Ode još jedan veliki „čaršijski spomenik“...

Danas smo H. i ja bili na groblju jer je godišnjica smrti mog pokojnog oca i gledali smo neke friške vijence i cvijeće na dva groba. Rekao sam joj da mora da je neko od starih zeničkih porodica umro jer u Crkvicama se uglavnom sahranjuju Zeničani koji duže vremena žive u našem gradu. Moji su roditelji sahranjeni u Crkvicama, mlađi brat, djed i njegova majka.Za mene su Crkvice nekakvo staro, zeničko groblje. Nikad neću zaboraviti riječi rahmetli Senada Šestića koji mi je rekao nakon jedne dženaze: „Samo da me ne sahrane na Prašnicama, nekako mi daleko a nema mi okolo moje raje“. Na žalost nedugo zatim umro je i Senad i baš je sahranjen na Prašnicama.

Danas mi je poslijepodnevni san otjerao telefonski poziv u kojem mi je javljeno umro jedan od simbola stare čaršiije Mehmed Tuzlak, čovjek koga su svi znali kao Mehu „Žileta“. Ovoga puta nije lipa, nije ni javor, otišao je jedan čovjek pred čijim se kafićem pisala istorija Zenice koju ja pamtim. Mislim da ne postoji niti jedan čovjek moje generacije a tu mislim i na one mlađe i starije po petnaestak godina koji nisu popili bar jednu kafu u „Žiletu“. Kultno mjesto koje je radilo samo desetak godina ali dobilo status koje mu niko nikada neće preoteti. Bilo je još kafića koji su bili posjećeni i pred kojim se skupljala omladina ali nikad se više neće pojaviti kafić poput onog starog „Žileta“. Smješten u vakufskim prostorijama, površine cca 15 kvadrata taj je kafić bio poznat širem bivše države. Meho je bio priča za sebe, gazda „bonvivan“ kakvog ovaj grad nije vidio. Bio je idol mnogim mladim momcima koji su htjeli da žive lagodan život „gazde kafića“ sa svim benificijama što im to zvanje i nosi. Mi koji smo svakodnevno i više navrata dolazili u „Žilet“ Mehu nismo viđali po pet, šest mjeseci. Uvijek je organizovao posao tako da nije morao dolaziti u Zenicu i vrijeme je provodio po plažama Makarske, Lovišta ili nekih sličnih destinacija. Lovu su mu uredno slali konobari a donosili zenički taksisti. Živio je jedan život na kojem su mu mnogi pozavidjeli. Nije to dugo trajalo jer je već s početka devedestih posao u „Žiletu“ opao pa je čak on sam radio kao konobar desetak mjeseci. Nedavno smo se sreli i prvi put sam ga vidio sretnog nakon tog perioda jer je pronašao neki poslić koji ga je činio sretnim. Ne dade Bog da i u tome dugo uživa jer je sinoć legao i više se nije probudio. Umro je 60-toj godini i bit će sutra (u subotu) sahranjen na Prašnicama, tako da Senad Šestić više neće biti bez svoje raje. Imali su kafiće u neposrednoj blizini a svoj vječni dom su takođe dobili jedan blizu drugoga.

Rahmet vječni tvojoj duši, veliki „Gazdo“!