Još jedna sramota našeg fudbala

Davno nekad sam pisao kako me je otac kao petogodišnjaka vodio na Blatušu da gledamo Čelik. Meni su ta sjećanja itekako jaka i imaju nekako poseban značaj u mom životu. Četrdeset godina poslije, meni zaljubljeniku u fudbal, se desi da prođe čitava sezona a da nisam otišao ni na jednu utakmicu. Nije stvar u Čelikovoj trenutnoj formi niti o kvaliteti lige nego isključivo u tome što su se pojavile neke zakulisne radnje koje nemaju nikakve veze sa sportom.

Prije par minuta sam doznao da su se nakon utakmice Čelik – Leotar potukli igrači i rukovodstvo klubova i to, kažu zbog toga što se gosti nisu držali unaprijed dogovorenog scenarija. Nimalo čudno jer se u našem fudbalu događa mnogo toga ljigavog a posebno pred kraj sezone kada se bodovi kupuju i prodaju nemilice. Danima (tačnije od ponedjeljka) Hana i ja gledamo fudbalere Leotara koji „španciraju“ pored njene radnje. Igrali su tekmu u srijedu protiv Travnika a danas protiv Čelika pa su bili ugodno smješteni u pansionu Fontana šest dana. Ja sam ih svakodnevno gledao kako piju kafe u kafićima u čaršiji pa sam se čak u šali pitao da neće možda i Cipsove potvrde o prebivalištu izvaditi u Zenici koliko su dugo tu. Njihove smiješno plave trenirke su upadale u oči svim stalnim posjetiteljima Stare čaršije. Već nekoliko godina nama Leotar dolazi u završnoj fazi lige i kao po pravilu dobijamo tu utakmicu koja uvijek smrdi na prevaru. Ne treba biti Bog zna kakav fudbalski ekspert pa skontati kako se te utakmice lažiraju ali se danas izgleda Trebinjci nisu držali dogovora. Jedna velika sramota koja je udarila ogroman i ružan pečat na naš klub.

Nedavno su Čeliku bila tri moja prijatelja u predsjedništvu i tada sam išao na tekme ali su jedan po jedan napustili klub u nekoliko mjeseci kada su vidjeli kakvo je stanje u klubu. Za njih trojicu znam koliko vole Čelik ali isto znam i njihove moralne vrijednosti pa mi je jasno zašto su istupili iz kluba. Ovaj tekst pišem oko 20 sati i čujem da su navijači još uvijek ispred istočne tribine i zahtijevaju smjenu rukovodstva. Po meni je to sizifovski posao jer to traže zadnjih deset godina i nakon svake smjene se dešava isto. Po meni je možda jedino rješenje da se klub privatizuje pa bi se vjerojatno tada znalo u klubu „ko kosi a ko vodu nosi“. Nedavno je bio štrajk najvjernijih navijača koji je trajao par mjeseci pa su se pred dvije tri sedmice ponovno vratili ali mislim da se jaz između uprave i navijača toliko produbio da se mora nešto konkretno učiniti.

Možda se nekad Čelik i vrati na staze stare slave kada smo svi mi Zeničani bili ponosni na njega. Možda se vrate i neka vremena kada je Čelik svoje protivnike pobjeđivao na terenu a ne naganjao po tunelu i hodniku oko svlačionica. Ja se iskreno nadam da će na Bilinom polju zaigrati opet neki nogometaši koji će mene natjerati da svog sina (ako Bog da) povedem na utakmice kao što je moj pokojni otac vodio mene.