Imamo prelijepo kino, samo da nam je i publika takva…

U posljednje vrijeme jako slabo izlazimo. Hana i ja smo prezauzeti pisanjem i održavanjem naše stranice a nakupi se tu i drugih obaveza pa većinu vremena ostajemo kući. Prije nekoliko dana smo odlučili da izađemo napokon i mi malo među ljude. Bolji povod od odlaska u kino nismo mogli pronaći. Davao se film “Na putu”, naše nagrađivane redateljke Jasmile Žbanić. Karte sam otišao dignuti na moderniziranoj biletarnici i redovi za karte su mi vratili vjeru u naš grad. Sjećam se nekadašnjih gužvi pred tadašnjim kinom “29.novembar” koji su sezali i do samih trafika ispred kina. Preljubazne tete koje rade na prodaji karata i izuzetno ugodni ambijent kina su nam potvrdili ispravnost ideje o posjeti kinu.

Da se sve ne završi u idiličnoj atmoseferi potrudlili su se naši sugrađani, posjetioci kina koji su tokom cijelog filma nešto rondali, komentarisali scene kao da su u svojim kućnim foteljama i non stop nešto prigovarali. Dvojica momaka koje poznajem iz čaršije, a sjedili su iza nas, su skoro čitavo vrijem prepričavali neke scene tako da je bilo skoro nemoguće na miru gledati film. Do njih su sjedile neke djevojke (Hana reče da ih nekolicinu poznaje jer stanuju iznad njene radnje u samom centru grada) koje su na svaku, ama baš na svaku scenu, imale komentar tako da pola dijaloga nisam razumio. Slično je bila i sa gledanjem “Avatara” ali ovo je mnogo gore jer je film bio na našem jeziku pa se čovjek mora skoncetrirati na tekst.

Namjerno sam u opisima bučnih gledaoca apostrofirao to da su to ljudi iz grada da ne bi neko opet uletio sa komentarom tipa “to su seljaci koji nam truju atmosferu u gradu”. Kada su se svjetla upalila htio sam prići ovim osobama i prigovoriti im na groznom ponašanju ali nisam vidio svrhu da ja to uradim kada to iz kuće nisu ponijeli. Pet glasnih djevojaka koje su bile napirlitane za kasnonoćni izlazak sam prije mogao vizuelno smjestiti u koncert turbo folk dive Seke Aleksić koji se sutradan održavao u jednoj od zeničkih diskoteka nego u jednu kulturnu ustanovu kako je naše novo kino. Slušajući Beavisa i Buttheada koji su sjedili iza mene shvatio sam da su oni došli da ubiju dva sata (zaboravio sam napisati da smo išli na onu zadnju predstavu od 22 sata) i da im se film uopće ne gleda nego moraju biti tu da im prođe vrijeme.

Mislio sam vam pisati i impresije o filmu ali gore navedeni puk mi nije dao da ga na miru odgledam, čini mi se jako dobar film, tako da vam to ne mogu to ovaj put učiniti. Kada samo pomislim koliko su novaca ljudi iz preduzeća “Ekran” uložili da bi Zeničanima otvorili jedan ovako prelijep objekat dođe mi da poludim jer shvatam da nisu napravili ništa dok ne organizuju nekakve tečajeve o kulturnom ponašanju u kinu.