Preuzmite e-knjigu “Blentoven – Tekstovi i razmišljanja o Zenici”

Odavno imam želju da svoje tekstove sa bloga skupim na jedno mjesto, u jednu cjelinu. I pošto ja nisam baš toliko kompjuterski potkovan, morao sam čekati da Hana nađe vremena i sve to odradi. I eto ga, konačno je i moj Blentoven stigao na dnevni red.

Odabrali smo 230 tekstova, onih koji su nekako vanvremenski i koji se mogu čitati i sa određene vremenske distance. Oboje smo ih pročitali sve i moram priznati da me je nekoliko stvari tu iznenadilo. Prije svega, neki problemi o kojima sam pisao prije 4 godine su i danas isti – izbrišete datum i tekst komotno može biti napisan i danas. I malo me strah uhvatio kad sam to vidio jer to znači da ne mrdamo. Zapeli smo u vremenu, realno.

A sa druge strane, zanimljivo mi je bilo pročitati i neke tekstove koji pripadaju tom vremenu iz ovog ugla.

U čitavu ovu “knjigu” smo dodali i tekstove sa Zenica-Online koje sam pisao o Zenici, one koji odgovaraju tom duhu Blentovena.

Kako vi možete pročitati e-book Blentoven? Znam da ima onih koje zanima.

 

Prije svega, napravili smo 3 verzije, odnosno u 3 digitalna formata je to Hana složila – .pdf, .epub i .mobi.

Pdf vam je klasika, može se i isprintati. A ova dva su verzije za tablete i elektronske čitače, odnosno čak i za mobitele. Pretpostavljam da će vam neka od tih verzija odgovarati.

E-knjigu Blentoven možete preuzeti potpuno besplatno, a ako je želite platiti ili nas počastiti nakon čitanja, imamo i tu verziju  

Uglavnom, na Zenica-Online se nalaze linkovi sa kojih je možete preuzeti, sve to u tekstu
Preuzmite e-knjigu “Blentoven – Tekstovi i razmišljanja o Zenici”

Read More

Matko

Autor: Damir Vučak
Fotografija: Matko Botić

U poplavi ružnih jedna stvar koja mi se desila prije mjesec dana je toliko bila lijepa da sam odlučio da je podijelim i sa vama.

Bili su dani BH drame, ja potpuno rezerviran prema njima prošle godine čak ni jednu predstavu pogledao nisam. Hana je bila na nekom seminaru u Novom Vinodolskom a ja čamio u kući sa svojim mačkom Lakijem. Subota uvečer, lije k'o iz kabla. Meni zvoni telefon i ja se javljam da čujem kako je Hani bilo u Rijeci koja je cca. pola sata udaljena od Novog Vinodolskog. Kaže bilo je super i bila je u muzeju Peek&Poke. Pitala je vlasnika muzeja poznaje li možda mog ujaka Zdenka koji je već decenijama u Rijeci gdje radi kao dosta priznat glumac u tamošnjem HNK. On joj je odgovorio da njega ne zna ali da zna Matka Botića, njegovog sina koji je rock muzičar u bendu My Byddy Moose. Super, rekoh sam u sebi, toliko sam i ja znao o njemu. Stotinu puta mi je palo na pamet šta se događa sa tim mladim čovjekom kog sam vidio jedan jedini put u životu i to kada je imao 4-5 dana. Par minuta poslije opet mi zvoni telefon. Ovog puta je to Dino Delić, PR našeg pozorišta. Umalo mi slušalica nije ispala iz ruku nije kada mi je rekao da je jedan rođak pitao za mene i da je u Zenici na danima BH drame u svojstvu člana žirija. Znam da život piše najčudnije drame i u momentu sam shvatio da je “mali” Matko u Zenici. Čovjek o kom sam pričao sa Hanom prije nekoliko minuta je tu!

Za par minuta se obučem i sjurim prema pozorištu, bez ikakvog kišobrana. Pokisao kao miš dok nisam došao do tamo. Tako pogubljen stignem na vrijeme da sretnem Nedžada Fejzića, jednog od koordinatora festivala i da mu na brzinu ispričam priču o Matku. Zamolio sam ga da mi ga dovede jer ga možda ne bih ni prepoznao, iako sam spotove njegove grupe gledao nekoliko puta na YouTubeu. Nakon izvjesnog vremena pojavio se i prišao mom stolu. Ja sam se pogubio kao mala, uzbuđena tinejdžerka i jedva sam rekao samo: ”Hej”.

Ne znam da li sam vam uspio dočarati svu svoju zbunjenost ali stvarno je teško i zamisliti da nekoga, po krvi tako bliskog, vidite prvi put nakon trideset i tri godine. Matko je rođen u RIjeci 1980. godine i tad je moj pokojni otac odlučio da odemo u posjet ujaku na proputavanju za “vječni šoping” u Trst. Mislim da je to bilo jako neuviđavno jer je Matkova mama tek došla iz bolnice. Moja pokojna mama je bila oduševljena tim posjetom jer se rodio jedini nasljednik familije Botića, sin njenog brata, miljenika. Jedini put u životu su ga tada i vidjeli. Rat, udaljenost i mnoge druge slučajnosti su dovele do toga da se ne vidimo toliko dugo. Dobro se sjećam jedne male roza, smežurane bebe a sada ispred mene stoji odrastao čovjek koji je prije neki dan dobio sina i nazvao ga po našem zajedničkom djedu.

U međuvremenu je Matko postao (sa 31 godinom) doktor teatrologije i dramaturgije i jako dobar gitarist u respektabilnom bendu. Prije neki dan su svirali u Londonu i Liverpoolu i to ni manje ni više u Cavern clubu gdje su karijeru započeli Beatlesi. (Njihov YouTube kanal je ovdje pa možete poslušati i pogledati) Da nije toliko izrastao tu bih ga noć od dragosti nosio po Kabareu i svima govorio kako je to moje dijete. Toliko mi je nešto značio taj susret s njim.

Narednih sedam dana smo se intenzivno družili i moram reći da je to razdoblje bilo jedno od najljepših u mom životu, jedan od onih za koje se više i ne nadaš da ti se mogu desiti. Toliko sam ponosan na tog mladića kao da sam ja uspio postići sve ono što je on uradio. Moram priznati da sam ga drugačije zamišljao jer je njegov otac glumac starog kova. Znate oni glumci što apostrofiraju svaku rečenu riječ i dosta teatralno pričaju. Matko je doktor teatrologije ali se ponaša tako smireno da ga je jako teško povezati sa njegovom profesijom, posebno kada upoznate neke od naših teatrologa. Nadam se da mu se svidjelo naše društvo (moje i Hanino) i da ćemo ga uskoro vidjeti opet u gostima, posebno zato što je izabran i za selektora nadolazećeg MESS-a u Sarajevu, u oktobru ove godine.

Ovaj događaj me potaknuo da napišem jedan od svojih najdužih i najličnijih postova i molim vas da me razumijete jer je druženje sa ovim mladićem uljepšalo bar dekadu mog života.

Stay cool, mali Matko!

Read More

Izgubljene generacije IV (ostatak ekipe iz Hrvatske)

Autor: Damir Vučak

Prošle sedmice sam pisao o svojim prijateljima i poznanicima koji žive sada u Zagrebu i normalno da mi se omaklo da zaboravim njih nekolicinu. Zaboravih spomenuti Tomislava Kašljevića, managera, čovjeka koji je organizovao desetke uspješnih koncerata u Hrvatskoj i regionu. U Zagrebu počesto radi i obitava (mislim da inače živi u Holandiji) i Tomina sestra Emilija koja ima lanac prodavnica nakita pod imenom Emily K Design. U Zagrebu je i Edin Džananović koji je svjetski poznat pod imenom Edin Karamazov. Čovjek koji nastupa sa svjetski priznatim muzičarima i pjevačima. U Zagrebu su i moje nekada dobre prijateljice Brigita Braovac i Irena Gađe (prezimena su im upisana djevojačka jer ne znam kako se sada prezivaju). Uspješno radi u Zagrebu i Slaven Jekauc, sin pokojnog čika Emila, legende zeničke muzike.

U Istri živi i radi dosta Zeničana. Toni Šestan ima zanimljiv Jazz klub u Puli a sugrađani su mu Davor Dado Pušić i njegova supruga Sanja. U Poreču žive Cico i Gordana Horgas a mislim da je u Istri negdje i Ervin Žerić Žera samo ne znam u kojem tačno gradu.

U Splitu takođe obitava mnogo nekadašnjih Zeničana. Andrea rođ. Boras a sada Ivanišević je od prije rata tamo i udata je za pisca i novinara Ivicu Ivaniševića, nekadašnjeg urednika Feral Tribuna. Tamo je Krunoslav Tolić Tola. Oko Splita i Trogira ima jako mnogo Zeničana a posebno u Trogiru i na Čiovu.

U Orebiću na Pelješcu je živio moj veliki prijatelj, tragično preminuli Dražen Dežulović koji je nastradao u saobraćajki nedugo nakon rata. Na Korčuli je Nenad Rkman a u Dubrovniku su Vlado Ivičević i Ivan Barač za kojeg sam već spomenuo da radi kao doctor - specijalista za uho – grlo - nos.

Mislim da sam ovim pretresao skoro cijelu Hrvatsku i znam da sam sigurno mnoge zaboravio spomenuti ali vas molim da me u komentarima napomenete za njih.

Read More

Sedmični pregled: Sedmica koju, nažalost, nećemo pamtiti po lijepim događajima

Autor: Damir Vučak
Foto Hana Kazazović

Ovaj pregled će biti siromašniji od prethodnog jer je takva i situacija u Zenici. Loše vrijeme je “zapakovalo” ljude u kući i samo rijetki šetaju po kiši ili oblačnom vremenu.

“Jebe lud zbunjenog” situacija se događa u zgradama SDP-a Zenica i zgrade Kantona ZDK. Naime, zenički ogranak SDP-a traži da se makne premijer Fikret Pljevljak i njegov resorni ministar Raif Seferović. Ništa to ne bilo čudno da taj isti F.P. nije član SDP-a i kao njegov legitimni predstavnik je delegiran da obnaša dužnost premijera. Nije mi jasno koje su ovlasti SDP-a ali mi, takođe, nije jasno zašto ga prvo nisu izbacili iz stranke pa onda tražili razrješenje dužnosti?

Prošle sedmice se dogodila i famozna rasprava u općinskoj sali sa temom o stanju u Zenici po pitanju napuštenih pasa na ulicama. Uz vrhovnike i nedodirljive opštinare, prisutni su bili i članovi organizacije Šapa kao i njihovi “oponenti” udruga Stop ugrizu. Koliko sam upoznat iznošeni su argumenti “pro et contra” ali nikakav pametan zaključak nije donešen. Huso i njegovi su to galantno odradili, ne može se reći da nisu održali sastanak ali zaključak? Nema ga jer ga nisu spremni ni donijeti. Ovaj problem samo raste i bojim se da se ne dovedemo u situaciju da se poduzimaju najradikalnije mjere kojima niko neće biti zadovoljan. Svi stavljaju akcenat na cuke a niko na to kako su ti psi uopće došli tu, na ulice. Kao i uvijek mi riješavamo posljedice a nikada ne tražimo uzrok.

Proteklog vikenda, dvadesetak metara od moje zgrade je neki nesavjesni idiot kombijem udario Rusmina Jaganjca Ruleta, čovjeka koji je sa mnom išao u školu osam godina. Pobjegao je sa mjesta nesreće i ostavio nesretnog Ruleta da umre desetak metara od svoje kuće. Godinama već pokušavam apostrofirati divljaštvo vozača u Travničkoj ulici (kao i svugdje u gradu) ali to nema nikakvog odjeka. Zar se trebalo desiti nešto ovako pa da svi pođu razmišljati i pisati peticije postojećim vlastima?

Rule je bio pravi momak, izuzetan sportista i veliki čovjek. Igrao je u Čeliku, Rudaru i F.K. Zenica a najviše je uživao igrati mali nogomet sa svojom ekipom Drugari. U posljednje vrijeme je radio kod Bešlića kao “čovjek za sve” i vrijedio za jako vrijednog radnika. Ponosan sam što sam išao u školu s njime. Neka mu je vječni Rahmet.

Read More

Izgubljene generacije 3 (zagrebačka veza)

Autor: Damir Vučak  

Znao sam!

Kao što to obično bude pri nabrajanju nekih osoba zaboraviš na one najbitnije i sebi najbliže. Neki dan sam pisao o glumcima a prije toga o košarkašima. Rekao sam da mi “halale” one koje sam zaboravio spomenuti ali ja sam sebi ne mogu halaliti što nisam spomenuo dvoje jako značajnih ljudi u mom životu.

Nisam spomenuo jednu od najtalentiranijih mladih glumica koje su ikad kročile na daske BNP-a, Eminu Filipović, sada ima i “priljepak” na prezime pa se preziva i Jurić (udata je za Slavena Jurića, Zeničanina koji drži katedru Hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu). Ona je, kažu, bila mnogo veći talenat od svog u medijima daleko poznatijeg brata Tarika, ali je odabrala studij Elektrotehnike i sada je zaposlena u Ericssonu Hrvatska.

U postu o košarkašima sam zaboravio spomenuti jednog od svojih najboljih prijatelja Marijana Tomljanovića Mašu. On je također otišao u Zagreb i tamo završio Kemijski fakultet nastavivši tako porodičnu tradiciju pokojnog oca Milana koji je godinama bio jedan od omiljenih profesora na Metalurškom fakultetu u Zenici i mame Ljilje koja je takođe penziju zaradila kao profesorica hemije. Mašo je jedno vrijeme imao uspješnu firmu za proizvodnju prirodne kozmetike Ulola ali ju je nedavno preprodao i radi kao tehnolog u jednoj zagrebačkoj firmi.

Sve su to moji prijatelji od prije rata a u Zagrebu ih ima toliko da se tamo osjećam kao kod svoje kuće. Pored pobrojanih tamo se nalaze i Vladislava Ljuboja Cica koja je zaposlena u Eurohercu, njen brat Danijel (i njega sam slučajno zaboravio) je izuzetno priznat glumac u zagrebačkom ZKM-u a mislim da je njihovim stopama krenula i najmlađa sestra Nikolina.

U Zagrebu je i jedan od mojih najstarijih prijatelja, Zlatko Šestak, koji je zaposlen u Audi centru Zubak auta. U Zagrebu su i Morena i Predrag Gavrić, dvoje vrsnih doktora koji su nastavili stopama svog oca, priznatog zeničkog ginekologa koji je mnoge od nas donio na svijet. Tamo je i Danijela Jolić koja je zaposlena u jednoj od zagrebačkih banaka a i Ajla Hrelja (sada Bralić) koja je završila Arhitektonski fakultet i sada radi kao arhitektica ali ne znam u kojoj firmi.

U Zagreb se odselio i čika VLado Pranjić, legenda zeničkog tenisa koji sa suprugom Helenom i sinom Darkom od početka devedesetih živi u glavnom hrvatskom gradu.

Ima njih još ali za sada ovoliko. Nemojte mi zamjeriti ako sam koga propustio. Ako jesam ispravljam u idućem broju ovog mini feljtona.

Read More

Izgubljene generacije 2

Autor: Damir Vučak 

U prvom dijelu ovog serijala sam pisao o košarkašima koji su otišli iz Zenice. Od nekoliko ljudi sam dobio još neke informacije a poneki su mi tek nakon objavljenog teksta pali na pamet.

 

Da ispravim nepravdu moram spomenuti i dvojicu “švaba”, Almira Đevlana i Miloša “Struju” Perovića koji su (vjerovali ili ne) do prije tri sezone aktivno igrali u Njemačkoj. Nisam spomenuo ni Željka Laketu koji je u Kanadi. Takođe od mlađih generacija znam da je Vladimir Đačić u Novom Sadu a Siniša Bencun uspješan poslovan čovjek u Beogradu. 

Da ne bi sve odmah bilo samo o sportu nastavit ću sa glumcima koji su radili  u našem BNP-u i živjeli u Zenici. 

Nedavno je umro Žarko Mijatović, a nedugo nakon njega i velika glumica i još veća žena Radmila Prajninger. Tako su se pridružili galeriji velikana koji više nisu sa nama poput Ivice Kukića, Faruka Zadića i još mnogo njih koji su umrli prije rata. Eh da, umalo da načinim nepravdu i ne spomenem takođe umrlog, velikog i perspektivnog mladog glumca Elvedina Avdića “Efketa” i poslije rata preminulog Sanela Agića.

Od starih glumaca zanimljiva je životna priča koju sam čuo nedavno, da možda najbolji glas BNP-ove scene, Nenad Inđić, živi u SAD-u i radi kao pekar. Iso Porović se i dalje bavi glumom ali u Sundsvalu u Švedskoj. Dino Palangić je HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci gdje je već dugo godina i Zeničanin koji je prvi završio akademiju dramskih umjetnosti Zdenko Botić (čiji je sin Matko ove godine predsjedevao žirijem Dana BH drame).

Sa Zdenkom je počeo studirati i Predrag Jokanović Juta koji je ove godine otišao u više nego zasluženu penziju. Neki dan sam vidio i Anu Đorđević  i spopala me golema tuga. Oboljela je (izgleda) od skleroze multipla i dovezli su je u kolicima u dvoranu. Jasna Bašić je takođe u Zenici ali je i ona oboljela. U Zenicu se nakon nekog vremena vratila i Ermina Nišić Kurevija “Beba” ali nema stalni angažman u BNP-u nego s vremena na vrijeme uleti u ponekoj predstavi. Oni koji su otišli prije rata teško da bi prepoznali ijednog glumca na sceni osim Mugdima Avdagića i njegove supruge Fakete, te Ištvana Gabora koji je pred penzijom. Sve su tu sada mladi glumci.

Od mladih glumaca iz perioda prije rata u Zenici je ostala samo Sabina Kulenović i Miroljub Mijatović koji je sada rukovodilac omladinske i lutkarske scene. Najpoznatiji glumac iz te generacije a i uopšte glumac iz Zenice, Tarik Filipović je od 1991. u Zagrebu. Dalida Balta (djevojački Hodžić) je već dugo vremena u Beču gdje radi u jednoj farmaceutskoj kući. Renata Dabić je nakon uspješne karijere modela i manekenke, takođe u Beču, korijene pustila u SAD-u gdje se udala i dobila dijete. Brankica Drašković radi kao novinar u Novom Sadu gdje je i Bojana (zaboravih joj prezime) koja radi kao uspješan stomatolog.

Eto ja se sjetih nekoh likova a neka mi “halale” oni koje sam propustio spomenuti jer me demencija malkice načela. A i ne mogu se sjetiti baš svih ljudi u jednoj večeri kada kuckam ovaj tekst. Oni koji nisu spomenuti nisu namjerno izostavljeni nego su plod umora i pada koncentracije.

Za nekoliko dana nastavljamo sa prisjećanjima onih kojih se trebamo sjećati...

Read More

Osvrt na dešavanja u protekloj sedmici

Autor: Damir Vučak 

Kao što sam i obećao evo mene sa novim sedmičnim pregledom, po meni zanimljivih događaja.

 

Protekla sedmica je bila kilava kao i vrijeme i nije se nešto posebno značajno dešavalo u našem gradu. Najbitnija stvar za mnoge Zeničane se dešavala u Sarajevu u nedjelju gdje je Čelik odigrao najvažniju utakmicu sezone protiv Olimpika i unatoč pobjedi nije osigurao izlazak u Evropu. Po meni (iako već godinama i nisam baš redovan posjetilac tekmi) crveno-crni su prokockali šansu kada su igrali prije 3 kola sa Radnikom iz Bijeljine i prosuli 3 boda koja bi im kasnije bila od krucijalne važnosti. Ipak se mora odati priznanje treneru Vladi Jagodiću i njegovim pulenima na prikazanoj borbenosti i igri, posebno u drugom dijelu prvenstva, jer je Čelik po broju osvojenih bodova u proljeće odmah iza nedostižnog Želje. Izgleda da se u klubu stvorila neka pozitivna atmosfera i možda se i ja vratim na gledanje tekmi nakon višegodišnje pauze. Ono kokošarenje prije me nikako nije moglo dovući do tribina Bilinog polja.

Izuzetno hladno vrijeme je mnoge tokom sedmice držalo u kući jer je vani bilo hladno kao da je mart mjesec a ne kraj maja. Volio bih da je u kući ostao i “majmun” koji je u mojoj ulici, na samom rubu instituta prema Sušića mlinu, ostavio kartonsku kutiju sa pet malih kučića koji su stari manje od sedam dana. Koji monstrum moraš biti kada možeš odvojiti tako male štence od kuje kada jedva vide i hodaju. Kada se spominje problem pasa lutalica niko, ama baš niko, ne piše o glavnom problemu. To su definitivno seljaci koji donose sa sela kučiće i samo ih ostave negdje u gradu jer na selu toliki broja pasa pravi velike probleme. U gradu je većina kuja sterilisana i ne može imati male kučiće ali ovi sa sela ne kastriraju svoje pse pa ih samo istresu da se “građani” bore s njima. I da se napravi famozni azil problem se ne bi riješio jer imamo konstantan priliv malih kučića sa sela. Možda se nekad gradske structure i sjete da pokrenu svoje famozne inspekcije koje bi zašle po selima i natjerale seljake da sterilišu svoje pse. Tek tada bismo imali šansu da ovaj problem stavimo pod kontrolu.

Ove se sedmice nije pojavio niti jedan projekat za novu džamiju što je u neku ruku vijest a čujem da se ljudi iz “Borisa Kidrič džemata” organizuju i traže da vide ko je odobrio projekat da se džamija koju namjerava financirati gazda Fantasy namještaja napravi baš na tom mjestu, tačno između zgrada na dječjem igralištu, gdje su se djeca decenijama igrala.

Za ovu sedmicu toliko a javim se ja opet i sljedeće sedmice...

Read More

Izgubljene generacije

Autor: Damir Vučak

Maj je i uveliko se spremaju maturalci a oni stariji, posebno oni skloniji nostalgiji, pripremaju obljetnice matura (famozni “reunioni”). Nekoliko generacija u rasponu 1955-1975 su po meni nekako “izgubljene generacije” jer kada se okupe i pođu vaditi pasoše shvatiš da je minoran procenat gradske raje ostao da živi u Zenici. Radi se tu o frapantnim procentima, po mojim procjenama 5-10 %. Uglavnom se protežu ona famozna pitanja: “Gdje je onaj, zaboravio sam mu ime i šta sad radi?” Odlučio sam da u nastavcima pišem o ljudima koje ja poznajem iz raznih “faza” mog života. Naravno, ni ja ne znam o svakom sve. Možda se potkrade i neka greška a volio bih da mi i vi pomognete svojim informacijama koje možete postavljati u komentare, jer ovakva demografska promjena definitivno zaslužuje jedan seriozan pristup.

Jedan prošlogodišnji reunion me nagnao da pišem o ovome. Za jednim stolom u lokalnoj buregdžinici na “after partyju” sam primijetio četvero ljudi. Od njih četvero niti jedno ne živi u Zenici. Bili su tu Goran Vrdoljak, čovjek koji je nekada radio sa mnom na Rudniku a sada živi u Splitu, Dinka Delić, moja školska kolegica i nekadašnja Miss Jugoslavije koja je dugo godina živjela u Njemačkoj a sada živi i radi u Sarajevu, Emir Kulenović, uspješan poslovni čovjek koji većinu vremena provodi u Sloveniji gdje ima firmu i čovjek kojeg nisam vidio više od dvadeset  godina i koji je možda direktan povod da pišem ovako dugačak tekst - Žejlko Janjetović, momak kojeg poznajem iz gimnazije i sa košarke. Nemalo sam se iznenadio kada sam ga pitao gdje je i šta radi. Čovjek je ambasador BiH u Mađarskoj a prije toga je bio ambasador u Indiji i Rusiji.

Obzirom da sam Želju znao preko košarke ovaj svoj podsjetnik ili šta god da je počet ću sa košarkašima. U KK Čelik sam proveo nekoliko lijepih godina i tamo sam upoznao jako drage ljude.

Čovjek sa kojim sam počeo raditi kao tehniko ili asistent trenera je Davor Šestak. On je po mojim zadnjim informacijama u Zagrebu i jedno vrijeme je bio trener Cedevite pa i Hrvatske kadetske reprezentacije. Malo ko zna da je Davorova mama bila čevrta sestra Ditrich (po ostale tri je nazvana škola u koju sam išao). Nedavno je umrla, pokoj joj duši!

Drugi trener, Ranko Đurić Cici je sada u Australiji i nemam informacije da li se i dalje bavi košarkom. U Australiji je i Dado Čaušević, nekadašnji košarkaš kojeg viđam skoro svako ljeto u Trpnju gdje ima obiteljsku kuću.

Dva trenera, dvojica arhitekata su još uvijek u Zenici - Boris Britvar “Brico” i Rašo Martinović. Još jedan nekadašnji veliki potencijal koji se takođe bavi arhitekturom je ostao u Zenici i radi kao profesor u Građevinskoj školi. To je Emir Vilić “Vili”. 

U Kanadi su Dragan Kisin “Kisa” i Slaviša Lukić. Oni su u Vancouveru a na istočnoj obali su Slobodan Arčon “Arči” i Niče Selimović.

Menso Bajramović, možda i najpoznatiji trener iz Zenice je donedavno bio u Siriji ali se iz razumljivih razloga vratio u Bosnu. Sada je u Sarajevu (bar tako sam čuo a provjerit ću sigurno jer se trebamo vidjeti ovih dana). 

Emir Mutapčić je još u Berlinu gdje je dugo godina igrao za Albu Berlin i radio kao trener, a mislim da mi je rekao da i sada radi nešto u košarci, ali sam zaboravio šta. Svako ljeto on i njegova porodica provedu u Zenici mjesec dana u posjeti najbližima.

Najpoznatiji i najtrofejniji košarkaš iz Zenice, Zoran Savić je u Barceloni sa suprugom Anitom i preslatkom kćerkicom i obnaša funkciju managera u KK Barcelona. 

Teoaman Alibegović je donedavno bio sportski direktor KK Snaidero Udine (možda je još uvijek, nemam novijih informacija jer smo se vidjeli prije par godina).

Dževad Alihodžić, popularni Dževdo, je u Zagrebu gdje mu djeca idu u školu, a Boga mi i on pod stare dane završava Višu trenersku. Viđam ga skoro svaki mjesec jer počesto navraća da vidi mamu i svog starijeg brata Kemu, takođe nekada dobrog košarkaša.

Fascinantna je generacija 1966. koja je iznjedrila izuzetne ljude i jako dobre košarkaše koji su sportsku karijeru podredili neki višim ciljevima. 

Iz te generacije (Teomana i Zoku Savića sam već spomenuo) je i Dr. Asim Tarabar koji je je profesor medicine na YALE univerzitetu u SAD-u, prof. dr. Slaven Jurić koji drži katedru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Ivan Ico Barač koji radi kao priznat ljekar specijalist otorinolaringologije u Dubrovniku, Nijaz Alić (on je ja mislim 1965. godište) koji dugo godina radi kao prevodilac na tribunalu u Hagu, Slavko Todorović, jedan od mojih najboljih prijatleja, dipl .ing. mašinstva koji ima uspješnu firmu u Novom Sadu. Mile Nežić je, koliko sam čuo, negdje u Italiji i ne znam čime bavi.

Postoji još mnogo njih koje nisam spomenuo ali ovaj post bi bio predugačak kada bih spomenuo sve. Moram napomenuti i dvojicu meni posebno dragih ljudi koji više nisu sa nama a to su Boban Žeravčić i pokojni Zlatan Šahmić Šahmo koji su nas prerano napustili ali su ostavili veliki trag u zeničkoj košarci.

Molio bih vas da ako neko zna još ponešto o nekim košarkašima neka slobodno napiše komentar koji ćemo objaviti a i ja ću odgovarati na vaša pitanja, ukoliko budem znao odgovor na njih.

Ovo je samo prvi dio, nastavak je uskoro...

Read More