Licemjernost

Na jutrošnjoj kafici sam bio izložen rafalnoj paljbi pitanja o mom dugom izbivanju iz grada. Na nekoliko upita zašto nisam ostao i duže odgovorio sam da sam dobio nekoliko ponuda da ostanem u Zagrebu. Skoro svim sugovornicima sam primijetio promjene na faci, a kad sam još rekao da sam napokon predao papire za hrvatsko državljanstvo izrazi lica su poprimili skoro izraze gađenja. Stvarno ne razumijem ljude koji nekog osuđuju bez nekog posebnog razloga. Ja sam proveo u Zenici 90 procenata svog života više nego pošteno. Itekako sam imao kud otići kada je rat počeo ali se nisam nikud micao a sad petnaest godina nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma kojim je prekinut sukob između Bošnjaka i Bosanskih hrvata odlučim iz sasvim privatnih razloga napustiti grad na neko vrijeme, nalije'em na osudu okoline koju smatram svojim prirodnim okruženjem. Ovaj grad meni nije ponudio ništa a ja ga toliko volim da svaki dan (ok, preskočim poneki) pišem o njemu. Rame me boli od silnog tapšanja i slušanja hvalospijeva o mom blogu ali niko mi nije ponudio neku materijalnu satisfakciju za moj rad iako većina ljudi zna da nemam nikakvo stalno zaposlenje. Pokušavao sam na desetak mjesta ali niko neće da ponudi nikakav posao. Za razliku od našeg grada u Zagrebu sam u roku od par dana dobio dvije ponude za posao iako ga nisam tamo ni tražio.

Eh sad, ja to spomenem kao alternaciju i naletim na osudu okoline i poglede tipa, „eto vidiš, znao sam ja da će on otići među svoje...“ Zaboravljaju ljudi da sam sredinom aprila 1993. sjedio u kafiću kada je 2 metra iznad mene udarila granata ispaljena sa teritorije tih istih „mojih“. Prije desetak godina sam u pratnji policije izveden iz šalter sale nove opštine jer sam se skoro potukao sa službenicom koja me je uvjeravala da sam ja bosanski hrvat i da ne mogu dobiti uvjerenje o državljanstvu ako se tako ne izjasnim. Paradoks kakav postoji valjda samo kod nas. Dolazim tražiti BiH državljanstvo a oni me tjeraju da se izjasnim kao Hrvat. Na žalost kod nas se možeš izjasniti samo kao Hrvat, Srbin ili Bošnjak a oni koji bi se izjasnili kao Bosanci nemaju to kao opciju.

Moj pokojni otac ima domovnicu od 1992. godine a ja i moj brat nismo nikada predali papire za taj dokument i zbog toga smo počesto nailazili na ismijavanje okoline i nerazumijevanje nama bliskih ljudi. Nije u pitanju strah ili lijenost, ja sam odbijao predati papire za što to smatram licemjernim. Živjeti u jednoj državi a tražiti papire druge države je meni nonsens kakvog nema u svijetu. Bar ja nisam čuo za finskog Šveđanina ili danskog Norvežanina. Kada sam nekim prijateljima u Zagrebu spomenuo da sam odlučio izvaditi domovnicu oni su mi rekli da misle da sam ja posljednji „Hrvat“ u Zenici koji ju je zatražio, svi je već poodavno imaju.

Od jutros razmišljam da li sam ja licemjer ili su licmjeri oni koji me osuđuju...?