Ja sam junsko dijete a kažu da te to obilježi u afinitetima prema godišnjem dobu. Činjenica je da mnogo više volim ljeto od zime ali današnji dan mi je bio kao dan koji sam živio u nekom svijetu sa onih kičastih zimskih razglednica. Prelijep, kristalno čist bijeli snijeg me izmamio u jutarnju ophodnju gradom. Moje oduševljenje idiličnim ambijentom izgleda nisu dijelili zaposleni u „Albi“ jer su sve naše ulice bile dobrano natrpane snijegom. Na radiju sam neki dan slušao čiku koji je odgovoran za čišćenje prometnice koji je za glavni argument izabrao nepripremljenost uposlenih nenadanim snijegom. Mislio sam da se nalazim u „zoni sumraka“ jer ko bi stvarno očekivao snijeg krajem decembra? Ne znam za druge ali moje je mišljenje da se prije rata naš „Komrad“ mnogo bolje nosio sa zimskim nedaćama od ove „Albe“ koja jedino ekspeditivno zna ispostaviti povelike račune. Danas sam u našoj glavnoj ulici vidio petoricu ljudi koji su obučeni u svoja civilna odijela čistili ulicu koja bi trebala biti ponos našega grada. Prišao sam im da ih slikam ali mi nisu dali i tek kada je to isto predložio Enes Begičević, stari novinarski lisac, pristali su. To su ljudi koji za dvadeset maraka dnevnice čiste lopatama snijeg sa naših glavnih ulica i trgova. Nekada su to radili radnici „Albe“ ili njihova mehanizacija za koju ne znam gdje je nestala u ovih zadnjih par godina.
Prelijepo, sunčano, nedjeljno jutro su iskoristili roditelji koji su svoju djecu izveli na sanjkanje na livadu ispred kineskog zida, pored novootvorenog kina. Iako je bilo četiri stepena ispod nule stekao sam dojam da djeca uživaju jer je i zrak izgleda ovaj snijeg pročistio. Na Titovoj ulici su se pojavili i šatori koji prodaju dječje paketiće ali čisto sumnjam da će ti jadni ljudi nešto i profitirati u ovo odvratno kokuzno, recesijsko vrijeme. U par navrata sam prošao pored šatri i nisam vidio niti jednog kupca da se zadržao pored njih. Sve je ove godine mnogo drugačije nego prethodnih godina. Po kafićima više nisu tako česta pitanja o tome gdje će ko slaviti novu godinu nego se jedino komentariše grozna financijska situacija i povisoke cijene organizovanih dočeka. Koliko sam ja mogao da shvatim cijene su ostale iste ali ljudi imaju mnogo manje para nego prošlih godina. Niko više i ne pomišlja da angažuje neku estradnu zvijezdu za doček pa je ogromna jagma za lokalnim „tamburašima“ koji i inače sviraju po zeničkim kafićima. Egzotične zimske destinacije tipa Vlašića ili Jahorine će moći posjetiti jedino sinovi tajkuna ili neki sretnici koji su dobili lovu na lotu. U ovim pretprazničnim danima se još više osjeti jaz koji se stvorio između bogatih i one srednje klase koja je skoro na izdisaju u našem gradu.
Smoren ovim crnim mislima brzo sam popio jutarnju kaficu i zaputio se šetnju Zenicom koja mi je jako rijetko ovako lijepo izgledala. Uživao sam jer sam mogao normalno disati a pred mojim očima se vrtjela slika velike radosti djece koja su uživala u snježnim radostima. Danas je Zenica bila posebno lijepa.
P.S. Isti tekst sa malo više fotografija možete pogledati na zenica-online.com
0 comments:
Post a Comment