Tabaković Haris (1968 – 2011)

Ljudi na ovim prostorima imaju običaj reći da je smrt kao kragna na košulji s kojom živiš čitav život.

Iz godine u godinu sve češće smo svjedoci kako umiru mladi ljudi, a posebno je bolno kada umre neko koga znaš skoro čitav život. Sinoć je oko ponoći prestalo da kuca bolešću izmučeno srce jednog od takvih ljudi, Harisa Tabakovića.

Cijeli svoj život je proveo u čaršiji gdje je i rođen i gdje mu je bila i obiteljska urarska radnja. Kuća i radnja Tabakovića su bili na mjestu današnje Stare čaršije i generacije mladih koji se kafe pili u “Žiletu” su se vremenski orijentisali po velikom satu koji je bio okačen u izlogu te radnje. Kada je srušena ta radnja Harisov otac, rahmetli Fadil, je dobio u zamjenu za nju jednu malu radnju direktno preko puta, smještenu tik uz poznati frizerski salon “Pod lipom”. Kada je Fadil umro njegov zanat je nastavio mladi Haris ali obzirom na novo doba u kojem se satovi sve rjeđe popravljaju, a češće zamjenjuju novim, jeftinijim, on je odlučio da otvori kafić. Nazvao ga je “T-caffe”.

Iako je lokal imao kvadrata toliko da je zimi i sa pet gostiju gužva u njemu taj caffe je postao odmah omiljen među zeničkom rajom. Usudio bih se reći da je to jedini lokal koji je po nekoj inerciji nastavio tamo gdje je “Žilet” stao. Nedugo zatim Haris je počeo osjećati tegobe i bolove u leđima. Svi smo mislili da je to neka od povreda koju je dobio na rekreaciji na koju je često išao sa svojom rajom. Nakon toga umire i jedan od njegovih najvećih prijatelja, Senad Šestić, a Harisovo stanje se rapidno pogoršava. Išao je na preglede u Tuzlu, Dubrovnik, Zagreb, i na još nekoliko mjesta, ali ta rijetka bolest ga je svakim danom objedala i bio je fizički sve slabiji. Zadnjih godinu i pol je već bio prikovan za postelju i u jako rijetkim trenucima je sa svojim prijateljima smogao snage da nakratko izađe iz kuće. Prije nekih petnest dana je posljednji put izašao, mada već nije imao snage ni da priča, ali morao je još jednom da vidi svoju čaršiju.

Cijeli život je proveo uz satove ali na žalost njegov životni sat je bio jako kratko navijen i ostavio je nas sve duboko ožalošćenim u 44-oj godini života.

Ako je istina da postoji raj ili dženet onda je Haris već sigurno tamo i sa svojim starim prijateljem Šestom mjerka neku livadu na kojoj će razbaciti fudbal.

Počivaj u miru, majstore moj!