Nezir iz Zenice

Ovih dana imam velikih problema sa apetitom i danima se prisiljavam da nešto pojedem. Jedna od brojnih uspomena koju sam donio iz tadašnje JNA je nervoza želuca koja mi stvara probleme kada god se nanerviram. A to, što godine više prolaze i nije teško.

U svojoj tegobi s apetitom ne mogu da se ne sjetim jednog predivnog čovjeka koji se nikada nije najeo kao ljudsko biće. Pogađate, riječ je o rahmetli Neziru Bošnjaku iz Gračanice kod Zenice. Taj simpatični čikica je čitav svoj životni vijek radio da bi se najeo a pri tom je izdržavao i poveću porodicu. Imao je ženu i sedmero djece. Penziju je zaradio radeći u Željezari bez ijednog dana bolovanja a imao je bolest koja je komotno mogla naći svoje mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda. On je imao tako jaku kiselinu da bi svu pojedenu hranu istopila prije nego bi se i razgradila.

Sjećam se da sam kao dječačić od nekih desetak godina vidio ogromnu gužvu ispred one famozne slastičarne na raskršču kod pravoslavne crkve koju smo mi djeca uvijek zvali „slastičarna kod Rame grbe“. Okupilo se tu nekih dvadesetak ljudi oko jednog stola i svi su u nevjerici gledali jednog suvonjavog i oniskog čovjeka sa „francuskom“ kapom na glavi koji je tamanio punu tepsiju baklave. Normalnog čovjeka bi desetak baklava otjeralo u sigurnu i bolnu smrt ali on je pojeo sve i na kraju popio svu onu agdu iz tepsije. Sjećam se da su se neki autoprevoznici okladili međusobno i platili sirotom Neziru tepsiju baklave a on ju je sa zadovoljstvom pojeo. Kažu ljudi da je isto tako za opkladu pojeo i 50 bureka kod čika Džeme Hadžirašidovića u Novoj Zenici.

Znajući za njegovu bolest medicinari iz Željezare, gdje je nekada radio, su ga poslali na ispitivanje kiseline ali su doktori iz laboratorije digli ruke od toga iz jednog sasvim prozaičnog razloga - svaki put bi se sonda istopila kada bi je gurnuli da uzmu uzorak kiseline. Sjećam se da sam ga jedanput u ratu pitao da li se ikada najeo a on mi je rekao da jeste, jedan jedini put, kada je pojeo čitav vojni kazan graha. Svi oni koji su bili u vojsci znaju kojih je gabarita bio taj kazan.

U toku rata mi je jako često padao na pamet on, jadnik koji se ni u miru nije mogao najesti, a kako li je tek bilo teško najesti se u ratu kada se jako teško dolazilo da hrane.

Rahmetli Nezir poginuo je negdje u ljeto 2006.-e kada ga je ispod same kuće u Gračanici, na autoputu, pregazio neki čovjek iz Zavidovića.

Nagla i nadasve tužna smrt čovjeka koji se u svojih sedamdeset, s mukom proživljenih godina, nikada nije najeo.