Rosseto

Mnogi koji me poznaju a čitaju moj blog se pitaju zašto nisam nikad pisao o „Rossetu“, kafiću u kojem sam proveo dobaaar dio svog života. Na to pitanje ni ja sam nemam odgovor ali danas sam šetajući opustjelim donjim dijelom Stare čaršije shvatio da moram pisati i o tom mjestu koje je promijenilo živote mnogih ljudi a služilo je i kao mjesto za mentalnu higijenu tokom odvratnih ratnih godina. Svo ovo vrijeme sam se trudio da u svojim postovima ne spomenem onaj teški ratni period ali pisati o „Rossetu“ a ne spomenuti rat je nemoguće.

Pred sam početak ratnih dejstava u našoj državi u samom srcu Stare čaršije niknuo je caffe „Rosseto“. Vlasnik je Mustafa Muća Kaknjo ali svi su bili ubijeđeni da je pravi vlasnik bio Senad Mešić „Meša“ legendarni konobar iz nekadašnjeg „Žileta“. Meša je vodio poslove u kafiću i bio je prava „alfa i omega“ tog objekta. Treba biti realan pa reći da su svi gosti u početku i dolazili zbog njega. Tamo su tada radili Ljubomir Đurić Đuro, sadašnji suvlasnik jako uspješnog lokala „Avanti“ kojeg sam mnogo puta prije spominjao i Hasanić Sanin Nino, simpatčni momak, vječiti student koji je tokom rata prebjegao u Zenicu iz Foče.

Njih dvojica, kojima su u poslovima konobarisanja pomagali Saib „Brzi“ i Amer, uz nenadmašnog zajebanta Mešu, su mnogim čaršijskim ljudima ovog grada pomogli da uz smijeh i šalu ostanu normalni u onom nenormalnom vremenu. Ubrzo je „Rosseto“ postao kultni kafić u koji su izlazili skoro svi normalni ljudi ovog grada. Raja iz humanitarnih organizacija, visoki vojni dužnosnici, sportisti i mnogi drugi neznani ljudi su danima trunku zaborava od grozne zbilje tražili upravo tamo. Po ko zna koji put se pokazao zenički paradoks da su uvijek najposjećeniji lokali koji imaju kvadraturu osrednje garaže.

Meša se snalazio na razne načine da nabavi robu za radnju pa se tamo pila kafa kada ju je bilo skoro nemoguće naći a alkohola je bilo kao u najboljim vremenima. U sam kafić je moglo stati desetak lljudi ali se u ljetnim mjesecima znalo ispred okupili i par stotina. Zahvaljujući tadašnjem komandantu Bataljona vojne policije Zaimu Mujezinoviću „Rosseto“ je bio svojevrsna Švica u poređenju sa ostalim lokalima u gradu. Jedino tamo nije bilo mobilizacija i skoro svi su imali propusnice za kretanje poslije policijskog časa koji je bio od 22:00 h. Groteskno je izgledala totalno pusta čaršija oko ponoći a u „Rossetu“ je bilo ljudi kao da je podne.

Ja sam ispratio mnoge drage ljude baš sa tog mjesta, koji su rodni grad napustili zbog egzistencijalnih problema ili zbog straha da ne odu na ratište. U „Rossetu“ smo i tugovali kada bismo čuli tužne vijesti o pogibiji dragih ljudi.

Ja sam u tom kafiću dočekao i ispratio rat i svjestan sam da sam iz tog pakla izašao fizički i psihički neokrznut samo zahvaljujući atmosferi koja je vladala tamo.

Jednako kao što se naglo pojavio i digao do kultnih razmjera tako se „Rosseto“ i ugasio i sada na mjestu omiljenog sastajališta „raje“ stoji radnja pokopnog društva „Rahmet“.

Ko zna, možda tu i ima neke simbolike?