Mess

Neke oktobar asocira na kišu, neke na definitivni kraj ljeta a mene „na prvu“ asocira na jedan kulturni događaj koji mi redovito napuni baterije na duže vrijeme - asocira me na Mess, festival koji se svake godine održava u Sarajevu ali se nekoliko predstava uvijek odigra u našem pozorištu. Nije to zbog toga što nas Sarajlije vole pa nam dadnu poneku predstavu da vidimo nego zato što imamo izuzetno funkcionalnu scenu i najdublju binu tako da se sve zahtjevnije predstave igraju kod nas. Ove godine smo bili počašćeni sa tri izuzetne predstave koje će zasigurno biti u trci za Gran prix festivala. Prva je bila „Pakao na zemlji“ jedne, meni nepoznate, glumačke ekipe koja me oduševila energijom i fantastičnim plesom koji su bez mnogo teksta svima nama pokazali svu teškoću odrastanja u modernoj Njemačkoj, posebno odrastanja doseljenika iz drugih država i kultura.

Druga predstava je bila „Led“ Narodnog pozorišta iz Budimpešte koji su su nam prikazali fantastičnu priču po romanu Vladimira Sorokina. Mađarske predstave su kao po pravilu najbolje predstave na MESS-u i redovito osvajaju nagrade. Svaka njihova predstava iznova pomjera granice u teatarskom smislu ali u pogledu na alternativni teatar. Ovog puta su organizatori predstavu igrali u BNP Zenica ali Zeničani nisu mogli kupiti karte jer je bilo samo 120 karata koje su se prodale u Sarajevu. Morao sam se dobrano potruditi da nađem neko alternativno rješenje da bih odgledao predstavu. Uspio sam, naravno, u svom naumu i osoblje iz propagande me smjestilo na neku improviziranu stolicu koja se nalazila samo pola metra od bine na kojoj su glumci više nego pošteno glumili svoju predstavu. Da su Mađari „spaljeni“ znao sam još sa prošlih festivala ali da će čitav ansambl biti gol više od dva sata i da će se nesimulirano sexati (da izvinete) pola metra od mene, e to vala nisam ni u snu mogao pretpostaviti. Liberalnih sam shvatanja i nudista više od dvadeset godina ali to je čak i za mene bilo „too much“. Predstva je bila odlična, književni predložak fantastičan ali ne znam koliko je bilo opravdanosti za toliko skidanje. Glumci su bili pravi profesionalci i na relativno hladnoj sceni našeg pozorišta su više nego pošteno odradili predstavu koja je trajala tri i pol sata.

Treća, po mom skromnom mišljenju, najbolja predstava je bila „Večeras improviziramo“ riječkog HNK Ivan pl. Zajc u režiji Paola Magellija, po izvrsnom podlošku Luigija Pirandella. Talijanski dio riječkog HNK je maestralno odigrao zahtjevno postavljeno predstavu i pokazao da u modernom teatru moraš znati pjevati i plesati kao profesionalac a ne samo glumiti. Čekao sam da se podijele nagrade da bih dobio potvrdu onoga što sam pomislio nakon odgledanih predstava a to je da je Magelli najbolji režiser. Čovjek je igrom svjetla, muzike i jeftinom ali efektnom scenografijom fantastično dočarao gledaocima svu dramu unutar jedne talijanske obitelji.

Da ova pozorišna sezona dobro počne pored MESSA pobrinuo se i ansambl BNP koji je postavio odličnu predstavu „Sex, laži i divlje guske“ pod vodstvom naše zeničke redateljke Lajle Kaikčija po djelu Woody Alena. Tu predstavu još nisam stigao pogledati ali mi svi kažu da je odlično režirana i odglumljena od strane mlađih članova ansambla naše pozorišne kuće. Nju ću obavezno pogledati a i svima vama koji čitate moj blog toplo preporučam da ponekad odete u pozorište i nahranite svoja čula nepatvorenom umjetnošću.