu i Hercegovinu ju je 1910. godine donio austrijski fotograf Walter Tausch. Između ostalog njime je fotografirana sudnica i sudionici sudskog procesa pripadnicima Mlade Bosne 1914. godine neposredno nakon atentata na Franca Ferdinanda.

Tausch je svoj uređaj iza 1920. godine prodao rahmetli Dervišu Imamoviću, prvom muslimanu fotografu u Zenici. Imamović je ovom salon - kamerom izradio značajan broj fotografija Zenice i Zeničanina u periodu između dva svjetska rata.

Od 1955. do 1969. godine bila je vlasništvo uglednog travničkog fotografa gosp. Hazima Hadžiemrića. Od 1969. godine je u vlasništvu gospodina Murata Jašarevića iz Zenice.

On je kameru poklonio Muzeju grada Zenice i stalnoj historijskoj postavci kao relikt prošloga vremena i svjedoka burnih događaja na tlu Bosne i Hercegovine“.

I tako, nakon više od dvadeset godina ja se sjetih priče sa Muratom u bašči slastičarne kod Škrte i shvatih da me čovjek nije lagao. Stvarno je imao tu staru kameru koju je poklonio gradu i koja sada stoji zabačena u jednom ćošku našeg „high tech“ muzeja. Nimalo lijepo mjesto za nešto što je bilo svjedokom nastanka prvog svjetskog rata, za nešto što je uhvatilo izraz lica Gavrila Principa i njegove ekipe. Ta kamera je poslala svijetu lice čovjeka koji je pokrenuo lavinu zvanu prvi svjetski rat, koja je u smrt odnijela nekoliko miliona ljudi.

Više slika pogledajte na zenica-online.

Read More

Dođe i nova godina

Kada sam počeo raditi ovaj novi projekt nisam pomislio da ću pisati ovoliko o vremenskim prilikama. A kako da ne pišem kada me prvo ovogodišnje jutro dočekalo sa plus 16, temperaturom koja je primjerenija nekim proljetnim mjesecima. Nešto kontam, mi smo i dobar narod kakvu klimu imamo. Prošle sedmice temperaturne razlike unutar 48 sati su bile nevjerovatnih 40 stepeni. Dva dana prije Božića je bilo -19 a na samo Božićno jutro je bilo +21.Što bi rekao jedan moj poznanik: “Na ovakvoj temperaturi se i šaraf pokvari a da neće insan...“. Jutros su bašte u Staroj čaršiji vrvile od ljudi. Sjećam se da je proteklih godina najveći problem bio gdje popiti prvu jutarnju kafu koja liječi novogodišnji mamurluk. Ove godine to nije bio slučaj jer su radile gotovo sve kafane u gradu. Atmosfera mi nikako nije ličila na onu na koju sam navikao nakon burnih dočeka Nove godine. Mislio sam da je to do mene ali sam se ubrzo razuvjerio kroz priču sa mnogim mojim poznanicima koji su novu dočekali u krugu porodice i prijatelja. Oni su istog mišljenja. Ovaj doček je bio mnogo kokuzniji od svih dosadašnjih i to se osjetilo na atmosferi u gradu. Zbog financijske krize nije bilo organiziranog dočeka na trgu ispred kina a ni kafane nisu baš bajno prošle. Sve je to rezultiralo relativno mirnim dočekom gdje su najviše profitirali zaposleni u našim zdravstvenim ustanovama koji su imali relativno mirnu noć. Pirotehnika je radila kao luda i ove godine. U neka doba su se od siline udara petardi počeli paliti alarmi na nekim automobilima i radnjama. Bilo je kao u Bejrutu ali i to je imalo neku pozitivnu stvar jer sam jutros gradom prošao a da nisam vidio niti jednog psa lutalicu. Valjda su se povukli u neke svoje jazbine uplašeni zbog prejake kanonade petardi.

Naša država se pobrinula da na sebi svojstven način svim svojim građanima priredi prelijepo iznenađenje u sami osvit nove godine. Od jutros su cigarete skuplje na trafikama za od prilike 20 procenata. Sada Marlboro košta cijele 4,00 KM a cigarete koje ja pušim su sa 1,80 skočile na 2,20 KM. Morat ću definitivno prestati pušiti. Kad smo već kod zdravijeg života moram spomenuti dvojicu ljudi koji su jutros izmamili osmijehe i nenormalan interes prolaznika. Hamid Begovac i Emilijano „Mile“ Knežević su se danas okupali u Bosni slaveći tako dolazak nove godine. Gospodin Begovac nam je ustvrdio da se on svakog prvog januara kupa u Bosni i da ga to čini znatno zdravijom osobom. Ja mu vjerujem ali se ne bih okupao ni za sve pare ovog svijeta.

Uredništvo našega portala vam želi Sretnu novu godinu i čvrsto vam obećava mnogo zanimljivih tekstova i fotografija.

Read More