Godinama sam gledao kako ozbiljne revije i magazini prave osvrt na godinu koja prolazi pa sam odlučio da to i ja napravim za naš portal.
Godina koja je na izmaku u Zenici nije donijela nešto pretjerano novoga izuzev veće besparice i lošijeg platežnog stanja građana. Kao i druge zemlje u regionu ni mi nismo prošli neokrznuti kada je svjetska recesija u pitanju. Jako mnogo privatnih poduzetnika je zatvorilo radnje a mnogi su ostali bez posla i u društvenom sektoru. Tržni centar Džananović se prepolovio kada je u pitanju broj radnji koje su radile prošle godine. Da se nije otvorila niti jedna značajnija firma ne moram naglašavati tako da je i zapošljavanje svedeno na minimum. Naš grad je počeo živjeti kao mala primorska mjesta koja znake živosti pokazuje u ljetnim mjesecima kad se u njega sliju rijeke ljudi koji žive vani a dođu posjetiti svoje rodno mjesto i familiju.
U ovoj godini ponovili smo se Arenom i spomenikom poginulim borcima u posljednjem ratu, zvanim Kameni spavač. Lokalna vlast je dobila ogromne pluseve kod biračkog tijela a kod onih koji su spremni da kritiziraju dobili su motive da se priča o financijskoj isplativosti istih. Činjenica je da su spomenute investicije povelike i da se njihova rentabilnost tek treba dokazati. Arena između koncerata zjapi prazna a Kameni spavač, čija je svrha neupitna, mami pitanje da li se to moglo napraviti za manje novca i para. Mnogo pozitivnija stvar je otvaranje multiplexa Ekran. Sramota da grad od 130 hiljada nema kino je napokon ispravljena. Dobili smo zdanje kog se ne bi posramio niti jedan grad na svijetu i ono što je najbitnije - kompletno financiran iz džepova vlasnika a ne iz džepova poreskih obveznika kao prethodno spomenute investicije.
U godini koja prolazi zauvijek su nas napustili neki ljudi koji su po mnogo čemu obilježili ovaj grad. Prije svega mislim na prof.dr.Mustafu Omanovića, legendarnog Mehu Tuzlaka „Žileta“ i još mnoge druge poznate Zeničane. Mene osobno je takođe veoma rastužila smrt mlade Selme Kovačević koja se utopila u nabujaloj Bosni. Jedan mladi život se ugasio nakon bezazlene zabave na Kamberovića polju.
Sport u našem gradu je u prošloj godini bio na jednom nezavidnom nivou. Nogometaši Čelika više i nisu vijest koja nas može iznenaditi jer godinama su pri dnu tabele. Te razmažene zvijezde nikako da opravdaju povjerenje najvjernijih navijača koji su pred kraj sezone počeli bojkot domaćih utakmica. Kako stvari stoje oni se ne namjeravaju vratiti dok se uprava ne smijeni. Košarkaši i rukometaši su u jesenju sezonu krenuli u jakom ritmu ali su naglo pali u formi i sada se nalaze u donjem dijelu tabele. Neki su me ljudi ubjeđivali da će se stvari pokrenuti na bolje kada dobijemo Arenu pa bih volio da me sada uvjere u to. Oduvijek smo imali najbolji stadion pa nismo igrali najbolji nogomet. Možda je greška u ljudima. Činjenica je da su naši ragbisti uvijek najuspješniji a nemaju skoro nikakve uvjete za rad i trening. I nije neka vijest da su oni opet pokazali najveće uspjehe kada je timski sport u pitanju.
Nakon duge stanke naš grad su počele obilaziti i neke zvijezde sa područja bivše nam države. Dino Merlin (dvije noći za redom), Halid Bešlić, Zdravko Čolić i Oliver Dragojević su bez problema napunili Arenu. Prije neki dan to je isto pošlo za rukom i Milenku Karoviću i njegovom Omladinskom horu. Tokom godine su bili i zapaženi koncerti bendova Letu štuke i Dubioza kolektiv koji na žalost nisu bili adekvatno posjećeni. Slična stvar je i sa pozorišnim premijerama koje su takođe bile izuzetno kvalitetne ali jako slabo propraćene od strane naših sugrađana. Posebne pohvale idu na adresu Bosanskog narodnog pozorišta koje nas je počastilo sa nekoliko izuzetnih predstava. Ansambl našeg pozorišta se znatno podmladio i odmah su se pokazale dobre strane te ideje. Posebno treba istaknuti predstave „Opšta bolnica“ i „Švedsko srce moje majke“ koje su čak dobile i nekoliko nagrada na pozorišnim festivalima.
Pisati o protekloj godini a ne spomenuti aero zagađenje bi bilo bespredmetno. U godini iza nas Indijci su se junački trudili da nas pobiju svim mogućim štetnim tvarima koje mogu izaći kroz dimnjake Mittala. Moram posebno pohvaliti ekipu „Eko foruma“ na čelu sa dr.Harunom Drljevićem koja se energično bori za čišći zrak ali i tu je zakazala podrška naših građana. Prisustvovao sam na dvije sjednice koje su bile tako slabo propraćene da me bilo sram u ime onih koji samo gunđaju i čekaju da se stvari riješe same od sebe.
Sve u svemu bila je to jedna jako teška godina i stvarno se nadam da će sljedeća biti bolja jer je jako teško izvesti da bude gora.
Godina koja je na izmaku u Zenici nije donijela nešto pretjerano novoga izuzev veće besparice i lošijeg platežnog stanja građana. Kao i druge zemlje u regionu ni mi nismo prošli neokrznuti kada je svjetska recesija u pitanju. Jako mnogo privatnih poduzetnika je zatvorilo radnje a mnogi su ostali bez posla i u društvenom sektoru. Tržni centar Džananović se prepolovio kada je u pitanju broj radnji koje su radile prošle godine. Da se nije otvorila niti jedna značajnija firma ne moram naglašavati tako da je i zapošljavanje svedeno na minimum. Naš grad je počeo živjeti kao mala primorska mjesta koja znake živosti pokazuje u ljetnim mjesecima kad se u njega sliju rijeke ljudi koji žive vani a dođu posjetiti svoje rodno mjesto i familiju.
U ovoj godini ponovili smo se Arenom i spomenikom poginulim borcima u posljednjem ratu, zvanim Kameni spavač. Lokalna vlast je dobila ogromne pluseve kod biračkog tijela a kod onih koji su spremni da kritiziraju dobili su motive da se priča o financijskoj isplativosti istih. Činjenica je da su spomenute investicije povelike i da se njihova rentabilnost tek treba dokazati. Arena između koncerata zjapi prazna a Kameni spavač, čija je svrha neupitna, mami pitanje da li se to moglo napraviti za manje novca i para. Mnogo pozitivnija stvar je otvaranje multiplexa Ekran. Sramota da grad od 130 hiljada nema kino je napokon ispravljena. Dobili smo zdanje kog se ne bi posramio niti jedan grad na svijetu i ono što je najbitnije - kompletno financiran iz džepova vlasnika a ne iz džepova poreskih obveznika kao prethodno spomenute investicije.
U godini koja prolazi zauvijek su nas napustili neki ljudi koji su po mnogo čemu obilježili ovaj grad. Prije svega mislim na prof.dr.Mustafu Omanovića, legendarnog Mehu Tuzlaka „Žileta“ i još mnoge druge poznate Zeničane. Mene osobno je takođe veoma rastužila smrt mlade Selme Kovačević koja se utopila u nabujaloj Bosni. Jedan mladi život se ugasio nakon bezazlene zabave na Kamberovića polju.
Sport u našem gradu je u prošloj godini bio na jednom nezavidnom nivou. Nogometaši Čelika više i nisu vijest koja nas može iznenaditi jer godinama su pri dnu tabele. Te razmažene zvijezde nikako da opravdaju povjerenje najvjernijih navijača koji su pred kraj sezone počeli bojkot domaćih utakmica. Kako stvari stoje oni se ne namjeravaju vratiti dok se uprava ne smijeni. Košarkaši i rukometaši su u jesenju sezonu krenuli u jakom ritmu ali su naglo pali u formi i sada se nalaze u donjem dijelu tabele. Neki su me ljudi ubjeđivali da će se stvari pokrenuti na bolje kada dobijemo Arenu pa bih volio da me sada uvjere u to. Oduvijek smo imali najbolji stadion pa nismo igrali najbolji nogomet. Možda je greška u ljudima. Činjenica je da su naši ragbisti uvijek najuspješniji a nemaju skoro nikakve uvjete za rad i trening. I nije neka vijest da su oni opet pokazali najveće uspjehe kada je timski sport u pitanju.
Nakon duge stanke naš grad su počele obilaziti i neke zvijezde sa područja bivše nam države. Dino Merlin (dvije noći za redom), Halid Bešlić, Zdravko Čolić i Oliver Dragojević su bez problema napunili Arenu. Prije neki dan to je isto pošlo za rukom i Milenku Karoviću i njegovom Omladinskom horu. Tokom godine su bili i zapaženi koncerti bendova Letu štuke i Dubioza kolektiv koji na žalost nisu bili adekvatno posjećeni. Slična stvar je i sa pozorišnim premijerama koje su takođe bile izuzetno kvalitetne ali jako slabo propraćene od strane naših sugrađana. Posebne pohvale idu na adresu Bosanskog narodnog pozorišta koje nas je počastilo sa nekoliko izuzetnih predstava. Ansambl našeg pozorišta se znatno podmladio i odmah su se pokazale dobre strane te ideje. Posebno treba istaknuti predstave „Opšta bolnica“ i „Švedsko srce moje majke“ koje su čak dobile i nekoliko nagrada na pozorišnim festivalima.
Pisati o protekloj godini a ne spomenuti aero zagađenje bi bilo bespredmetno. U godini iza nas Indijci su se junački trudili da nas pobiju svim mogućim štetnim tvarima koje mogu izaći kroz dimnjake Mittala. Moram posebno pohvaliti ekipu „Eko foruma“ na čelu sa dr.Harunom Drljevićem koja se energično bori za čišći zrak ali i tu je zakazala podrška naših građana. Prisustvovao sam na dvije sjednice koje su bile tako slabo propraćene da me bilo sram u ime onih koji samo gunđaju i čekaju da se stvari riješe same od sebe.
Sve u svemu bila je to jedna jako teška godina i stvarno se nadam da će sljedeća biti bolja jer je jako teško izvesti da bude gora.
