Moji utisci o prošloj sedmici

Autor: Damir Vučak

Odlučih da naše čitaoce pokušam izvijestiti o događajima koji su se desili u prošloj sedmici i potrudit ću se da to postane redovna rubrika ovdje. 
 

Kao što i priliči čovjeku mojih godina, a i zahvaljujući mačku kojeg imam (ima krizu identiteta - nafuran je da pijetao) počeo sam jako rano ustajati i ići na kafu. Kada hoću apsolutni mir onda odaberem novootvoreni Street caffe uTitovoj ulici a ako se u meni pojavi želja za socijalizivanjem onda odaberem Bordeaux gdje uvijek ima sagovornika za jutarnju kafu (čitaj: jutarnju priču). 

Ovih dana se prepričava kako je nastradao Amir B. zvani Burek, iza legendarnog Šileta možda i najpoznatiji motorista u gradu. Sjećam ga se kada se nekih prvih poratnih godina pojavio u gradu, dolazio je u videoteku u kojoj sam radio. Famozna okuka i donekle neoprezni taksista koji se okretao na punoj liniji uzeše još jedan mladi život. Naravno da Zenica ne bi bila Zenica da nema nekoliko verzija i mišljenja o tom događaju. Jedni se kunu da je vozio preko 180 na sat (znate ono famozno: nisam ja vidio ali mi je najbolji jaran baš tada prolazio tu) , drugi govore da je taksista kriv… U svakom slučaju stara zenička priča - jedan događaj, a stotinu verzija. Činjenica je da je ovo najmanje deseta osoba koju znam da je poginula na tom potezu cca. dvadesetak metara uzvodno ili nizvodno od cafea Obala. I činjenica je da očito na tom mjestu postoji problem koji zahtijeva rješenje. Nemoguće da nema rješenja. 

Završeni su dani BH drame i normalno je da i tu ima podijeljenih mišljenja. Jedni su sretni što je pobijedila predstava našeg pozorišta dok su drugi oni koji misle da je to bila najgora predstava i da su pobjedu trebali odnijeti neki drugi. Lično je meni drago da Sulejman “veličanstveni” Kupusović nije dobio nagradu kao ni Emir Hadžihafizbegović koji su nadmeno hodali po holu BNP-a i samo razmatrali koliko će njihove predstave nagrada osvojiti. Po meni je Emirova predstava  koju je režirao u HNK Osijek (Cijena sreće) bila jedna od najgorih koju sam gledao u zadnjih nekoliko godina dok Kupusovićevu predstavu nisam ni otišao pogledati jer je ona svojevrsni remake predstave koja se prikazivala prije deset godina. Ne znam koliko se ljudi slažu sa mnom ali stvarno predstave koje skoro dokumentaristički pokazuju zlostavljanja iz proteklog rata nisu više za moj želudac i mislim da se trebamo okrenuti nekim novim stvarima i problemima koji su prigodni vremenu u kojem živimo. 

Selma Spahić i njena predstava “Grebanje” na svojevrstan način predstavlja jednu izgubljenu generaciju mladih ljudi i probleme njihovog okruženja. Mlada Lana Delić, glumica zeničkog BNP-a je sasvim zasluženo dobila nagradu za najbolju ulogu jer je dala 150 % sebe u toj ulozi. Po meni je jedino možda neku nagradu trebao dobiti i Oliver Frljić čiji je jedinstveni stil režiranja i osebujan dramaturški prikaz problema “izbrisanih” u Sloveniji jedna od najbolje režiranih predstava koje sam gledao u prošloj godini. 

Ali moram naglasiti da sam ja samo pasionirani gledatelj pozorišnih predstava a nikako ne kritičar niti član žirija. Ove godine sam sticajem nekih okolnosti društvo provodio sa članovima žirija i mogu reći da su to bili sjajni ljudi koji su stoprocentno odluke donosili po sopstvenom nahođenju.

Ovo je bio minijaturni osvrt na dvije teme o kojima se pričalo u zadnjih nekoliko dana a sljedeći osvrt ću napisati kada osjetim potrebu da opet prokomentarišem događanja za koje pomislim da su bila zanimljiva i našim čitaocima i meni.