Kakva nam je bila 2009-a?

Godinama sam gledao kako ozbiljne revije i magazini prave osvrt na godinu koja prolazi pa sam odlučio da to i ja napravim za naš portal.

Godina koja je na izmaku u Zenici nije donijela nešto pretjerano novoga izuzev veće besparice i lošijeg platežnog stanja građana. Kao i druge zemlje u regionu ni mi nismo prošli neokrznuti kada je svjetska recesija u pitanju. Jako mnogo privatnih poduzetnika je zatvorilo radnje a mnogi su ostali bez posla i u društvenom sektoru. Tržni centar Džananović se prepolovio kada je u pitanju broj radnji koje su radile prošle godine. Da se nije otvorila niti jedna značajnija firma ne moram naglašavati tako da je i zapošljavanje svedeno na minimum. Naš grad je počeo živjeti kao mala primorska mjesta koja znake živosti pokazuje u ljetnim mjesecima kad se u njega sliju rijeke ljudi koji žive vani a dođu posjetiti svoje rodno mjesto i familiju.

U ovoj godini ponovili smo se Arenom i spomenikom poginulim borcima u posljednjem ratu, zvanim Kameni spavač. Lokalna vlast je dobila ogromne pluseve kod biračkog tijela a kod onih koji su spremni da kritiziraju dobili su motive da se priča o financijskoj isplativosti istih. Činjenica je da su spomenute investicije povelike i da se njihova rentabilnost tek treba dokazati. Arena između koncerata zjapi prazna a Kameni spavač, čija je svrha neupitna, mami pitanje da li se to moglo napraviti za manje novca i para. Mnogo pozitivnija stvar je otvaranje multiplexa Ekran. Sramota da grad od 130 hiljada nema kino je napokon ispravljena. Dobili smo zdanje kog se ne bi posramio niti jedan grad na svijetu i ono što je najbitnije - kompletno financiran iz džepova vlasnika a ne iz džepova poreskih obveznika kao prethodno spomenute investicije.

U godini koja prolazi zauvijek su nas napustili neki ljudi koji su po mnogo čemu obilježili ovaj grad. Prije svega mislim na prof.dr.Mustafu Omanovića, legendarnog Mehu Tuzlaka „Žileta“ i još mnoge druge poznate Zeničane. Mene osobno je takođe veoma rastužila smrt mlade Selme Kovačević koja se utopila u nabujaloj Bosni. Jedan mladi život se ugasio nakon bezazlene zabave na Kamberovića polju.

Sport u našem gradu je u prošloj godini bio na jednom nezavidnom nivou. Nogometaši Čelika više i nisu vijest koja nas može iznenaditi jer godinama su pri dnu tabele. Te razmažene zvijezde nikako da opravdaju povjerenje najvjernijih navijača koji su pred kraj sezone počeli bojkot domaćih utakmica. Kako stvari stoje oni se ne namjeravaju vratiti dok se uprava ne smijeni. Košarkaši i rukometaši su u jesenju sezonu krenuli u jakom ritmu ali su naglo pali u formi i sada se nalaze u donjem dijelu tabele. Neki su me ljudi ubjeđivali da će se stvari pokrenuti na bolje kada dobijemo Arenu pa bih volio da me sada uvjere u to. Oduvijek smo imali najbolji stadion pa nismo igrali najbolji nogomet. Možda je greška u ljudima. Činjenica je da su naši ragbisti uvijek najuspješniji a nemaju skoro nikakve uvjete za rad i trening. I nije neka vijest da su oni opet pokazali najveće uspjehe kada je timski sport u pitanju.

Nakon duge stanke naš grad su počele obilaziti i neke zvijezde sa područja bivše nam države. Dino Merlin (dvije noći za redom), Halid Bešlić, Zdravko Čolić i Oliver Dragojević su bez problema napunili Arenu. Prije neki dan to je isto pošlo za rukom i Milenku Karoviću i njegovom Omladinskom horu. Tokom godine su bili i zapaženi koncerti bendova Letu štuke i Dubioza kolektiv koji na žalost nisu bili adekvatno posjećeni. Slična stvar je i sa pozorišnim premijerama koje su takođe bile izuzetno kvalitetne ali jako slabo propraćene od strane naših sugrađana. Posebne pohvale idu na adresu Bosanskog narodnog pozorišta koje nas je počastilo sa nekoliko izuzetnih predstava. Ansambl našeg pozorišta se znatno podmladio i odmah su se pokazale dobre strane te ideje. Posebno treba istaknuti predstave „Opšta bolnica“ i „Švedsko srce moje majke“ koje su čak dobile i nekoliko nagrada na pozorišnim festivalima.

Pisati o protekloj godini a ne spomenuti aero zagađenje bi bilo bespredmetno. U godini iza nas Indijci su se junački trudili da nas pobiju svim mogućim štetnim tvarima koje mogu izaći kroz dimnjake Mittala. Moram posebno pohvaliti ekipu „Eko foruma“ na čelu sa dr.Harunom Drljevićem koja se energično bori za čišći zrak ali i tu je zakazala podrška naših građana. Prisustvovao sam na dvije sjednice koje su bile tako slabo propraćene da me bilo sram u ime onih koji samo gunđaju i čekaju da se stvari riješe same od sebe.

Sve u svemu bila je to jedna jako teška godina i stvarno se nadam da će sljedeća biti bolja jer je jako teško izvesti da bude gora.

Read More

Nije zlato sve što sja

Zadnjih dvadesetak godina mnogo se toga promijenilo ali nisam vjerovao da će se i situacija sa zlatom i zlatarima promijeniti. Nekada je to bio jedan od najcjenjenijih zanata i znalo se da su zlatari uvijek bili među onima koji imaju „cash“. Zanimljivo je da se taj zanat gotovo uvijek prenosio sa oca na sina pa nije rijetkost da poznajemo nekoliko generacija zlatara. Prije rata u Zenici je bilo samo pet, šest zlatarskih radnji ali sada ih ima na svakom ćošku. Bili su tu: obitelj Dominik Ljona čije je sve troje dijece krenulo njegovim stopama i nastavili se baviti zlatarskim zanatom, kćer Pina i sin Ljorenc kojeg svi u Zenici znaju kao Ljolju i Robert koji je otvorio zlatarnicu u Travniku. Tik pored njihove radnje bio je zlatar kog smo svi znali kao Dofija ali je on pred sam početak rata odselio u Sloveniju. Slična situacija je bila i sa zlatarom Džoni preko puta sadašnjeg ulaza u Zeničanku. I sam Džoni je negdje početkom devedesetih odselio za Australiju ali je nastavak zlatarskog posla nastavila još jedna obitelj koja se bavila generacijama tim poslom, obitelj Čivljak, koja se doselila iz Banja Luke. U čaršiji su oduvijek bili braća Sofići sa svojim zlatarama. Kenan i Adnan Sofić su i jedini Zeničani koji se bave i proizvodnjom zlatnog nakita tako da oni kako tako i prosperiraju. Proizvodnjim se bave i zlatari Osmići koji imaju ogromnu fabriku u Matuzićima kod Doboja. Oni spadaju u one koji su svoje radnje otvorili nakon rata. Imali su dvije radnje u Titovoj ulici ali su jednu napustili, vrlo vjerojatno zbog slabe prodaje. Naglasio sam da se zlatarski zanat prenosio sa koljena na koljeno veće generacijama ali mislim da će se nažalost mnogi zaustaviti na ovoj generaciji.

Danas sam pričao sa Adnanom Sofićem sa željom da doznam više o razlozima pada interesa ljudi za kupovinu zlata. Nagađao sam da je i za to kriva ova recesijska kriza koja pogađa sve ljude koji prodaju svoje artikle. Donekle sam pogodio ali mi je rekao i da su oni žrtve nelegalne konkurencije koja robu dovlači iz Turske. Nije rijetkost vidjeti sređene „tete“ koje naoružane stotinama prstenova, lančića, narukvica i naušnica ulaze u bolnice, opštinu i druge ustanove koje su na „državnoj sisi“ i nude svoje proizvode zaposlenim u njima sa mogućnošću otplate na kredit. One se svakog prvog u mjesecu, tačne poput kakvog kamatara, pojavljuju sa svojim „knjigama dužnika“ i naplaćuju svoje rate. Nikom ne plaćaju porez i mogu da nude svoj nakit po malo nižim cijenama od zlatara koji u cijenu svoje robe moraju ukalkulisati harač koji daju državi. Neki od zlatara imaju i sekundarna zanimanja koja im donose extra profit pa se time krpaju ali oni koji nemaju prolaze kroz teško razdoblje tranzicije.

Mnogi su zanati izumrli u našem gradu ali stvarno ne bih volio da i ovaj izumre jer od kako znam za sebe svakodnevno prolazim kraj izloga zlatara pa, iako nisam od onih koji uživaju u njihovim proizvodima, ne mogu da zamislim da prođem pored Sofića, Dominika ili Čivljaka a da se ne pozdravim sa starim majstorima.Ipak i oni su ljudi koji su dali pečat ovom našem gradu, posebno onom zanatskom dijelu grada. Ostavili su zlatan pečat.

Read More

Sretno!

Jučerašnji dan je bio jedan od očekivanijih dana u godini u mojoj obitelji. Moj djed (mamin otac), moji pokojni roditelji a na kraju i ja desetak godina, smo plaću zarađivali na rudniku. Mnoge stvari sam radio tokom mog čudnog života ali jedna od onih na koju sam najviše ponosan je rad u Rudniku mrkog uglja Zenica. Ok, ja nisam bio od onih koji su silazili u jamu ali sam bio jako blizak sa ljudima koji su svoj kruh zarađivali na najteži način. Marginalizaciju svog doprinosa u privredi rudari su počeli da doživljavaju koncem osamdesetih godina prošloga vijeka. Tadašnja vlast, a posebno ova kvazidemokratska, su značajno devalvirali značaj rudarstva iako svaki laik zna da bi život bez tog energenta bio nezamisliv. Sredinom osamdesetih godina sam posjetio tadašnju Čehoslovačku i vidio sam da tamo rudari imaju plaće kao doktori jer u svakoj normalnoj zemlji se plaćaju ogromni dodaci na otežane uslove rada.

Naše, zeničke jame, su među najopasnijim u Evropi. Toliku zgađenost metanom koji je najveći neprijatelj rudara imaju samo dvije jame u Ukrajini. Nedavno je bila jedna nesreća u jami Stranjani u kojoj je nestao jedan mladi ljudski život. Tehnologija se razvija brzinom koju je nemoguće pratiti ali zenički rudari i dalje rade u uvjetima kakvim u su njihovi „komorati“ koji rade u zapadnim zemljama,radili prije pedeset godina.Mnogi stariji Zeničani se sjećaju velikih nesreća koje su zadesile naše ugljenokope. Najveće su bile 1954. a posebno ona iz maja 1982. kada je život izgubilo 39 rudara. U tadašnje vrijeme se mnogo toga radilo po socijalnom pitanju tako da je svaka porodica poginulog imala ogromnu pomoć od strane države. Danas nažalost nije tako pa moramo čekati koncert Dine Merlina da skrene pažnju na nastradalog rudara.

Juče su svi zaposleni na rudniku svojim kućama donijeli po 250 KM svote koju država daje kao lijek za smirenje grižnje savjesti svakog 21.decembra. Bilo bi mnogo bolje kada bi im počeli plaćati ono što zarade i da im plaće niveliraju prema kilovatu energije kao što njihov sindikat već godinama traži. Ovi ljudi prljavog lica ali uvijek čistog obraza to zasigurno zaslužuju.

Sretno vam bilo, komorati moji!

P.S. Isti post možete pročitati i na Zenica-Online.com

Read More

Prelijep snježni dan

Ja sam junsko dijete a kažu da te to obilježi u afinitetima prema godišnjem dobu. Činjenica je da mnogo više volim ljeto od zime ali današnji dan mi je bio kao dan koji sam živio u nekom svijetu sa onih kičastih zimskih razglednica. Prelijep, kristalno čist bijeli snijeg me izmamio u jutarnju ophodnju gradom. Moje oduševljenje idiličnim ambijentom izgleda nisu dijelili zaposleni u „Albi“ jer su sve naše ulice bile dobrano natrpane snijegom. Na radiju sam neki dan slušao čiku koji je odgovoran za čišćenje prometnice koji je za glavni argument izabrao nepripremljenost uposlenih nenadanim snijegom. Mislio sam da se nalazim u „zoni sumraka“ jer ko bi stvarno očekivao snijeg krajem decembra? Ne znam za druge ali moje je mišljenje da se prije rata naš „Komrad“ mnogo bolje nosio sa zimskim nedaćama od ove „Albe“ koja jedino ekspeditivno zna ispostaviti povelike račune. Danas sam u našoj glavnoj ulici vidio petoricu ljudi koji su obučeni u svoja civilna odijela čistili ulicu koja bi trebala biti ponos našega grada. Prišao sam im da ih slikam ali mi nisu dali i tek kada je to isto predložio Enes Begičević, stari novinarski lisac, pristali su. To su ljudi koji za dvadeset maraka dnevnice čiste lopatama snijeg sa naših glavnih ulica i trgova. Nekada su to radili radnici „Albe“ ili njihova mehanizacija za koju ne znam gdje je nestala u ovih zadnjih par godina.

Prelijepo, sunčano, nedjeljno jutro su iskoristili roditelji koji su svoju djecu izveli na sanjkanje na livadu ispred kineskog zida, pored novootvorenog kina. Iako je bilo četiri stepena ispod nule stekao sam dojam da djeca uživaju jer je i zrak izgleda ovaj snijeg pročistio. Na Titovoj ulici su se pojavili i šatori koji prodaju dječje paketiće ali čisto sumnjam da će ti jadni ljudi nešto i profitirati u ovo odvratno kokuzno, recesijsko vrijeme. U par navrata sam prošao pored šatri i nisam vidio niti jednog kupca da se zadržao pored njih. Sve je ove godine mnogo drugačije nego prethodnih godina. Po kafićima više nisu tako česta pitanja o tome gdje će ko slaviti novu godinu nego se jedino komentariše grozna financijska situacija i povisoke cijene organizovanih dočeka. Koliko sam ja mogao da shvatim cijene su ostale iste ali ljudi imaju mnogo manje para nego prošlih godina. Niko više i ne pomišlja da angažuje neku estradnu zvijezdu za doček pa je ogromna jagma za lokalnim „tamburašima“ koji i inače sviraju po zeničkim kafićima. Egzotične zimske destinacije tipa Vlašića ili Jahorine će moći posjetiti jedino sinovi tajkuna ili neki sretnici koji su dobili lovu na lotu. U ovim pretprazničnim danima se još više osjeti jaz koji se stvorio između bogatih i one srednje klase koja je skoro na izdisaju u našem gradu.

Smoren ovim crnim mislima brzo sam popio jutarnju kaficu i zaputio se šetnju Zenicom koja mi je jako rijetko ovako lijepo izgledala. Uživao sam jer sam mogao normalno disati a pred mojim očima se vrtjela slika velike radosti djece koja su uživala u snježnim radostima. Danas je Zenica bila posebno lijepa.

P.S. Isti tekst sa malo više fotografija možete pogledati na zenica-online.com

Read More

Blentovenov novi projekat

U prošlom post sam najavio novi projekat pa evo došlo je vrijeme da vam ga i zvanično predstavim.

Radi se o web stranici ili portalu Zenica-Online. Nas troje smo se skupili i odlučili napraviti jedan zajednički projekat koji bi Zenici trebao obezbijediti jednu kvalitetnu internet prezentaciju. Nakon godinu dana pisanja Blentovena javila se želja da unaprijedim ovo što radim.

Već tu možete pročitati intervju sa liderom grupe Taxi bend povodom obilježavanja 40 godina Djece Perviza.

Trudićemo se da Zeničanima ponudimo mnogo zanimljivih sadržaja.

Od sada ću malo više pisati tamo, a mislim da će se naći vremena da i ovog Blentovena održim u životu.

Veliki pozdrav i – čitamo se!

P.S. Slobodno recite šta mislite o svemu :)

Read More

Prvi rođendan Blentovena

E drage moje čitateljke i malo manje dragi čitatelji na današnji dan prije ravno godinu dana sam na nagovor djevojke napravio blog „Blentoven“. U proteklom periodu sam se trudio da vam prezentiram svoje viđenje našeg grada i zbivanja u njemu, nekada i sad. Dobijao sam mnogo pohvala za svoj trud i pisanu riječ ali bilo je i onih koji su uvijek tu da kritikuju. Ovo što vam danas pišem nije neki post i neću vas daviti (malo sam gripozan) ali mi je palo na pamet da obilježim ovaj dan jer je u mom malom životu jako važan.

Takođe vam mogu reći da sa jednom malom ekipom spremam nešto zanimljivo, jedan novi projekat, a o svemu ćete uskoro biti detaljno obaviješteni.

Ostajte mi zdravo i nadam se da je ovo samo prva u nizu godišnjica ovog bloga.

Voli vas vaš Blentoven.

Read More

Jesmo li postali grad džibera?

Prolazim danas sa renomiranim profesorom muzike pokraj kafića koji se nalaze pored naše najdugovječnije i najkvalitetnije edukativne ustanove, zeničke gimnazije i ne mogu sebi doći od muzike koja trešti iz sva tri kafića. Iznutra se čuje neka „džigera“ koja zvuči tako kao da je neko na orijentalne samplove pustio neku žensku da se dernja u porođajnim mukama. Pjesme su o nesretnoj ljubavi koliko sam uspio skontat' ali u njima nema ništa elegičnog ili laganog. Moram naglasiti da su svi ti objekti puni gimnazijske djece koja upija tu muziku i lagano njišu tek zakrivljenim bokovima u orijentalnim ritmovima.

U moje doba je bilo pet do šest ljudi koje je slušalo Lepu Brenu (pritom mislim na društva u kojim sam se ja kretao) i nisu baš bili omiljeni među ljudima kada se kvalifikovao muzički ukus. Kada danas, nakon dvadeset i pet godina, uporedim Brenu i ovo što danas mladi slušaju mislim da je Brena Beethoven za ovu današnju muziku. Pričao sam sa jednom djevojkom koja je iz urbane familije i kojoj znam roditelje i pitao je od kud to da ona sluša ove turbo nebuloze? Rekla mi je da si totalno izopćen iz društva ako ne znaš nabrojati bar neke od izvođača i prepoznati ko arlauče koju pjesmu (ako se to može i nazvati pjesmom). Situacija u gradu je takva da jedan Dino Merlin napravi dva koncerta jedan za drugim i napuni Arenu a da na Partibrejkersima bude dvjestotinjak ljudi, a i to nisam siguran da bi bilo da nije bilo rokera sa motorijade. Nemamo niti jedan klupski prostor u kojem bi se moglo skupiti nekih dvije hiljade ljudi da bi se održao nekakav rock hepening. Doduše i ne znam koji će nam k...c kada nemamo kritične mase za to. U „Klubu 072“ su se do sada najviše potrudili i dovodili su dobre muzičare, npr. Elemental, Pips chips i videoclips i Ramba ali koja vajda kada u taj klub može stati osamdesetak ljudi sa sve konobarima. Ljetna pozornica kod Bate je jedno slatko malo mjesto koje ljeti bude oaza kulturnih dešavanja ali mislim da je i sam Bato digao ruke od organiziranja nekih evenata kada zna da mu neće doći dovoljno ljudi da pokrije svoje troškove. U „Jazz klubu“ o kojem sam već pisao nekoliko puta su pokušavali sa izuzetno urbanim tematskim večerima na kojima je DJ Alić puštao light jazz ali i to se ugasilo jer mladima to i nije nešto posebno interesantno. Elvis Dolić, jedan od rijetkih mladih momaka koji se trudi da pokrene učmalu alternativnu scenu, je takođe pokušavao na mnogo načina da ovaj grad probudi iz letargije u koju je uvučen ispiranjem mozga od strane inih zvjezdica iz srbijanske „Grand produkcije“. Izuzev nekoliko koncerata koje je organizirao mislim da i nije uspio nešto značajnije promijeniti. Kako će i promijeniti kada svi čitamo kako je Dubioza kolektiv jedan od najznačajnijih alternativnih grupa na ovim balkanskim prostorima a u našem i njihovom gradu je totalno na margini. Neki dan sam čitao na netu da su rasprodali unaprijed čitavi slovenačku turneju a na koncertima u Zenici ih gleda tek par stotina ljudi.

Arena je posebna priča. Telekom operateri sa ovih prostora su po ključu (a kako bi drugačije?) bili glavni sponzori na tri velika koncerta koji se tamo održavaju. „BH telecom“ je bio sponzor Dini Merlinu i Halidu, „M-tel“ je bio sponzor i dijelio CD-ove i svoje startne pakete Zdravku Čoliću i dobro se sjećam kada je Hana rekla: „Vidjet ćeš da će i „Eronet“ dovesti Olivera!“ Shvatio sam da živim sa „vidovitom Džemilom“ kada sam neki dan na radiju Zenit čuo da se karte za njihov rođendanski koncert ovog dalmatinskog Safeta Isovića mogu kupiti u svim poslovnicama Eroneta i da se uz njih dobije „Hej-paket“ gratis.

Na žalost nisu nam uveli još strane telekom operatere pa da se možemo nadati i nekom stranom, kvalitetnijem izvođaču.

Read More

Staro a ipak novo

Prije nekoliko dana sam doznao da se otvorila nova pizzeria. Čudna mi čuda, pizzerije niču kao gljive poslije kiše. Ali ne, ovo je iznova restauriran objekat u koji su dolazile generacije koje su upamtile bolja vremena, kompletno je obnovljena stara pizzeria u Masarykovoj ulici preko puta pošte. Kafana koju je opjevala grupa „Nemoguće vruće“ i o kojoj sam ja pisao prije skoro godinu dana u jednom od svojih postova. Danas sam prolazio ispred tog za mene izuzetno dragog mjesta ali površni pogled na izuzetno lijepo sređen objekat mi nije dao da uđem unutra jer sasvim sam siguran da to nije „to“. Ona rupača u koju smo mi izlazili je imala svoj šmek a ovo djeluje kao jedan od slatko ušminkanih objekata koji se ni po čemu ne razlikuje od njemu sličnih malih kafića. Sjećanja koja ja imam se ne mogu kozmetički restaurirati mada moram reći da ovaj objekat sada izgleda lijepo i vjerujem da će se neki novi klinci u njemu naći ono što sam ja nekada davno tamo našao.

U subotu je u našoj velebnoj areni organizovan koncert ostataka Bijelog dugmeta. Bebek, Tifa i Alen Islamović su se sjetili da udruže snage i nostalgijom napucane građane širom ex Jugoslavije obraduju turnejom na kojoj su ljude htjeli podsjetiti na fenomen nekadašnje najveće rock atrakcije. Sam plakat na kojem piše velikim slovima „Bijelo dugme“ a tek kada se bolje zagledaš vidiš malim slovima prefiks „kad bih bio“ mi je dao do znanja da se radi o jednoj velikoj obmani u kojoj se naivnima hladno prodaju „muda pod bubrege“. Po meni je najveći band na svijetu „The Rolling Stones“ ali kada bi došao sam Mick Jagger u Arenu sa najboljim muzičarima svijeta a da među njima nisu ostali Stonesi ja to ne bih išao gledati. Po meni je „Bijelo dugme“ grupa u kojoj su bili Goran Bregović, Zoran Redžić, Vlado Pravdić, pokojni Ipe Ivandić i neki od vokala koji su se rotirali. Svi ovi vokali su zenit karijere dosegli u vrijeme „Dugmeta“ a kasnije su pjevali po diskotekama i prodavali svoj ugled. Nakon povratničke serije koncerata od prije nekoliko godina oni su skontali da bi udruženi mogli prodavati maglu narodu i dobrano zaraditi. Još kada sam čuo da su stavili cijenu ulaznice na 15 KM popizdio sam do kraja jer iz pouzdanih izvora sam saznao da su u Tuzli pjevali za cijenu od 10 KM. Čuli majstori da je i Zenica napokon dobila poveći koncertni prostor pa odlučili od napaćene raje da uzmu harač. Da su mi platili 15 maraka ne bih išao na taj koncert. Ne bi mi bilo žao dati tu lovu za koncert „Dubioza kolektiva“ ali za ovakvu manipulaciju ne dam.

Da sve ne bi bilo crno u ovom mom postu pobrinuo se jedan naš sugrađanin, Adnan Teljigović, koji je u strogom centru grada napravio jedan izuzetno lijep caffe. U staroj čaršiji na mjestu gdje je prije rata bio caffe „Coco“ a kasnije „Dreams“ otvorio je caffe „Journal“ koji je nešto sasvim novo u našem gradu. Čovjek nije štedio ni na čemu. Prelijepe udobne stolice, izuzetan asortiman kafa (preko trideset različitih vrsta), novina ima više nego neke naše trafike i internet koji je dostupan svakom gostu, besplatan prvih dvadeset minuta. Nenametljive boje kafića i jako dobra ventilacija čine izuzetno prijatan ambijent za uživanje u ispijanju prve jutarnje kafice. Napokon smo dobili jedno mjesto na koje možemo izvesti goste koji nas dođu posjetiti iz nekoh drugih gradova a da se ne obrukamo.

Read More

Frustracije

Danima, pa skoro već i mjesecima se susrećem sa pitanjem zašto ne pišem češće ovaj svoj blog. U početku ni sam ni sam znao šta je razlog tome ali sam razmišljao te danas nakon stotinu puta postavljenog istog pitanja, ničim izazvan rekao: „Frustriran sam činjenicom da me svako živ hvali ali mi niko ni u šali ne nudi neki posao vezan za pisanje!“. Pisao sam molbe i brojne zahtjeve tražeći posao u preduzećima gdje se nudi pisana riječ, na radio stanicama, i nema gdje sve nisam slao. Svugdje je bio isti odgovor. Znate, ona famozna fraza „Trenutno nema posla ali javit ćemo ti ako šta bude, ti samo nastavi sa pisanjem“. Pokušavao sam nuditi i našoj opštini da im vodim web stranicu ili da radim bilo šta što ima veze sa pisanjem, internetom i Zenicom. Ni to nije prošlo iako imaju stranicu koja je jedna od najnezanimljivijih na kugli zemaljskoj. Tražio sam minornu plaću za to ali opet nisu pristali. Da sam član „stranke“ vrlo vjerojatno bih dobio neki posao ali ovako...

Evo sad će pune dvije godine kako sam bez posla i kako se svim silama trudim da nađem posao u svom gradu. U gradu kojeg sam godinu častio jednim blogom koji je za samo nekoliko mjeseci dostigao fantastičnu posjećenost. Pokušavao sam razgovarati i sa nekim ljudima koji imaju svoje firme da im ustupim prostor za reklamu koji bi naplaćivao neku simboličnu cifru. I sami vidite efekat. Niti jedan „banner“ nije postavljen izuzev „Džungle“ koji svakako ne mogu naplatiti. Očito nikom nije u interesu da se reklamira na jednom blogu koji ima stvarno veliki broj posjeta dnevno. Ili je možda u pitanju neprepoznavanje koristi od takve vrste reklame?

H. i ja smo s takođe razmišljali da ponudimo nekim firmama koje nemaju svoju web stranicu da im napravimo i održavamo internet prezenzaciju. Rezultat je bio isti kao i ostalim pokušajima. Moje frustracije su tim veće što znam desetke firmi koje bi mogle poboljšati svoje poslovanje ako bi imale svoje mjesto pod suncem u ovom našem internet dobu. Nezamislivo mi je da, recimo, novootvoreno kino nema svoju stranicu na kojoj bi obavještavalo svoje posjetioce o rasporedu filmova, kritikama filmova ili o svim sadržajima koje kino nudi. Pretpostavljam da je najveći dio publike koja ide u kino nakopčana na internet i time bi za mizernu lovu napravili jako dobar marketing. Slična stvar je i sa pozorištem, imaju stranicu ali po mom ličnom mišljenju mogli bi je iskoristiti na puno bolji način.

Ja sam namjeravao da napravim neku vrstu portala na kojoj bi objedinio sve zanimljive događaje u gradu i sve ono što što nam grad u narednim danima nudi. Imam mnogo ideja za tekstove i priče kakve ne možete pročitati niti u jednom mediju ovog grada. U „Našoj riječi“ od juče čitam na primjer o onom famoznom paru koji je ušetao na večeru u Bijelu kuću – vijest koju su objavili svi mogući mediji i koja mi je totalni višak u novinama koje bi trebale ponuditi priče iz ovog grada. Koncept sam pisao i nudio ljudima u opštini ali nikada nisam dobio adekvatan odgovor. Valjda im nije u interesu.

Morao sam da istresem ovo iz sebe i mislim da će mi nakon ovog posta biti lakše sjesti za računar da nastavim sa svojim pisanjem. Ko zna, možda nekad i uspijem realizovati ideju o portalu ili web stranici. Znam da bih mogao napraviti zanimljivu stranicu o Zenici skupa sa H. koja takođe voli i zna pisati kao i ja. Dokazali smo svojim blogovima da ne pričam na pamet i bez osnove.

A dok ne uspijem materijalizovati ovu svoju „vještinu“ nastaviću pisati isključivo radi ljudi koji nisu krivi za stanje u kojem se sada nalazim.

Read More

Poslovni prostori u Zenici

U gradu je u posljednjih nekoliko godina otvoreno nekoliko značajnih objekata – od Shopping centra na Kamberoviću, preko Metalurg City centra i onog centra kod pijace do Multipleks kina. Neočekivano je Zenica preplavljena poslovnim prostorima koji su moderni, super uređeni i sijaju.

U samom centru grada je prije rata napravljen tzv. Zanatski centar. U to doba je bio super moderan i nije bilo boljeg. Danas je to nešto što zjapi prilično prazno. Prolazio sam danas i uslikao kako sve skupa izgleda. Od pobrojanih 16 poslovnih prostora koji se nalaze u njemu zauzeto je i radi – 6. Ostalih 10 se izdaje. Kome i kad će se izdati – ne znam. Znam samo da takav slučaj nije samo ovdje, od Kamenog mosta do pijace sam izbrojao još 6 praznih. Vuče me nešto da izbrojim i one u Metalurg City centru i one na Kamberoviću mada me malo strah da ću se razočarati kad dođem i do te cifre.

Da se vratim na Zanatski. Po mom mišljenju za ovako slabu „posjećenost“ ovih objekata nije kriva samo loša situacija i recesija. Objekti unutar njega su jako neuslovni i loše urađeni, mene lično sve skupa najviše podsjeća na neku konjušnicu. Zatvoreni tunel koji je od samog početka djelovao prljavo i u kojem je vazduh uvijek nekako ustajao a zbog našeg mentaliteta pomiješan sa mirisom mokraće. Znam mnoge koji su uvijek izbjegavali prolaziti ovuda (naročito kad je mrak) jer im je djelovalo zavučeno i opasno. Prilično neugledno za sami i najstroži centar grada.

Nije mnogo bolja situacija ni malo niže, u ulici koja se nalazi između novog muzeja i poslovnih prostora preko puta njega. Nakon perioda u kojem su tu bile poredane kafane i u kojem je taj dio bio najposjećeniji u gradu sve je zamrlo. To se desilo nakon stupanja na snagu zakona po kojem tu moraju biti zanati na osnovu kojih su prostori i dobijani. Da ulica totalno ne umre zaduženi su Rahmet (simbolično), nekoliko frizerskih salona (mislim 4), naplatna služba Grijanja i čini mi se šnajder. Preko puta je prazna i totalno išarana grafitima kuća u kojoj je bila picerija „Stari krovovi“, Turkish Zirat banka, Ultra, kopirnica i sada neka nova picerija. Ima nekoliko praznih prostora ali i pored ovih popunjenih ulica živne jedino kad se plaća grijanje i rate za kredit u banci – oko prvog u mjesecu.

Ne mogu da ne spomenem i Zanatski centar na Jaliji – nekoliko kućica sa dosta poslovnih prostora u kojima svako malo neko nešto otvori pa nakon nekoliko mjeseci zatvori. Uglavnom takođe zjapi prazno i djeluje sumorno.

Pored svega nabrojanog ima još mnogo prostora u gradu onako sporadično raspoređenih ispod zgrada. Izdaju se, neki mjesecima, neki godinama, prodaju se... a najrjeđe od svega su popunjeni i najrjeđe svojim postojanjem opravdavaju ono zbog čega ih zovu – poslovnim prostorima.

Da li ljudima koji mogu nešto učiniti u ovom gradu ove praznine smetaju ili ih možda i ne primjećuju?

Read More

Profil novokomponovanih tajkuna

Mnogo toga me smeta u ovoj našoj maloj, na komadiće rasparčanoj zemlji. Možda ponajviše likovi koje mediji nazivaju tajkunima a čaršija ih zove gazdama. Obzirom da smo nekako sudbinski vezani za zemlje koje su zajedno s nama tvorile nekadašnju državu osuđeni smo da prateći njihove medije upoznamo i njihove tajkune. Ni kod njih situacija nije bajna. Split, meni jedan od najdražih gradova na ovim prostorima je za gradonačelnika dobio Željka Keruma koji izgleda kao malo bolji retard. Svu imovinu je stekao u ovoj novoj Hrvatskoj na misteriozan način. Ja sa ekonomijom ne stojim baš najbolje ali mislim da ne postoji način da se zaradi tolika lova ako pošteno radiš. Normalno, za njega se vežu mnoge afere oko utaje poreza, uvoženje superskupih automobila na povlasticu i još milion sličnih stvari. OK, postoje takvi ljudi ali mi nije jasno da on bude legalno izabran kao prvi čovjek jednog od najljepših gradova na Balkanu. Kakva svijest treba biti u glavama tih ljudi koji se odluče izabrati takvog čovjeka da ih predstavlja i da im on rješava vitalne probleme? U Hrvatskoj imate još takvih primjera. Ivica Todorić, najbogatiji čovjek susjedne nam zemlje a možda i na Balkanu, je prije rata imao jednu malu cvjećaru a sada je bogatiji od čitave zemlje. Luka Rajić je prije rata bio vozač kamiona da bi odmah nakon rata kupio mliječnu industriju „Dukat“. Neka mi neko objasni kako se može zaraditi toliki kapital?

Novokomponirane gazde u našem gradu su takođe priča za sebe. Jedan je prije rata radio za tezgom na pijaci, drugi se nije pomakao iz svog malog sela iznad Nemile, da ne nabrajam dalje. Danas su oni vlasnici skoro polovine objekata u našem gradu i mogu apsolutno sve. Prepoznat ćete ih po izuzetno nadmenom držanju sa cijelom svitom onih rektalnih uvlakača koji ih pozorno slušaju i povlađuju svim njihovim debilizmima. Danas sam vidio jednog od njih kako stoji kao slovo „F“ ćirilicom (znate, to je ono kada stavite ruke na kukove) i nadgleda radove na svojoj radnji za koje mi nikako nije jasno da je mogao dobiti urbanističku dozvolu. U svim normalnim zemljama se ne može graditi u strogoj gradskoj jezgri a on diže svoj postojeći objekat u tolike visine da sam na trenutak pomislio da je prekopirao nacrt od „lamele“. Taj će objekat, mislim, biti sigurno dvostruko viši od ostalih objekata u našoj glavnoj ulici. Nedavno je jedan moj prijatelj potrošio nekoliko hiljada maraka tražeći suglasnost da svoj krov podigne za samo dva metra ali je bio odbijen jer su mu opštini objasnili da se u toj istoj ulici ne može graditi kako je kome ćeif i da postoji urbanistički plan, jednak za sve.

Ove nove gazde su rado viđeni gosti svih okupljanja u gradu. Otkrili su čari pozorišta i kina u poznim srednjim godinama i nije rijetkost da ih i tamo sretnete mada od škole imaju samo veliki odmor i svojim prisustvom odudaraju od tih hramova kulture. Doduše ja se raspisao o ovom fenomenu a znam da je u Zenici dvije godine zaredom za menadžera godine izabran ćevabdžija. Možda je to nekima pokazatelj kakvo je stanje u privredi našeg grada.

Read More

Dani poslije utakmice BiH - Portugal

18.novembar 2009. će mnogi Zeničani sigurno upamtiti. Igrala se kvalifikaciona utakmica baraža za odlazak na svjetsko prvenstvo u fudbalu u Južnoj Africi. Igrali smo protiv selekcije Portugala. I prije je bilo utakmica koje su bile značajne ali ova ih je nadmašila u očekivanju pozitivnog ishoda i u još mnogo čemu. Tapkaroši su zaradili ogromnu lovu prodajući karte na crno čak i po 150 Eura. Cijeli grad je bio preplavljen ljudima u bojama nacionalne reprezentacije i vidio sam bar stotinjak ljudi obučene u dresove nacionalnih heroja Džeke i Misimovića uglavnom. Bilo je Bosanaca i Hercegovaca iz svih krajeva svijeta i mislim da je naš stadion bio kapaciteta stadiona u Portugalu da bi bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Od samog jutra, te srijede, ljudi su špartali gradom veseli i čili i spremni da troše lovu na raznorazne navijačke rekvizite i alkohol. U svom ne baš tako kratkom životu ja nisam vidio više nasmijanih ljudi i toliko pozitivne atmosfere u našem gradu. Svi objekti koji se nalaze u blizini stadiona su radili i po 300 posto više od onoga što su radili u danima kada im je promet bio na vrhuncu. Čak je i maleni fast food restoran koji se nalazi između gimanzije i Metalurg city centra bio desetak sati pun i siguran sam da vlasnik tog objekta u čitavoj godini nije imao toliko mušterija i dnevnog prometa kao te famozne srijede. Kapije stadiona su se otvorile četiri sata prije utakmice i rijeke ljudi su ga napunile u nepunih sat vremena. Počelo se sa gromoglasnim navijanjem odmah negdje oko šest sati i mislim da su se mnoga grla dobrano istrošila do samog početka utakmice.

Po ko zna koji put sam se razočarao u jedan poveći dio naše publike koja je zviždala u toku izvođenja portugalske himne. Vjerujem da se samo na području balkanskih zemalja još uvijek zviždi u toku izvođenja nacionalne himne gostujuće ekipe. Krajnji oblik primitivizma i totalno neprimjereno iskazivanje nagomilanih frustracija. Kad tome dodamo još i nekoliko neodgovornih pojedinaca koji su opet nekim predmetima gađali linijskog suca treba biti poveliki optimista pa očekivati da će FIFA dopustiti da se utakmice ponovno igraju u našem gradu. Naša repka godinama igra na Bilinom polju, imamo travnjak koji je među najgorim u Evropi a naši dični čelnici saveza nikako da odvoje poneki Euro kako bi se obnovila izuzetno dotrajala trava. Ofarbali smo tri od četiri reflektora i napravili ruglo kojemu se smije čitav grad. Sva sreća pa ima i onoh divnih ljudi i navijača koji su naše momke ispratili aplauzom nakon još jednog neuspjeha i dali im do znanja da još uvijek na ovim prostorima ima ljudi koji znaju cijeniti uloženi trud i srce.

Dan poslije srušenih snova o odlasku na mundijal naš se grad povukao u sebe i izgledao je totalno depresivno. Nikom više nije bilo do osmijeha i svi su bili maksimalno potišteni. Izjave selektora i pojedinih igrača su se secirale do iznemoglosti ali više niko nije bio siguran u kvalitetu naše izabrane vrste. Dojučerašnji heroji su sada prosječni igrači kojima su pod povećalom traže mane a zanemaruju sve vrline koje su do prije dva dana bile maksimalno apostrofirane. Klasična priča za ove prostore. Rezultat meča je uveliko doprinio da se i Zeničani povuku u kuće i da sav onaj pozitivni naboj netragom nestane. Niko i ne pomišlja na to da je to sve sport i da će nas ovi mladi iznova obradovati i da ćemo se zasigurno ponovo radovati njihovim sportskim uspjesima. Portugal je u srijedu bio bolji i sad se nadam da je matorom i izlapjelom Sepp Blatteru srce na mjestu kada zna da će onaj nalickani pederčić Ronaldo igrati na Svjetskom prvenstvu i FIFI donijeti ogromnu lovu od sponzora. Mi imamo jako mladu ekipu i vjerujem da će jednoga dana njima biti u interesu da na nekoj značajnijoj nogometnoj smotri zaigra Džeko, Pjanić ili Misimović.

Read More

Bogatiji izbor ali manje love

Neki dan sam išao u kupovinu kao i svaki priženjeni muškarac i dobio sam upute šta da kupim. Reći ćete - lak zadatak! To nije ni najmanje lagano kada uđete u naše supermarkete i budete dovedeni u milion nedoumica. Konkretno sam zapeo na kupovini praška za pranje. Prije mnogo, mnogo godina bila su samo dva do tri praška i nisi morao razmišljati. Bio je famozni „Plavi radion“ a poslije je bio „Faks“ koji je u miraz istoriji ljudi na ovim prostorima ostavio ustaljeni naziv za prašak za pranje odjeće. I dan danas čut ćete žene kada kažu muževima da im kupe „faksa“ jer nemaju deterdženta za pranje iako sigurno nisu mislile na taj artikl Saponije Osijek nego na bilo koji prašak za pranje. Godinama su se čuvale krpe koje su nastajale kada bi se pocijepala vrećica sa praškom i smio bih se zakleti da sigurno u nekim kućama još postoji takvih krpa.

Ne treba ni reći koliko vremena trošite u prodavnicama birajući trivijalne stvari poput paste za zube ili nekog sličnog artikla zbunjeni ogromnom količinom reklama kojima nas bombarduju naše televizije. Jedan skida kamenac, jedan daje automatski sjaj, jedan sprečava karijes, ma samo što ne rade i proteze. U moje doba je bilo tri vrste i mogao si za par sekundi riješiti dilemu.

Odjel sa čokoladama je posebna priča. Nekada si imao „Bracu i seku“, „Toblerone“ i Eurokrem ploče koje je proizvodilo „Takovo“ Gornji Milanovac a sada ti treba fakultet ili bar skraćeni kurs od tri dana da se odlučiš između stotina ponuđenih vrsta čokolade. Slušam neki dan jednog mladog roditelja koji mi se žali kako njegova mala kćerkica neće više da jede čokoladu. Dosadilo djetetu a vala jasno mi je i zašto. U moje doba je bio neki omanji praznik kada dobiješ čokoladu. Morao si za to dobiti bar desetak vezanih petica u školi ili ti je došla neka tetka iz susjedne države koja je htjela da malo obraduje djecu. Danas je čokolada postala sredstvo za umirenje djece koja plaču i nema više onog ushićenja kada vas neko obraduje darovanom slasticom.

Sa pivama i vinom je slična stvar. Danas svaka prigradska zadruga ima takav izbor alkohola koji Simo (pokoj mu duši) „Mrak“ ni u najluđim alkoholnim priviđenjeima nije mogao zamisliti. Nekoliko vrsta Tuborga, belgijske, njemačke i šta ti ja znam koje sve ne pive se sada mogu naći u našim radnjama. Prije j e bilo Jelen, Nektar, Sarajevsko i Nikšićko. Imali smo mi jednog komšiju koji je popio u životu sigurno bar jednu mjesečnu proizvodnju Nikšićke pive. Dok je još bio u nekom polutrijeznom stanju govorio je da će ići kući kada mu se prvi put u pijanstvu ukaže Njegoš. Uglavnom mu se ukazivala žena i ona ga je vodila kući. Kada je umro mislim da je nad Nikšićkom pivovarom bila spuštena zastava na pola koplja. Kako stvari stoje i kolika je zastupljenost danskih piva u ovom vremenu bi zasigurno čekao da mu se ukaže Hamlet.

Mogao bih nabrajati razlike danima ali to nema neku svrhu. Činjenica je da danas imamo mnogo veći izbor svih mogućih artikala ali kupovina više nije „gušt“ kao nekada jer većina ljudi nema love za uživanje u njoj.

Read More

Prenos utakmice OKK Čelik

Zamoljen sam da stavim obavijest da će na www.trebinje.info biti radijski prenos košarkaške utakmice Leotar – Čelik. Utakmica se igra 21.11. (subota) i ne znam tačno u koliko sati počinje ali čim saznam staviću i to.

Ekipa sa www.trebinje.info iza sebe ima već nekoliko sličnih prenosa koje prati i po nekoliko stotina posjetilaca i oduševio me entuzijazam i ideja za ovakve prenose. Čelik je vidim u vrhu i večeras u 19 sati u Areni igra utakmicu sa ekipom koja je prekopirala njegove rezultate – Igokeom. Što znači da bi večerašnja utakmica mogla biti jako zanimljiva.

Dakle, ukoliko u iduću subotu poželite čuti kako igra OKK „Čelik“ pravac na www.trebinje.info !

Read More

Zašto ljudi slabo izlaze?

Juče sam pročitao fantastičan tekst našeg sugrađanina Adnana Džonlića (Grad bez (dovoljno) gledalaca) koji me bacio u razmišljanje. Naime, i sam već odavno razmišljam slično i svjestan sam da ovaj grad sve više poprima oblike neke na prvi pogled neobjašnjive učmalosti. Vrtimo se u krugu između kukanja kako se ništa ne dešava u gradu do toga da i ono što se dešava prođe nezapaženo i vrlo slabo posjećeno – osim kad ne govorimo o utakmicama reprezentacije.

Razmišljam tako od juče zašto je to tako, preispitujem sebe i činjenicu da se sve teže i sam pokrećem da pogledam bilo kakvo dešavanje u gradu. Znam da nije neko objašnjenje ali meni je jako glupo kada na svim eventima gledam šačicu istih ljudi što me trajno deprimiralo i odvojilo od posjeta nekim manifestacijama. Stvarno, već ne znam koje kolo po redu planiram i nikako da odem na rukometnu utakmicu u Arenu, o košarci već odavno ne razmišljam, fudbal takođe ne pratim. Jedino sam redovan na pozorišnim predstavama i kako stvari stoje biću redovan u kinu. Pogledao sam i izložbu Safeta Zeca koja je u sklopu MESS-a održana u pozorištu. Koncerte posjećujem u skladu sa vlastitim interesovanjima, nije me bilo među publikom koja je gledala Halida ali sam gledao Čolu.

Sam Ado je naglasio jedan veliki problem našeg grada – činjenica je da su se skoro svi (moguće i svi) koncerti u Areni poklopili sa odigravanjem utakmice na stadionu, i uopšte nije čudno da se preklapaju termini održavanja bilo kakvih manifestacija. To samo za sebe govori koliko uopšte razmišljaju ljudi koji organizuju bilo šta. Moje lično mišljenje jeste da bi vrlo vjerovatno mnogo više razmišljali kad bi njihova zarada – plata – profit zavisila od broja posjetilaca. Kada bi na primjer opstanak i finansiranje Nogometnog kluba „Čelik“ zavisilo od toga koliko dođe gledalaca na stadion garantovano niko od odgovornih ne bi spavao jer bi stalno razmišljao o tome kako da dovede gledaoce na stadion. Ili na primjer kada bi plata zaposlenih ljudi – menadžera u Gradskoj Areni zavisila od toga koliko ljudi mjesečno posjeti istu tada bi ti ljudi vrlo dobro pazili kad će zakazati bilo kakav koncert. Konsultovali bi i gradske vlasti, i horoskope i onu vidovitu Aziru skupa sa kašikama.

Opštepoznata je činjenica da je sport na čitavom prostoru bivše države na jako niskim granama tako da nije izuzetak ni to što je u Zenici stanje isto. Ja se ne mogu natjerati da odem u prelijepu Arenu i da gledam košarku kad sam puno bolju igru nekada,mogao vidjeti na Kamberović polju.

Ne mogu se natjerati da gledam kojekakva prenemaganja na terenu kad sam u istom ovom gradu gledao ljude koji su igrali iz čiste ljubavi, strasti, želje, te tako dolazili do velikih karijera. Nisu kao danas sa petnaest maštali o vilamana moru, vrećama para i ostalom, maštali su da nauče da igraju, pa su i mimo standardnih treninga trenirali za sebe. Ovdje djeca sa sedam godina počnu trenirati i tad se počnu ponašati kao zvijezde. Imamo jako mnogo Salierija ali nikako da nam se u sportskom svijetu pojavi Mozart.Rezultat su nam prazne dvorane koje izgledaju prelijepo.

Zato ja ne idem na sportske događaje mada sam odlučio u petak otići u Arenu da odgledam rukomet (nadam se da neću biti sam i da će doći još ljudi). I zato sam redovan u pozorištu – tamo se sve više vidi neka nova, pozitivna energija koja i pored novčane oskudice i lošeg stanja koje vlada isplivava na površinu. Tamo se konačno okupila ekipa glumaca koja ako ništa drugo voli to što radi i rade to sa strašću. A time nadoknađuju sve ostalo – i nedostatak novca, i loše uslove, i činjenicu da u ovom gradu jako malo ljudi ima naviku da ide u pozorište, i loš marketing koji ih prati, sve. Jer nije lako spremati jednu predstavu nekoliko mjeseci i onda je igrati pred vrlo često polupraznom dvoranom. A oni je i tad igraju sa istim žarom kao i kad je premijera. Za puno manje plate i mnogo manje slave nego kojekakvi fudbalerčići iz NK „Čelik“. Nadam se da je ovakvo stanje u mom gradu samo prolazno i da će se nekad stvari odvijati u drugačijem pravcu.

A za one koji imaju volje i želje za društvena događanja da kažem da je 28. novembra u Zenici Ibrica Jusić. Koliko sam čuo gostuje u restoranu „Trubadur“ tako da se tamo možete raspitati za pojedinosti. 23. Decembra je u Areni Oliver Dragojević pa se i to može pogledati.

I da – vidimo se u petak (13. novembra) u Areni na rukometu!

Read More

Zenica napokon ima kino

Nemalo sam bio iznenađen pozivom jednog zaposlenog u preduzeću „Tropik“ Zenica koji me neki dan pozvao da prisustvujem testnoj projekciji filma u našem novonapravljenom multipleksu „Ekran“. Nisam bio iznenađen pozivom nego činjenicom da se taj „Skadar na Bojani“ ipak završio. H. i ja smo tu subotnju večer odlučili provesti sa prijateljima u ambijentu ustanove koju smo toliko željno iščekivali. Da grad od 130 hiljada stanovnika nema kino je bila sramota koju su čelni ljudi „Tropika“ na radost svih Zeničana napokon ispravili.

Zgrada je u potpunosti renovirana i sam prilaz od trga sada izgleda mnogo ljepše pa se obnovljenim stepenicama kao po crvenom tepihu penjete do samog ulaza u kino. Na sredini ulaznog foajea dominira prostor koji je predviđen za igraonicu društvenih igara (bilijar, stoni nogomet i slične stvari) a ispod njega je prostor koji je namijenjen kao igraonica za djecu. Sa desne i lijeve strane su šankovi koji će vršiti okrepu vječito žednih građana Zenice koji vole da imaju pogled na centralni zenički trg. Na spratu je ogroman prostor koji je predviđen za kafe slastičarnicu i za restoran sa toplom linijom (šta god to trebalo biti) i ono što smo svi toliko željno iščekivali - tri kino dvorane. Iste su napravljene u amfiteatarskom stilu i imaju kapacitete od 80, 120 i 170 mjesta (tako nekako, nemojte mi ove brojke uzimati kao 100% tačne). Koliko sam uspio primijetiti dvorane se osim po broju stolica razlikuju i po boji zidova što sve opet možete pogledati u galeriji slika na „Zenica-blogu“.

Kao „probni“ film smo gledali „Prisilu na brak“ (The proposal) sa Sandrom Bullock i na žalost se nije radilo o DVD projekciji tako da nismo testirali i taj ugođaj. No svejedno, bilo je lijepo ponovo u svom gradu gledati veliki ekran i to sjedeći na mekanim foteljama i moram naglasiti – u toplom kinu (za sve one koje se sjećaju nekadašnjih projekcija iz onog starog).

Lično sam zadovoljan sveukupnim izgledom, vidi se da se uložilo dosta novca i truda u sve što je napravljeno. Jedinih par zamjerki koje imam odnose se na mali razmak između redova – bilo bi mnogo ugodnije i komotnije da tu postoji bar još nekih 10 cm. A druga zamjerka se odnosi na veličinu ekrana (ili se tu možda radi o tome da je ekran preblizu). Hoću reći da je meni je bilo malo teško pratiti toliki ekran i sasvim sam siguran da ću prilikom sljedećih posjeta bježati u zadnje redove. U svakom slučaju sve što sam vidio prilikom ove posjete zaslužuje jednu visoku ocjenu.

Glavno i pravo otvaranje je 12. novembra kada će premijerno biti prikazan film „2012“ (dan prije nego u SAD-u). Načuo sam da će cijene karata imati tri verzije – 3, 4 i 5 KM za različite termine. Nadam se da će i pored loše platežne moći Zeničani redovno posjećivati ovaj objekat. Ja znam da hoću i to ne samo zbog filmova nego i zbog ostalih različitih i zanimljivih sadržaja koji se nalaze u njegovom sastavu. „Tropik“ je već odavno stvorio reputaciju koja svima garantuje dobru zabavu.

Read More

Mi na Balkanu ili Balkan u nama?

Evo upravo na TV-u počinje utakmica između zagrebačkog Dinama i slavnog Ajaxa iz Amsterdama. Bilo je za očekivati da će stadion biti ispunjen do posljednjeg mjesta ali ne, najveći hrvatski stadion zjapi prazan, nema niti jednog gledatelja. Grozna financijska situacija, loše igre Dinama ili ne daj Bože neatraktivan suparnik? Nijedno, Dinamo je kažnjen sa tri utakmice igranja pred praznim tribinama i sa „uslovom“ da će u slučaju ponavljanja stvari zbog koji je kažnjen biti izbačen iz Uefine lige. Naime, zagrebački je klub kažnjen zbog divljanja njegovih navijača na svim mogućim gostovanjima. Nevjerojatno mi zvuči podatak da su hrvatski huligani, zajedno sa poljskim i ruskim, davno pretekli one po kojima se huliganstvo tako i zove - Engleze. Nema samo Dinamo probleme sa navijačima. Njihovi najveći suparnici u susjednoj nam državi Hajduk iz Splita takođe ima problema, činjenica druge vrste. Njihovi navijači su prošli vikend bojkotirali derbi protiv Dinama i prvi put u šezdeset godina, od kad postoji navijačka grupa Torcida nisu došli da bodre svoj klub.

Kod nas je slična situacija što i nije iznenađujuće jer mi sve ružne stvari kopiramo sa zapada. Doduše nisam baš siguran koliko je ovo ružno ili loše ali ponos našeg grada Čelik zadnje dvije domaće utakmice igra bez prisustva svojih najvjernijih navijača, Robijaša. Razumljivo mi je da su navijači ogorčeni jer njihovi ljubimci ne pružaju ništa da bi opravdali njihovu ljubav a svima je poznato da se ljubav mora i zaslužiti. Da ne pričamo o groznom stanju na relaciji uprava kluba - navijači. Već godinu dana tu ništa ne štima ali kod nas je uvaženo pravilo da će prije u Visokom pronaći Kleopatrinu tetku nego što će neko svojevoljno dati otkaz na neku funkciju koja mu donosi lovu, tako da su svi u upravi ostali u svojim foteljama. Igrači se nemilice prodaju a na njihova mjesta se postavljaju mladi momci iz juniorskog pogona ili dovode neke igrače koje su platili „dvije tone ćumura“ stoga ne čudi da su navijači ogorčeni na vlast u klubu.

Čitam nedavno da je Bivši golman Čelika, Burić, u zadnje dvije utakmice bio proglašen najboljim igračem svog kluba u poljskoj ligi a svi koji prate izvještaje iz Norveške znaju da je naš Fenan Salčinović jedan od najboljih igrača u Sandjefordu. Tu dolazi do izražaja onaj naš „Balkanski“ mentalitet. U našoj ligi igrači imaju veći radijus kretanja kada oblače šorc nego na utakmici a kada odu vani onda lete po terenu koda ih sto vragova ganja. Nije stvar samo kod ovih gorespomenutih igrača nego je to slučaj i sa mnogima koje sam gledao u našoj ligi koji dožive fascinantnu tranformaciju svojim odlaskom u inostranstvo.

Znam da će mnogi reći da je to do love koju igrači primaju ovdje i vani ali ako je tako onda nek se i zapitaju zašto ih niko više i ne gleda. Svaka ljubav prestane kada se shvati da je riječ o interesu a ne nekom ljudskijem osjećanju.

Read More

Tetovljani i Zeničani u pripremama za sudski proces

Zamoljen sam da postavim ovu anketu da bi što više ljudi ovo vidjelo i možda uzelo učešće.

MJESNA ZAJEDNICA TETOVO Tetovo, 29.10.2009
72000 ZENICA

ANKETA POVODOM TUZBE PROTIV ARCELORMITTALA

Postovani prijatelji,

Vise mjestana Tetova uz saglasnost odbornika Mjesne zajednice pokrenula je inicijativu za podizanje tuzbe protiv Arcelor Mittalla zbog velike stete koju svakodnevno nanosi svim gradjanima Zenice, a stanovnicima Tetova posebno.

Svi smo mi svjedoci strahovitog zagadjenja i terora kojeg ta kompanija provodi nad nama i to u svim mogucim oblicima. Udisemo i gutamo velike kolicine prasine i otrovnih plinova, buka nas izludjuje, prljavstina nam ugrozava imovinu a zbog ovakvog Mittalovog djelovanja vrijednost nase imovine pada do bescijenja. I pored nasih brojnih poziva u pomoc raznim institucijama, Mittal nemilosrdno nastavlja da zagadjuje sve sto stigne, zrak, tlo, biljni svijet, rijeku Bosnu... Svi pokusaji da se ta kompanija urazumi i pocne instalirati zastitne uredjaje su ostali bez uspjeha. Nacelnik opcine Zenica umjesto da nas zastiti, stavlja se, suprotno svojoj funkciji i to sasvim otvoreno na stranu Mittala, a Federalna inspekcija ne radi svoj posao na efikasan nacin. Kaznjava tu kompaniju simbolicnim novcanim kaznama koje ova namiri vec u narednom satu, eksploatisuci nas radni narod na najbeskrupulozniji nacin.

Mittal nema nikakvog respekta za nase zdravlje i zivote nase djece. To je jedna primitivna kolonizatorska kompanija kojoj je samo profit vazan. Zdravlje preko 700 nase djece iz tetovske osnovne skole ili brojnih beba koje majke izvode u setnju tetovskim mahalama, za Mittala nema ama bas nikakvog znacaja. Ta kompanija smatra da smo mi primitivni Balkanci od kojih moze da radi sta hoce. Na nama je dam tim ljudima dokazemo suprotno.

Posto ne mozemo racunati na zastitu vlastitog zdravlja i zdravlja nasih ukucana od strane bilo koga, preostaje nam da uzmemo stvari u svoje ruke i da se na legalan nacin izborimo za nase zakonsko pravo da zivimo u zdravoj sredini. Jedan od tih legalnih nacina je tuzba u kojoj bi trazili financijsko obestecenje za sve nedace i stetu koju nam je Mittal nanio i koju nam i dan-danas nanosi. Zakon o zastiti okolisa predvidja princip da zagadjivac placa za stetu koju nanosi. Pored financijskog obestecenja trazicemo obustavu ili smanjenje proizvodnje zagadjujucih pogona do dozvoljenih normi, definitivno zaustavljanje buke koja nas vec godinu i po dana izludjuje kao i odvozenje troske nagomilane pozadi nasih kuca i basta u Tesanjskoj ulici na sta se Mittal vec davno pismeno angazovao a to nikada nije uradio.

Ako u principu pristajete da budete jedan od ucesnika u ovoj tuzbi, molimo vas da nas obavjestite time sto cete najkasnije do 10.11.2009. dostaviti u Mjesnu zajednicu ili na adresu predsjednika skupstine MZ (Tesanjska 40) ovaj anketni list popunjen i potpisan. Od vas ce se traziti definitivni pristanak tek nakon sto budemo u mogucnosti da vas obavjestimo o kostanju tuzbe kao i o financijskom ucescu svakog od ucesnika u tuzbi. Naravno, sto budemo brojniji, to ce troskovi tuzbe biti pojedinacno manji. Predvidjeli smo da trazimo obestecenje od najmanje 100 000KM po domacinstvu.

Bicemo u mogucnosti da vas obavjestimo o svemu ovome nakon konsultacije sa advokatima koji ce nas zastupati, a u tu svrhu cemo sazvati skupstinu na koju ce biti pozvani svi potpisnici ove ankete.

Posto se ovdje radi o jednom velikom i za nase zdravlje i kvalitet zivota vaznom poduhvatu, molimo vas da sa svom potrebnom ozbiljnoscu razmotrite znacaj ove tuzbe. Kad vec ne mozemo racunati na druge, moramo racunati na nas same. Inace, zlo nam se pise. Ako nista ne poduzmemo, ovakva situacija moze potrajati godinama.


Uz topli selam i pozdrav Mensudin Bajramovic, predsjednik skupstine


Vase ime i prezime Adresa Kontakt telefon



Datum i potpis

Read More

Mess

Neke oktobar asocira na kišu, neke na definitivni kraj ljeta a mene „na prvu“ asocira na jedan kulturni događaj koji mi redovito napuni baterije na duže vrijeme - asocira me na Mess, festival koji se svake godine održava u Sarajevu ali se nekoliko predstava uvijek odigra u našem pozorištu. Nije to zbog toga što nas Sarajlije vole pa nam dadnu poneku predstavu da vidimo nego zato što imamo izuzetno funkcionalnu scenu i najdublju binu tako da se sve zahtjevnije predstave igraju kod nas. Ove godine smo bili počašćeni sa tri izuzetne predstave koje će zasigurno biti u trci za Gran prix festivala. Prva je bila „Pakao na zemlji“ jedne, meni nepoznate, glumačke ekipe koja me oduševila energijom i fantastičnim plesom koji su bez mnogo teksta svima nama pokazali svu teškoću odrastanja u modernoj Njemačkoj, posebno odrastanja doseljenika iz drugih država i kultura.

Druga predstava je bila „Led“ Narodnog pozorišta iz Budimpešte koji su su nam prikazali fantastičnu priču po romanu Vladimira Sorokina. Mađarske predstave su kao po pravilu najbolje predstave na MESS-u i redovito osvajaju nagrade. Svaka njihova predstava iznova pomjera granice u teatarskom smislu ali u pogledu na alternativni teatar. Ovog puta su organizatori predstavu igrali u BNP Zenica ali Zeničani nisu mogli kupiti karte jer je bilo samo 120 karata koje su se prodale u Sarajevu. Morao sam se dobrano potruditi da nađem neko alternativno rješenje da bih odgledao predstavu. Uspio sam, naravno, u svom naumu i osoblje iz propagande me smjestilo na neku improviziranu stolicu koja se nalazila samo pola metra od bine na kojoj su glumci više nego pošteno glumili svoju predstavu. Da su Mađari „spaljeni“ znao sam još sa prošlih festivala ali da će čitav ansambl biti gol više od dva sata i da će se nesimulirano sexati (da izvinete) pola metra od mene, e to vala nisam ni u snu mogao pretpostaviti. Liberalnih sam shvatanja i nudista više od dvadeset godina ali to je čak i za mene bilo „too much“. Predstva je bila odlična, književni predložak fantastičan ali ne znam koliko je bilo opravdanosti za toliko skidanje. Glumci su bili pravi profesionalci i na relativno hladnoj sceni našeg pozorišta su više nego pošteno odradili predstavu koja je trajala tri i pol sata.

Treća, po mom skromnom mišljenju, najbolja predstava je bila „Večeras improviziramo“ riječkog HNK Ivan pl. Zajc u režiji Paola Magellija, po izvrsnom podlošku Luigija Pirandella. Talijanski dio riječkog HNK je maestralno odigrao zahtjevno postavljeno predstavu i pokazao da u modernom teatru moraš znati pjevati i plesati kao profesionalac a ne samo glumiti. Čekao sam da se podijele nagrade da bih dobio potvrdu onoga što sam pomislio nakon odgledanih predstava a to je da je Magelli najbolji režiser. Čovjek je igrom svjetla, muzike i jeftinom ali efektnom scenografijom fantastično dočarao gledaocima svu dramu unutar jedne talijanske obitelji.

Da ova pozorišna sezona dobro počne pored MESSA pobrinuo se i ansambl BNP koji je postavio odličnu predstavu „Sex, laži i divlje guske“ pod vodstvom naše zeničke redateljke Lajle Kaikčija po djelu Woody Alena. Tu predstavu još nisam stigao pogledati ali mi svi kažu da je odlično režirana i odglumljena od strane mlađih članova ansambla naše pozorišne kuće. Nju ću obavezno pogledati a i svima vama koji čitate moj blog toplo preporučam da ponekad odete u pozorište i nahranite svoja čula nepatvorenom umjetnošću.

Read More

Grafiti

Dobro se sjećam knjige Dragoslava Andrića u izdanju izdavačke kuće Prosvjeta iz Beograda koja se zvala „Grafiti internacional“ i moga oduševljenja njome. Tu je bio svojevrstan skup svih grafita koje je spomenuti urednik pokupio sa beogradskih zgrada ali i iz nekih drugih zemalja. Bilo je tu šaljivih komentara ali i dubokoumnih, ponekad filozofski orijentiranih zapisa sa zidova.
Šetajući Zenicom ovih dana doživljavam jedno grozno razočaranje tom formom pisane riječi. Ne, nije u pitanju sadržaj tih poruka nego odabir mjesta gdje se pojavljuju škrabotine uglavnom pisane auto - lakom u spreju. Naš grad je zahvaćen jednom epidemijom uništavanja novih fasada od strane N.N. kvazi umjetnika koji vrebaju ravni zid većih dimenzija da bi ga uglavnom pod okriljem noći unakazili. Na zidovima se može pročitati svašta - od izljeva ljubavi do političkih poruka. Najčešći motivi na koje nailazim su adresirani na naš vajni Nogometni savez, tipa „SAVEZ NAPOLJE“, i skraćenice koje su mladi pokupili iz Engleskog jezika, nešto kao A.C.A.B. što bi značilo All Caps Are Bastards (u slobodnom prevodu „svi policajci su kreteni“ tako da mislim da je to sličan profil mladih koji divljaju i po stadionima. Razmišljam kako bih ja reagirao kada bih bio u situaciji u kojoj se našao čovjek čiju sam unakaženu fasadu snimio neki dan. Nema ni deset dana da je osvanula snježno bijela fasada u koju je vlasnik vjerojatno stukao nekoliko stotina maraka, i onda se nađe neki mladi buntovnik i preko nekog šablona nacrta Dodikovu facu ispod koje piše „Wanted“. Mislim da bih na njegovom mjestu „umjetniku“ slomio ruke na par mjesta. Kada već hoće da izraze svoj bunt predlažem mladim ljudima da odu šarati zgrade opštine ili MUP, ako imaju muda.

Svaki zaljubljeni tinejdžer ovog grada je izgleda odlučio da svoju ljubav napiše na nekom vidnom mjestu trivijalnom prukama poput „Lejla, volim te“ ili slično. Takvih sam vidio bar desetak. Šta će biti kad ga ta Lejla odjebe? Ostat će samo išaran zid kao spomenik ljudskoj gluposti.

Nisam protiv svih grafita. Ima ih koji su ukrasili mnoge fasade zgrada, noseće stubove mostova ili betonirane ograde nekih objekata. Postoji grupa mladih koja uz dozvole stanara oslikava te prostore, uglavnom motivima vezanim uz Čelik ili Zenicu. Njihov rad podržavam jer svoju kreativnost izražavaju javno a ne hinjski kao ovi kvazi buntovnici koji samo prave ruglo od našeg grada.

Read More

Koliko smo zdravi?

Ovih dana sam podložan razmišljanjima o zdravlju. Sve se nekako oko toga vrti. Kolegici bolesno dijete, išao sam na tribinu o aerozagađenju, u novinama nas bombarduju vijestima o povećanoj stopi kancerogenih oboljenja...

Prije samo dvadesetak godina ljudski vijek je bio u prosjeku oko 73 godine a sada hodajući gradom sve češće viđam smrtovnice ljudi koji odu prije pedesete. Tada se čitav grad znao okupiti oko smrtovnice ako je neko umro u ranim četrdesetim a sada to više nije nikakva vijest . U doba kada su krave bile normalne a ptice i ostala perad nisu imale gripu bilo je mnogo manje kancerogenih oboljenja i mnogo manje smrti koja je izazvana problemima na kardiovaskularnoj bazi. Mnogi se vade na to da se te bolesti pojavljuju nakon rata i da su uzrokovane nagomilanim stresom. Ja mislim da nije sav problem u tome. Životinjski i biljni svijet filuju nekim supstratima i hormonima za brži rast a ti hormoni izgleda prave golem nered u našim organizmima. Neki dan sam išao na pijacu i primijetio sam paradajz veličine manje lubenice koji izgleda prelijepo ali mi kažu svi oni koji vole to povrće (ja sam alergičan na koru paradajza) da nema nikakvog ukusa. Ja sam to utvrdio na paprikama koje obožavam. Sve one koje izgledaju kao da su iz baštenske enciklopedije izašle nemaju nikakav okus a one koje su sve smežurane su daleko najbolje.

Sve više ljudi propituje prodavače voća i povrća na pijaci odakle su jer niko ne želi da se truje otrovima što ih Mittal ispušta u zrak a koji padaju po namirnicama koje kupujemo. Slična stvar je i sa mliječnim proizvodima i jajima koje tete prodaju unutar tržnice. Ja kupujem namirnice (po Haninom naređenju), samo ako znam da krave ili ovce nisu pasle travu u krugu od 50 kilometara od Zenice. Da ste i vi bili na onom Eko-forumu i vi bi slično razmišljali. Količina fine (sitna je pa se zato zove fina) prašine koja pada na naš grad i okolinu je premašena za više od 500 procenata. Ta „fina prašina“ unešena u naš organizam može da proizvede takav pičvajz da je meni iznenađenje i ako vidim nekog zdravog ko se hrani hranom koja je nastala u Zenici.

Nemojte se iznenaditi ako me vidite da nosim crvave jabuke i najružniji paradajz koji ste ikad vidjeli uzgajan u Šerićima (malo selo iza Bistričaka za one koji ne znaju bliži zavičaj), jer ja pokušavam da u svoj organizam unesem nešto bez hormona rasta i bez Mittalovih dodataka na hranu.

Read More

Neki novi klinci

Prolazim danas pored Osnovne škole „Miroslav Krleža“ koju sam i ja nekad davno pohađao dok se još zvala O.Š. „Sestre Ditrih“ i gledam momke koji su zaposleni u nekoj firmi koja se bavi jumbo plakatima. Dečki uredno postavljaju plakate duvanske industrije na mjestu koje je udaljeno od školskog dvorišta jedva pet metara. Sva djeca koja sjede pored prozora imaju cijeli dan da bleje direktno u plakat tvornice duhana Rovinj ili da se opredijele na neki novi brand cigareta koje su, navodno, uvoz iz Španije. Negdje na internetu sam čitao da u nekim normalnim zemljama duhanska industrija zabranjuje plakatiranje, čak i prodaju duhanskih proizvoda, u krugu od jednog kilometra u blizini škole. Kod nas jumbo plakati postavljeni skoro u školskom dvorištu. Doduše prošle godine je bio „bolje“ iskorišten reklamni prostor kada su djeci dali da gledaju u reklamu konjaka „Zvečevo“ pri dolasku u školu a pri odlasku su gledali u reklamu cigareta Aura. Najveći reklamni pano u gradu je na zgradi pored KŠC „Sveti Pavao“ gdje fabrika duhana Sarajevo reklamira 125 godina svog postojanja sa velikim logom njihovog najprodavanijeg branda- cigareta Drina. Da paradoks bude veći odmah ispod te ogromne reklame stoji u odnosu na nju jedva primjetno vidljiv natpis za apoteku „Pharmacia“. Loš odabir reklama na jumbo plakatima sam vidio za svog puta u Zagreb nedavno kada smo u jednom bosanskom mjestašcu vidio jumbo plakat za donje rublje Palmers na kojem dvoje prekrasnih polugolih manekena besramno stoje izloženi dvadesetak metara od obližnje džamije. Ljudi koji idu u džamiju automatski izgube abdest čim nogom kroče izvan kruga džamijskog dvorišta jer ih dočekaju polugoli manekeni i manekenke, sve u svrhu bolje reklame.




Ne mogu kriviti samo reklamne agencije ali mislim da bi se sociolozi trebali ozbiljno zabrinuti za današnju omladinu jer pri svakodnevnom prolasku pokraj škole viđam sve više djece kako puše iza fiskulturne sale na velikom odmoru. Išao sam i ja u školu i još mi je koliko toliko svježe sjećanje na te dane ali znam da su pušenja kod nas počela tek u srednjoj školi ali i tad su se učenici koji su pušili (ja ponosno izjavljujem da tada nisam pušio) išli daleko od škole da bi ispušili to svoje „zabranjeno voće“. Danas je situacija potpuno drugačija. Ispred gimnazije možete svakodnevno vidjeti učenike kako sjede na ulaznim stepenicama i hladno duvaju svoje cigarete iako profesori prolaze pored njih. U moje doba je to bilo nezamislivo.

Nezamislive su bile i mnoge druge stvari koje se sada dešavaju u školama. Gledam neki dan djecu ispred škole u Travničkoj kako na odmoru vrište, psuju i pjevaju navijačke pjesme kojih bi se posramio i najveći kočijaš. Neki nastavnik ih je izašao opomenuti ali nije stigao ni do ulaznih vrata oni su nastavili. Nastavnici više nemaju autoriteta. Kada sam ja išao u školu nama je svaki nastavnik bio utjelotvorenje „Boga“ na zemlji i svaka njihova naredba se poštovala ali danas su to obični ljudi koje djeca slušaju samo zato što moraju a ne zato što žele nešto da nauče. Djevojke koje idu u Ekonomsku školu, koje viđam skoro svaki dan jer idem putem koji prolazi pored te škole dolaze obučene kao da su neke kaskaderke u porno filmovima a ne kao učenice. U moje doba se znao kodeks normalnog učeničkog odijevanja. Ne mogu da zamislim profesore koji cijeli dan gledaju tu propupalu mladost koja cijeli dan defilira polugola ospred njihovih očiju. Mora da im je teško skoncentrisati se na nastavu. Sjećam se kada smo mi kao djeca morali nositi one plave kecelje i sad smatram da je to bila tlaka ali kada vidim današnju omladinu i anarhiju koju oni šire u potpunosti vidim opravdanost tih nastavničkih zahtjeva.

Ne bih htio generalizirati ali gledajući ove današnje učenike pada mi na pamet jedna stara izreka zeničkog čaršijskog filozofa koji je jednom prilikom iskarikirano rekao: „Narod koji ima ovakvu omladinu treba da potpiše kapitulaciju prije nego ga iko i napadne“.

Read More

Od svega po malo

Juče sam pisao o tome kako je jesen stigla u Zenicu a danas bih mogao komotno reći da je ta jesen trajala čitav jedan dan i da je umjesto nje već došla zima. Snijeg je obijelio oko Zenice tako da mislim da se na planinama sigurno može i skijati. Ne trebam napominjati da „Grijanje“ čeka onaj famozni 15. oktobar da puste svoju toplu vodu da se malo ugrijemo dok za to vrijeme Elektroprivreda zadovoljno trlja ruke jer električne grijalice „zarađuju“ dodatnu platu njihovim zaposlenim.

Sutra se na Bilinom polju igra završna utakmica naših kvalifikacija za Svjetsko fudbalsko prvenstvo i srećom smo već obezbijedili baraž pa se ona dočekuje u normalnoj atmosferi. H. se danas čitav dan pita hoće li se Torres smrznuti u Zenici pa se iskreno nadam da će naš savez Špancima bar u svlačionice ubaciti grijalice da se ne zalede. Vidio sam da je Manolo takođe sletio u Sarajevo i ovaj put se nadam da će malo bolje čuvati svoj bubanj. Znam da će naši reprezentativci odigrati dobru utakmicu a ja bih baš volio da i pobijede u njoj, onako da to bude kao šlag na sva ova prelijepa dešavanja.

Nisam vam pisao da sam u nedjelju bio na sastanku Eko foruma. Sastanak je održan „Tačno u podne“ (mislim u 12 sati tačno) u zgradi bivšeg Hotela Metalurg. Otišao sam iz radoznalosti da vidim o čemu se radi i nisam se pokajao. Činjenica, bilo nas je malo, tek 20-ak ljudi se skupilo ali razlog je jednim dijelom i u tome što je sam događaj bio slabo izreklamiran – ja sam za njega saznao putem Facebook-a. Prisutni su bili doktor Harun Drljević, Hasan Kreho i još jedn čiko koji je tu ispred Eko foruma, a pričalo se o trenutnoj ekološkoj situaciji u Zenici. Sam Eko forum je nevladina organizacija koja se bori za bolje ekološko okruženje nas Zeničana i postoje tek nekih 10 mjeseci. Još uvijek su tako reći u fazi organizovanja i ustrojavanja te se nadam da će prerasti u sve ono što su rekli da namjeravaju.

A da je situacija u našem gradu po pitanju ekologije kritična znaju svi oni koje to zanima. Sudeći po broju onih koji se odazivaju i posjećuju bilo kakve skupove sa ovom tematikom nemam baš osjećaj da to ikoga pretjerano brine. Za sada najviše trpe stanovnici Tetova i mene to sve podsjeća na onu '91. I te '91 smo svi govorili „Ma neće kod nas rat“, pa znamo šta je bilo. I sada najveći broj Zeničana misli po principu „Ma zagađeno je u Tetovu, nije kod nas i neće kod nas“. A ne razmišljamo o tome odakle je voće ili povrće koje se prodaje na pijaci, ili odakle je sir koji kupimo na Tržnici. Malo mi je falilo da povratim kad sam pomirisao neki crni mulj kojeg je Hasan izvadio prije dva dana iz Bosne (rijeke) te mi je tek sad jasno zašto se svako malo dešava neki pomor ribe u rijeci.

Ono što zagovara Eko forum je i meni jako blisko. Oni ne žele rušiti vlast ili provoditi neke revolucionarne akcije – oni samo žele da se zagađivači koji nas truju natjeraju da poštuju propise koji postoje. Najjednostavnije rečeno – ako već težimo svi toj nekoj Evropskoj uniji onda treba poštovati propise koje ta ista Unija ima za ekologiju. I svi bismo onda bili sretni i zadovoljni, i Mittal, i Indijci, a svakako i mi građani Zenice.

P.S. Za kraj vas pozivam da posjetite blog "Blentoven prodaje". Blog sam napravio kao privremen sa ciljem da prodam ove dvije nekretnine koje ćete tamo vidjeti. Razlog je najvećim dijelom onaj pravi bosanski – inat. Naime, agencija kojoj sam povjerio prodaju istih a koju ovaj put ne bih spominjao je tako sposobna da čitavu godinu dana nije mrdnula sa mrtve tačke. I ja prosto ne mogu da vjerujem da je za toliko vremena nemoguće prodati nešto ako ti je to posao. Pa evo sad da pokušam i ovako, a ako uspijem onda ću vam napisati post o tome šta sve trebate (i koga) izbjeći kod prodaje bilo kakve nekretnine.

Read More

Jesenji post

Počele su dosadne kiše i na svoj prepoznatljivi način najavile dolazak godišnjeg doba koje oduvijek najviše mrzim - jesen. Još kao dijete jesen sam zamrzio jer je njen dolazak simbolizirao kraj svega onog bezbrižnog i početak škole u koju ni jedno dijete nije išlo s pjesmom, posebno ne ja nakon obaveznih dva i pol mjeseca provedenih na moru. U jesen su mi se dešavala i neka grozna razdoblja u mom životu kao npr. gubitak oba roditelja i dva puta gubitak posla. Ovo ljeto se nenadano odužilo ali zadnja dva dana su prava jesenja, sve je u nekim pastelnim bojama svih nijansi žute, crvene i smeđe. Ova jesen bi trebala biti mnogo drugačija u mom životu jer sam počeo da živim sa jednom osobom koja mi ne dopušta da razmišljam o depresivnim kišama i koja mi sklanja misli od svih loših sjećanja na ovo godišnje doba.

Prošao je ZEPS i naš grad je uletio u svakodnevnu letargiju koja će ga držati do Božićnih praznika kada se očekuje sljedeći priliv „gostiju“. Sajam je bio i prošao i ne mogu se oteti dojmu da je nastavio tendenciju pada kvalitete i da se recesijsko vrijeme itekako osjeti čak i na izlagačima koji su došli u znatno manjem broju nego inače. Ja te sajmove i inače ne volim posjećivati jer za mene počesto i nema ništa zanimljivo ali sam primijetio par ljudi koji svakodnevno idu na ZEPS i tamo uredno doručkuju, uglavnom visočke eksponate (sudžuku i suho meso), i piju kafe na štandovima izlagača kafe. Kakav je to sajam bio najviše će vam biti jasno kada vam kažem da sam se najviše zadržao na štandu sa knjigama. Mislim da su najviše profitirali gazde lokala i vlasnici hotelskih pansiona jer se za pet dana sajma moglo vidjeti jako mnogo ljudi koji su došli u naš grad iz drugih gradova i država.

Jesen je doba kada se televizija najviše gleda jer su ljudi prisiljeni ostati duže u kući i čari kišnog vremena promatrati samo kroz prozor. Na žalost televizijski program je iz godine u godinu sve gori iako svi pretplatnici na kablovsku televiziju imaju preko četrdeset programa na izboru. Zaprepašten sam brojem tzv. „reality show“ emisija a posebno njihovim kvalitetom. Skoro svaki program ima neki svoj Big brother a odabir učesnika mi je grozan. Niti jedne zanimljive osobe nisam primijetio iako sam potrošio nekoliko sati sa upoznavanjem tih sadržaja. Bosanska inačica ove emisije mi je najgora jer su u njoj nekakve poluzvijezde koje sjede u studiju i samo oblokavaju alkoholom, puše enormne količine cigara i psuju kao kočijaši. Srpska verzija „farme“ koju su nam ukinuli, na svu sreću, je bila grozna a učesnici su bili nekakvi isluženi rokeri poput Marine Perazić i pjevačice grupe Viktorija koji su htjeli na bilo koji način vratiti popularnost iako su stvorili kontraefekt i stvorili samo osjećaj sažaljenja prema njima. Na kraju ima i klasični Big brother na TV Pink koji se polako pretvara u jedan veliki „peep show“ jer je prepun nekih srpskih starleta koje su više gole nego obučene i koje gledaoce drže prikovane za fotelje u iščekivanju prvog sexa uživo pred tv prijemnicima. Toliki broj reality show programa me baca u razmišljanje da su na ovim prostorima izumrli ljudi koji su mogli da naprave neke zanimljive emisije za

Jesen je stigla a poznavajući naše vremenske prilike neće se dugo zadržati jer se snijeg već pojavio po planinama. Nadam se samo da će nam se JP „Grijanje“ smilovati i da će nam ove godine grijanje pustiti na vrijeme a od naših vajnih televizijskih kuća očekujem znatno bolji program.

Read More

Ode još jedan veliki „čaršijski spomenik“...

Danas smo H. i ja bili na groblju jer je godišnjica smrti mog pokojnog oca i gledali smo neke friške vijence i cvijeće na dva groba. Rekao sam joj da mora da je neko od starih zeničkih porodica umro jer u Crkvicama se uglavnom sahranjuju Zeničani koji duže vremena žive u našem gradu. Moji su roditelji sahranjeni u Crkvicama, mlađi brat, djed i njegova majka.Za mene su Crkvice nekakvo staro, zeničko groblje. Nikad neću zaboraviti riječi rahmetli Senada Šestića koji mi je rekao nakon jedne dženaze: „Samo da me ne sahrane na Prašnicama, nekako mi daleko a nema mi okolo moje raje“. Na žalost nedugo zatim umro je i Senad i baš je sahranjen na Prašnicama.

Danas mi je poslijepodnevni san otjerao telefonski poziv u kojem mi je javljeno umro jedan od simbola stare čaršiije Mehmed Tuzlak, čovjek koga su svi znali kao Mehu „Žileta“. Ovoga puta nije lipa, nije ni javor, otišao je jedan čovjek pred čijim se kafićem pisala istorija Zenice koju ja pamtim. Mislim da ne postoji niti jedan čovjek moje generacije a tu mislim i na one mlađe i starije po petnaestak godina koji nisu popili bar jednu kafu u „Žiletu“. Kultno mjesto koje je radilo samo desetak godina ali dobilo status koje mu niko nikada neće preoteti. Bilo je još kafića koji su bili posjećeni i pred kojim se skupljala omladina ali nikad se više neće pojaviti kafić poput onog starog „Žileta“. Smješten u vakufskim prostorijama, površine cca 15 kvadrata taj je kafić bio poznat širem bivše države. Meho je bio priča za sebe, gazda „bonvivan“ kakvog ovaj grad nije vidio. Bio je idol mnogim mladim momcima koji su htjeli da žive lagodan život „gazde kafića“ sa svim benificijama što im to zvanje i nosi. Mi koji smo svakodnevno i više navrata dolazili u „Žilet“ Mehu nismo viđali po pet, šest mjeseci. Uvijek je organizovao posao tako da nije morao dolaziti u Zenicu i vrijeme je provodio po plažama Makarske, Lovišta ili nekih sličnih destinacija. Lovu su mu uredno slali konobari a donosili zenički taksisti. Živio je jedan život na kojem su mu mnogi pozavidjeli. Nije to dugo trajalo jer je već s početka devedestih posao u „Žiletu“ opao pa je čak on sam radio kao konobar desetak mjeseci. Nedavno smo se sreli i prvi put sam ga vidio sretnog nakon tog perioda jer je pronašao neki poslić koji ga je činio sretnim. Ne dade Bog da i u tome dugo uživa jer je sinoć legao i više se nije probudio. Umro je 60-toj godini i bit će sutra (u subotu) sahranjen na Prašnicama, tako da Senad Šestić više neće biti bez svoje raje. Imali su kafiće u neposrednoj blizini a svoj vječni dom su takođe dobili jedan blizu drugoga.

Rahmet vječni tvojoj duši, veliki „Gazdo“!

Read More

Koliko vrijedi jedan mladi život?

Još se tinta na novinama u kojima pišu o neredima Bad blue boysa, navijača zagrebačkog Dinama, nije osušila a na udarno mjesto dnevnika zemalja u ovom regionu opet je zasjela priča o navijačkim neredima u kojima je bilo čak i smrtno stradalih i desetak teže povrijeđenih. Prije pola mjeseca novine je punila vijest o ubojstvu navijača francuskog Toulousea od strane navijača Partizana dok je ovaj dečko pio kafu sa prijateljima u nekom od beogradskih restorana. Imam osjećaj da se navijačke skupine u regiji takmiče ko će napraviti veću glupost i izazvati bombastičnije pojavljivanje u javnosti.

Ti ljudi definitivno nisu prijatelji svojih klubova jer klubovi zbog njihovog divljanja gube ogromnu lovu a da ne pričamo o neprocjenjivosti mladih ljudskih života koji sve češće ginu u svojim navijačkim pohodima. U razgovoru sa nekim našim navijačima, fanovima Čelika, koji idu na sve utakmice i redovito učestvuju u sukobima sa drugim navijačkim skupinama shvatio sam da ti mladi i beskompromisni momci nemaju nikakvih skrupula kada se radi o tučama sa suparničkim navijačima. Kao što mislim da su za rastuće nasilje među mladim ljudima krivi filmovi koji prikazuju nasilnike kao heroje (npr. „Rane“ i „Do koske“) tako mislim da su za rastuće nasilje na stadionima i oko njih krivi filmovi koji veličaju nogometne navijače koji organizirano prave nered na stadionima (npr. „Huligani“ ili „Factory“).

Engleska je imala taj problem sa navijačima sredinom sedamdesetih godina i početkom osamdesetih ali je tadašnja premijerka Engleske Margaret Thatcher uvela najstrože kazne za sve izgrednike pa se stanje na njihovim stadionima drastično primirilo. Kod nas još uvijek nema takvih zakona i u tome vidim jedan ogroman problem. Narod vjeruje samo u kazne i ako nekoliko izgrednika dobije nekoliko godina strogog zatvora ostali će se sigurno dobro zamisliti pri pravljenju sljedećih nereda.

Jučerašnji neredi u Širokom brijegu su valjda ono zadnje svjetlo koje se pali kada je alarmantna situacija u pitanju. Novinarska izvješća od strane novinara iz zapadno hercegovačke županije i izjave očevidaca od strane navijača Sarajeva su dijametralno suprotni i ko ih sluša nikako ne može doći do realne slike ko je uopće započeo sukobu u Širokom brijegu. Čak se ne slažu ni oko toga kako je poginuo mladi Vedran. Sinoćnji izvještaj iz MUP-a u Širokom naglasio je da je ubijen kamenom a današnja obdukcija u Sarajevu je pokazala da je ubijen iz vatrenog oružja. Mislim da je to potpuno irelevantan podatak jer pobogu nestao je jedan mladi ljudski život a nekolicina ljudi je teže povrijeđena. Divljanje na stadionima i okolo njih su ponovno uzeli svoj danak u krvi a mi se ovdje prepiremo oko toga ko je započeo frku. Niko ne raspravlja o tome na koji se način mogu izbjeći ovakve nemile situacije.

Majka Vedrana Puljića izgubila je sina kojeg je ispratila na jednu običnu utakmicu i sada se vjerojatno, kao i majke Denisa Mrnjavca i Amara Mistrića pita ZAŠTO?

Read More