Zločin koji se ne zaboravlja - Bruno Čalić

Prije nekoliko dana je neko spomenuo zločin koji se odigrao sedamdesetih godina prošlog vijeka, ubistvo malenog dječaka Brune Čalića. Vjerujem da svi vi imate neko sjećanje iz djetinjstva koje uvijek budi nelagodu u vama. Ja i dan danas osjetim ružne trnce kada prođem pored starog i napuštenog groblja iznad škole u Travničkoj. Na tom mjestu je ubijen maleni Bruno.

Otac pokojnog Brune je radio kao šofer i nesretnim slučajem mu se otkinula prikolica kamiona koja je usmrtila dječaka u Crnoj Gori. Sud je donio oslobađajuću presudu ali nevjenčana supruga oca nastradalog dječaka, Višnja Pavlović, nije. Iz samo njoj znanih razloga je za veliku svotu novca unajmila ubojicu Dragomira Bajčetu i zaputila se u Zenicu da na svoj monstruozni način pokuša da „kroji pravdu“. Unajmila je sobu u blizini porodične kuće Čalićevih i u par navrata je dolazila da se upozna sa obitelji malenog Brune. Pomno je pratila sve kretnje malenog, čak i njegov raspored u školi. Tog kobnog dana je sačekala Brunu na obližnjim stepenicama, netom iznad škole „Sestre Ditrih“ i zamolila ga da joj pokaže put prema nekom groblju. Maleni, kao i sva lijepo vaspitana djeca tog vremena, je bez razmišljanja krenuo da pokaže toj monstruoznoj seljanki put ka groblju. Tamo su ona i Dragomir Bajčeta sa devet uboda kuhinjskim nožem ubila dječačića koji je tada imao, ako me sjećanje dobro služi, desetak godina.

Uplašena majka, Anka Čalić, je u panici krenula da traži Brunu jer je kasnio više od pola sata iz škole, što nije nikada bio slučaj. Čak je i prošla pored sinovljevih ubojica i ne sluteći kakav su zločin njih dvoje napravili. Višnja i Bajčeta su se dali u bijeg ali je tadašnja policija blokirala grad i uhvatili su ih u vozu negdje oko Vranduka. Odvezeni su u Sarajevo u centralni zatvor, gdje su bili do izvršenja smrtne kazne. Strijeljani su negdje u šumama oko Trebevića na nekom neoznačenom mjestu tako da se i dan danas ne zna za njihov grob.

Porodična grobnica u kojoj su sahranjeni moji roditelji je jako blizu groba Brune Čalića i uvijek osjetim posebnu tugu kada moram proći pored njegovog posljednjeg prebivališta. Teta Anka, njegova mama, je godinama radila u trafici u Travničkoj ulici. Kod nje sam svakodnevno kupovao novine i cigarete ali sam uvijek osjećao tugu gledajući u tu tihu ženu koja nikada nije skinula crninu. Prije nekih pet, šest godina je umro i Brunin otac tako da je teta Anka ostala sama sa svojom tugom u porodičnoj kući na Zmajevačkoj cesti.