Jesen stiže, Dunjo moja…

Naglo zahlađenje u naš grad je donijelo poznatu letargiju koja je posebno izražena jer je došla u doba Ramazanskog posta kada mnogi vjernici izbjegavaju hodanje po čaršiji a oni drugi „vjernici“ zaobilaze čaršiju da ih ne bi slučajno neko vidio u ispijanju kafe kada bude išao u džamiju. A zna se da u čaršijsku džamiju idu uglavnom šefovi i viši kadrovici vladajućih stranaka. U već nekoliko navrata sam pisao da Zenica ponekad stvarno liči na onaj grad sa početka devedesetih godina prošlog stoljeća jer se znatan broj „dijasporaca“ pojavi u obilasku svojih najmilijih tokom ljeta. Ovih dana se na ulicama jako rijetko može zamijetiti poneki egzemplat ove kategorije jer su svi otišli u svoje zemlje a nas ostavili na milost i nemilost samim sebi. Morat ćemo čekati skoro godinu dana na gužve po ulicama i susrete sa dragim osobama koji svoj kruh zarađuju negdje vani. Kafići koji su ljeti radili punom parom će morati „podvući refu“ i vidjeti sa kolikim štekom će čekati sljedeću sezonu jer ovi prvi dani jeseni su im veliki pokazatelj šta ih očekuje u narednim mjesecima. Sada nam se valja okrenuti stalnim zeničkim problemima i pokušati uživati u onom što nam naš grad sprema za ovu „mrtvu sezonu“.

Mnogi će utjehu tražiti na Bilinom polju i iznova trošiti živce na jedanaest crvenocrnih momaka koji su i ovu sezonu počeli po starom receptu toplo-hladno. Nije mi jasan entuzijazam navijača koji svake godine u prvim utakmicama igrače dižu u zvijezde da bi ih nakon nekoliko kola pljuvali naokolo. Velike nade polažem u kulturni život grada, posebno u naše pozorište jer je novi direktor, mladi ali ne i naivni Hazim Begagić, počeo sa ozbiljnim radom mnogo ranije nego je to prije bila praksa. Mnogi obožavatelji Talijine umjetnosti polažu velike nade baš u ovog mladog čovjeka. Kino i Arena će nam ponuditi (valjda) poneki koncert ili neki kino hit koji će me natjerati da se odvojim od fotelje i zaputim se u te ustanove. Krajem septembra je najavljen koncert „Tribute to Indexi“ koji ću vjerojatno posjetiti a nadamo se i još ponekom dobrom hepeningu kojih je u prošloj sezoni, bar po mom mišljenju, manjkalo.

Septembar sa svim svojim depresijama je počeo a ja se ne mogu oteti utisku da sam ostao ono dijete koje uvijek ronda jer mu je neka viša sila ukrala bezbrižni ljetnji raspust i tjera ga da postane neki ozbiljniji čovjek.