Izgubljene generacije

Autor: Damir Vučak

Maj je i uveliko se spremaju maturalci a oni stariji, posebno oni skloniji nostalgiji, pripremaju obljetnice matura (famozni “reunioni”). Nekoliko generacija u rasponu 1955-1975 su po meni nekako “izgubljene generacije” jer kada se okupe i pođu vaditi pasoše shvatiš da je minoran procenat gradske raje ostao da živi u Zenici. Radi se tu o frapantnim procentima, po mojim procjenama 5-10 %. Uglavnom se protežu ona famozna pitanja: “Gdje je onaj, zaboravio sam mu ime i šta sad radi?” Odlučio sam da u nastavcima pišem o ljudima koje ja poznajem iz raznih “faza” mog života. Naravno, ni ja ne znam o svakom sve. Možda se potkrade i neka greška a volio bih da mi i vi pomognete svojim informacijama koje možete postavljati u komentare, jer ovakva demografska promjena definitivno zaslužuje jedan seriozan pristup.

Jedan prošlogodišnji reunion me nagnao da pišem o ovome. Za jednim stolom u lokalnoj buregdžinici na “after partyju” sam primijetio četvero ljudi. Od njih četvero niti jedno ne živi u Zenici. Bili su tu Goran Vrdoljak, čovjek koji je nekada radio sa mnom na Rudniku a sada živi u Splitu, Dinka Delić, moja školska kolegica i nekadašnja Miss Jugoslavije koja je dugo godina živjela u Njemačkoj a sada živi i radi u Sarajevu, Emir Kulenović, uspješan poslovni čovjek koji većinu vremena provodi u Sloveniji gdje ima firmu i čovjek kojeg nisam vidio više od dvadeset  godina i koji je možda direktan povod da pišem ovako dugačak tekst - Žejlko Janjetović, momak kojeg poznajem iz gimnazije i sa košarke. Nemalo sam se iznenadio kada sam ga pitao gdje je i šta radi. Čovjek je ambasador BiH u Mađarskoj a prije toga je bio ambasador u Indiji i Rusiji.

Obzirom da sam Želju znao preko košarke ovaj svoj podsjetnik ili šta god da je počet ću sa košarkašima. U KK Čelik sam proveo nekoliko lijepih godina i tamo sam upoznao jako drage ljude.

Čovjek sa kojim sam počeo raditi kao tehniko ili asistent trenera je Davor Šestak. On je po mojim zadnjim informacijama u Zagrebu i jedno vrijeme je bio trener Cedevite pa i Hrvatske kadetske reprezentacije. Malo ko zna da je Davorova mama bila čevrta sestra Ditrich (po ostale tri je nazvana škola u koju sam išao). Nedavno je umrla, pokoj joj duši!

Drugi trener, Ranko Đurić Cici je sada u Australiji i nemam informacije da li se i dalje bavi košarkom. U Australiji je i Dado Čaušević, nekadašnji košarkaš kojeg viđam skoro svako ljeto u Trpnju gdje ima obiteljsku kuću.

Dva trenera, dvojica arhitekata su još uvijek u Zenici - Boris Britvar “Brico” i Rašo Martinović. Još jedan nekadašnji veliki potencijal koji se takođe bavi arhitekturom je ostao u Zenici i radi kao profesor u Građevinskoj školi. To je Emir Vilić “Vili”. 

U Kanadi su Dragan Kisin “Kisa” i Slaviša Lukić. Oni su u Vancouveru a na istočnoj obali su Slobodan Arčon “Arči” i Niče Selimović.

Menso Bajramović, možda i najpoznatiji trener iz Zenice je donedavno bio u Siriji ali se iz razumljivih razloga vratio u Bosnu. Sada je u Sarajevu (bar tako sam čuo a provjerit ću sigurno jer se trebamo vidjeti ovih dana). 

Emir Mutapčić je još u Berlinu gdje je dugo godina igrao za Albu Berlin i radio kao trener, a mislim da mi je rekao da i sada radi nešto u košarci, ali sam zaboravio šta. Svako ljeto on i njegova porodica provedu u Zenici mjesec dana u posjeti najbližima.

Najpoznatiji i najtrofejniji košarkaš iz Zenice, Zoran Savić je u Barceloni sa suprugom Anitom i preslatkom kćerkicom i obnaša funkciju managera u KK Barcelona. 

Teoaman Alibegović je donedavno bio sportski direktor KK Snaidero Udine (možda je još uvijek, nemam novijih informacija jer smo se vidjeli prije par godina).

Dževad Alihodžić, popularni Dževdo, je u Zagrebu gdje mu djeca idu u školu, a Boga mi i on pod stare dane završava Višu trenersku. Viđam ga skoro svaki mjesec jer počesto navraća da vidi mamu i svog starijeg brata Kemu, takođe nekada dobrog košarkaša.

Fascinantna je generacija 1966. koja je iznjedrila izuzetne ljude i jako dobre košarkaše koji su sportsku karijeru podredili neki višim ciljevima. 

Iz te generacije (Teomana i Zoku Savića sam već spomenuo) je i Dr. Asim Tarabar koji je je profesor medicine na YALE univerzitetu u SAD-u, prof. dr. Slaven Jurić koji drži katedru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Ivan Ico Barač koji radi kao priznat ljekar specijalist otorinolaringologije u Dubrovniku, Nijaz Alić (on je ja mislim 1965. godište) koji dugo godina radi kao prevodilac na tribunalu u Hagu, Slavko Todorović, jedan od mojih najboljih prijatleja, dipl .ing. mašinstva koji ima uspješnu firmu u Novom Sadu. Mile Nežić je, koliko sam čuo, negdje u Italiji i ne znam čime bavi.

Postoji još mnogo njih koje nisam spomenuo ali ovaj post bi bio predugačak kada bih spomenuo sve. Moram napomenuti i dvojicu meni posebno dragih ljudi koji više nisu sa nama a to su Boban Žeravčić i pokojni Zlatan Šahmić Šahmo koji su nas prerano napustili ali su ostavili veliki trag u zeničkoj košarci.

Molio bih vas da ako neko zna još ponešto o nekim košarkašima neka slobodno napiše komentar koji ćemo objaviti a i ja ću odgovarati na vaša pitanja, ukoliko budem znao odgovor na njih.

Ovo je samo prvi dio, nastavak je uskoro...