Ne volim se sjećati ratnog perioda i trudim se iz svog pamćenja pobrisati što više ružnih stvari - tako je lakše i ljepše putovati ovim svijetom. Međutim, postoje datumi koji se urežu u pamćenje toliko da ih nikako ne možete izbrisati ni zaboraviti.
Takav je 19. april, današnji dan. Za one koji ne znaju, na današnji dan je 1993. godine u centru grada Zenice od granate poginulo 16, a ranjeno mnogo više osoba. To je dan koji svi Zeničani pamte i svi se sjećaju gdje su se u tom momentu nalazili.
Da je onaj idiot iz Viteza koji je taj dan bio zadužen za minobacačke granate samo jedan mikron spustio svoj nišan neko drugi bi vam pisao ovaj tekst. Ja sam bio u čaršiji u nekadašnjem caffeu "Sunčani sat" (sada Porto). Granata je udarila metar i pol iznad naših glava, tačno u prozor kafića koji se nalazio iznad. Osim ogromne buke i nenormalne količine prašine nisam ništa osjetio. Čak ni strah. Desetak minuta kasnije, kada se skoro sve primirilo, pogledao sam u mjesto gdje je granata udarila i ostao sam skoro paraliziran. Nisam mogao niti jedan korak napraviti.
Neko je rekao da je pred "Beogradskom" pravi pokolj i nas nekolicina smo otišli da vidimo. Te slike će me pratiti do kraja života. Raskomadana tijela su unosili u auta koji su se nalazili u blizini. Nekolicinu ljudi sam lično poznavao i nebrojeno puita sam kupovao cigarete kod njih. Shrvani groznom materijalnom situacijom i neimaštinom bili su prinuđeni da prodaju cigarete da bi prehranili svoje porodice a izgubili su glavu.
Smetalo mi je nepravda koju su tek ove godine naše vlasti ispravilie jer na našem monumentalnmom i precijenjenom "Kamenom (staklenom) spavaču" nije pisalo njihovo ime. Danas, sedamnaest godina poslije nepravda je ispravljena i imena svih civilnih žrtava rata stoji pored imena boraca koji su poginuli u ratu.
Widgets
Social Links
Search
Popularni tekstovi
-
Jučer je H. u posjet došao rođak iz Beograda i imali smo zadatak da organizujemo sadržaj kojim bi gostu prvi boravak u Zenici učinili što za... -
Skoro svaki dan sam izložen paljbi pitanja mojih prijatelja i osoba s kojima ispijam jutarnje kafice kada ću napokon početi pisati o starim ...
-
Odavno imam želju da svoje tekstove sa bloga skupim na jedno mjesto, u jednu cjelinu. I pošto ja nisam baš toliko kompjuterski potkovan, ...
Ja sam eto zaboravila taj datum ali nikad necu zaboraviti gdje sam tacno bila taj trenutak i s kim.
ReplyDeleteJako mi je drago i da su i civili spomenuti negdje ali ne trebamo zaboraviti da zrtve rata nisu samo poginuli, zrtve su i oni koji su na zalost izvrsili samoubistvo u godinama poslije rata ili kojim je naruseno mentalno zdravlje i vise nikad nece moci da vode normalan zivot.
Takvih ljudi ima na zalost jako mnogo ali ne i u statistikama.
I call myself lucky !!!
Dok sam ziva pratice me taj dan i ono sto sam tada prezivjela. Ne ponovilo se nikada i nikome!
ReplyDeleteAko postoji ratna trauma, moja je 19.april 1993. Nekad mislim da mi se sav taj rat desio u jednom danu i to upravo tom danu. Tog 19. aprila nije bilo ugodno biti stanovnik MZ "Podbrezje" i nije bilo pametno po rodjenju i opredjeljenju pripadati niti jednoj jedinoj religiji ovog svijeta. Tog dana su jedni pucali odozgo, drugi odozdo... treci su pretresali nase kuce,a cetvrti su ih navecer pljackali i praznili... Tog dana su komsije komsijama pokazale pravo lice i u pozitivnom i u negativnom smislu... Mislim da sam tog 19.4.1993 shvatila "rat" i evo i sad dok ovo pisem, knedla mi u grlu i boli me.
U taj jedan dan je stalo vise straha, nego li u svih preostalih 45 mjeseci rata.Moje komsije iz ulice 12.Aprila i oni drugi iz Podbrezja i Brista znace o cemu pisem.
To nije smjelo da nam se desi i mozda bas zato ne treba zaboraviti!
Mediha Selimovic