Spomenici u Zenici

Juče je u našem gradu svečano otvoreno spomen-obilježje šehidima, poginulim borcima Armije BiH i civilnim žrtvama rata sa područja općine Zenica. Spomenik je dobio ime „Kameni spavač“ a idejni tvorac je Vedina Babahmetović. Futurističkog dizajna i izrađen od posebnog stakla na sebi ima ispisana imena 924 poginula borca sa područja Zenice i boraca poginulih u zeničkim brigadama iz drugih gradova BiH. One civilne žrtve iz općine Zenica su sadržane u rečenici „I ostale civilne žrtve rata“ koje su takođe uklesane na spomenik.

Tim svečanim otvaranjem upriličenim na Dan Armije BiH je stavljena tačka na rekonstrukciju glavnog gradskog trga koja je koštala (danas sam tek saznao) čitavih milion i šest stotina hiljada maraka (1.654.672,00 KM). Od toga je stakleni spomenik sam koštao 710.930,00 KM. Pretpostavljam da me ovolika cifra šokirala zbog toga što nisam upućen u te stvari oko uređenja trgova i izgradnje spomenika. Mislim, ne vjerujem da bi naše gradske vlasti tu nešto petljale, prikazivale veće sume i prale novac, ipak se tu radi o spomeniku ljudima koji su svoje živote dali za našu bolju budućnost. Tu je sigurno sve regularno samo mi se čini da je suma prevelika, čak i pored toga što nije bilo nekih javnih rasprava i tendera i niko nije nas Zeničane pitao sviđa li nam se trg? U suštini, šta ima da nam se sviđa, nećemo mi po njemu hodati.

Nekoliko metara od ovog našeg modernog trga stoji toliko puta spominjana Stara (Konjska) česma. Pisao sam da je sagrađena 1910. godine u čast prolaska Franje Josipa kroz Zenicu. Izdržala je ta česma 99 godina, a u kakvom se stanju trenutno nalazi čisto sumnjam da će doživjeti stotu. Na slikama fino možete vidjeti svu kreativnost mladih Zeničana zahvaljujući kojima nemate sumnju u to o čemu se tu radi – natpis Stara česma vam jasno govori da vodu ne pijete na nekoj česmi na Kočevi. Pojedinci su me napadali da sam protiv moderne umjetnosti i da ne razumijem ove nove moderne trendove. Zbog toga sam i stavio ove slike da svako za sebe procijeni koliko vrijedi ovakva umjetnost.

Nisam mogao a da ne obiđem i nešto što H. zove „grobljem spomenika“. Kad mi je prvi put to spomenula nisam znao o čemu se radi. Nakon što smo juče bili tamo mogu vam reći da mu ime savršeno odgovara. To je park pored Papirne u koji se smještaju spomenici koji završe svoju karijeru jer su politički nepodobni. Tako se tu nalaze ploče sa imenima poginulih u Drugom svjetskom ratu čijem otkrivanju nisam prisustvovao ali se smijem kladiti da je garant bilo pompezno i vrlo posjećeno. Tu su i sestre Ditrih, a nedaleko od njih je i Sead Škrgo. Nadao sam se da ću tu sresti i Ivana Gorana Kovačića i Manojla Popića ali njih nema. Vrlo vjerovatno da su oni negdje na otpadu među sekundarnim sirovinama. Da, tu je i veliki ingot radnika Čeličane iz 1980. godine.

Načelnik je danas u svom govoru naglasio da se ovo spomen obilježje podiže da bi se očuvala uspomena na najhrabrije među nama i ja se slažem sa njim. Međutim, ne znam na osnovu čega bih mogao povjerovati da če konačno Zeničani postati drugačiji i početi cijeniti spomenike i istoriju koja je iza njih. Jer i Sead Škrgo je sa svojih 22 godine dao život za bolju budućnost te davne 1942. pa je zaboravljen i gurnut u zapećak. I ne mogu da ne povučem paralelu između imena koja stoje na spomen ploči kod Papirne i imena na „Kamenom spavaču“. Svi su oni dali život za bolju budućnost, samo u različito vrijeme i u različitim okolnostima. Niko od njih nije znao kakva je ta budućnost i šta ona nosi.

I zbog toga se nadam da 2070. godine neki novi Blentoven neće pisati postove o tome kako se pored Papirne nalazi zaboravljeni „Kameni spavač“ i kako je u centru grada otkriven spomenik nekim novijim borcima za bolju budućnost.