Naša sportska (ne)kultura

Jutros sam uz kafu pričao sa prijateljem koji je bio na utakmici finala juniorskog kupa BiH u kojem je Čelik kod kuće izgubio od ekipe Sarajeva. Rekao mi je kako je neki momčić od svojih sedamnaest godina uhvatio za vrat sudiju utakmice koji je netom prije toga isključio kapitena našeg kluba. Obzirom da nisam bio na utakmici neću komentarisati isključenje (za koje mnogi kažu da je bilo neopravdano) ali nije mi jasan potez tog mladog čovjeka koji je već u ranoj dobi počeo sa svojim "divljaštvom". Naši mladi igrači su u juniorskim danima počeli da uče ono što je najgore u sportu - simuliranje i svađu sa sudijama. Jako dobro se sjećam kada je fudbal bio operisan od simuliranja i u čitavoj nekadašnjoj jugoslovenskoj ligi su bila dva ili tri igrača koji su simulirali prekršaje i bili ismijavani na skoro svim stadionima. Danas od pionira pa nadalje fudbaleri simuliraju i bivaju podstaknuti od svojih trenera na te radnje.

Svađe sa sudijama mi posebno idu na živce. Ok, i mene kao sve ljubitelje fudbala nerviraju sudijske greške ali kod nas je biti sudija opasno po život jer te ganjaju svi fudbaleri a u ulasku u tunel da ne pričamo. Tamo te čekaju redari, funkcioneri kluba i poneki gnjevni navijač. Ja nisam trenirao fudbal ali nije velika razlika između sportskog bontona u tenisu i košarci i fudbalu. Krajem sedamdesetih godina u Zenici je radio teniski trener iz Čehoslovačke (mislim da se zvao Jerzy) koji je nekoliko generacija tenisera naučio toj plemenitoj igri ali i sportskom fair playu. Na turnirima, kada bi igrao naš igrač, svi smo sjedili i navijali. Ako bi neko slučajno aplaudirao na grešku protivnika bio bi "nagrađen" sa dva kruga oko Kamberovića. Trčeći, naravno. Danas samo što šporete ne bacuju na teren kada igraju domaći igrači. Prijeti se sudijama na samom početku meča.

U košarci sam dugo godina radio kao pomoćni trener tadašnjem prvom treneru Čelika, Davoru Šestaku. Dobro se sjećam kada je Zoran Savić bio junior i neki protivnički igrač ga je mlatio cijelu utakmicu. On se izderao na sudiju i ovaj mu dadne tehničku grešku. Davor ga je automatski izveo iz igre i poslao u svlačionicu iako je bio svjestan da je protivnik stvarno junački natukao Zoku. Ali mislim da je Zoka naučio lekciju i nikada više nije prigovarao sudijama. Danas, nažalost, takvih trenera ima jako malo. Razmaženim mladim sportistima je svako kriv i oni se trude da istjeruju pravdu a kada se tome nauče u juniorskim danima to ostaje za čitav život. Zato nije čudno da se ponašaju kao rock&roll zvijezde kada izađu u čaršijske lokale. Potpišu ugovor za dvije tone ćumura i dignu nos do neba.

Neki dan sam radio intervju sa Pašom Šehić, rekorderkom u bacanju kladiva i išao sma da vidim gdje to ona trenira. Djevojka trenira u neuslovnom prostoru, sama, ali izuzetno savjesna i spremna da uradi sve vježbe kao da je trener tu, uz nju. Nju možda ni u haustoru zgrade gdje stanuje niko ne prepoznaje a fudbalere pozdravljaju sa respektom kao da igraju Barceloni a ne u klubu koji se godinama bori za opstanak u jednoj od najgorih liga na svijetu.

Na kraju se opet moram sa sjetom prisjetiti najboljeg kolektiva u zeničkom sportu i možda najboljeg sportskog radnika kojeg je Zenica ikada dala. To su ragbista Čelika i profesor Kapetanović. Oni su uvijek važili za opasne momke ali nikada nisu pravili frku i uvijek su bili primjer sportskog ponašanja. “Kep“ je bio prije svega pedagog i psiholog, stoga ne čude rezultati koje su ti momci postizali. Ne bi bilo zgoreg da se sadašnji treneri ugledaju na tog vrsnog stručnjaka.