Jesmo li postali grad džibera?

Prolazim danas sa renomiranim profesorom muzike pokraj kafića koji se nalaze pored naše najdugovječnije i najkvalitetnije edukativne ustanove, zeničke gimnazije i ne mogu sebi doći od muzike koja trešti iz sva tri kafića. Iznutra se čuje neka „džigera“ koja zvuči tako kao da je neko na orijentalne samplove pustio neku žensku da se dernja u porođajnim mukama. Pjesme su o nesretnoj ljubavi koliko sam uspio skontat' ali u njima nema ništa elegičnog ili laganog. Moram naglasiti da su svi ti objekti puni gimnazijske djece koja upija tu muziku i lagano njišu tek zakrivljenim bokovima u orijentalnim ritmovima.

U moje doba je bilo pet do šest ljudi koje je slušalo Lepu Brenu (pritom mislim na društva u kojim sam se ja kretao) i nisu baš bili omiljeni među ljudima kada se kvalifikovao muzički ukus. Kada danas, nakon dvadeset i pet godina, uporedim Brenu i ovo što danas mladi slušaju mislim da je Brena Beethoven za ovu današnju muziku. Pričao sam sa jednom djevojkom koja je iz urbane familije i kojoj znam roditelje i pitao je od kud to da ona sluša ove turbo nebuloze? Rekla mi je da si totalno izopćen iz društva ako ne znaš nabrojati bar neke od izvođača i prepoznati ko arlauče koju pjesmu (ako se to može i nazvati pjesmom). Situacija u gradu je takva da jedan Dino Merlin napravi dva koncerta jedan za drugim i napuni Arenu a da na Partibrejkersima bude dvjestotinjak ljudi, a i to nisam siguran da bi bilo da nije bilo rokera sa motorijade. Nemamo niti jedan klupski prostor u kojem bi se moglo skupiti nekih dvije hiljade ljudi da bi se održao nekakav rock hepening. Doduše i ne znam koji će nam k...c kada nemamo kritične mase za to. U „Klubu 072“ su se do sada najviše potrudili i dovodili su dobre muzičare, npr. Elemental, Pips chips i videoclips i Ramba ali koja vajda kada u taj klub može stati osamdesetak ljudi sa sve konobarima. Ljetna pozornica kod Bate je jedno slatko malo mjesto koje ljeti bude oaza kulturnih dešavanja ali mislim da je i sam Bato digao ruke od organiziranja nekih evenata kada zna da mu neće doći dovoljno ljudi da pokrije svoje troškove. U „Jazz klubu“ o kojem sam već pisao nekoliko puta su pokušavali sa izuzetno urbanim tematskim večerima na kojima je DJ Alić puštao light jazz ali i to se ugasilo jer mladima to i nije nešto posebno interesantno. Elvis Dolić, jedan od rijetkih mladih momaka koji se trudi da pokrene učmalu alternativnu scenu, je takođe pokušavao na mnogo načina da ovaj grad probudi iz letargije u koju je uvučen ispiranjem mozga od strane inih zvjezdica iz srbijanske „Grand produkcije“. Izuzev nekoliko koncerata koje je organizirao mislim da i nije uspio nešto značajnije promijeniti. Kako će i promijeniti kada svi čitamo kako je Dubioza kolektiv jedan od najznačajnijih alternativnih grupa na ovim balkanskim prostorima a u našem i njihovom gradu je totalno na margini. Neki dan sam čitao na netu da su rasprodali unaprijed čitavi slovenačku turneju a na koncertima u Zenici ih gleda tek par stotina ljudi.

Arena je posebna priča. Telekom operateri sa ovih prostora su po ključu (a kako bi drugačije?) bili glavni sponzori na tri velika koncerta koji se tamo održavaju. „BH telecom“ je bio sponzor Dini Merlinu i Halidu, „M-tel“ je bio sponzor i dijelio CD-ove i svoje startne pakete Zdravku Čoliću i dobro se sjećam kada je Hana rekla: „Vidjet ćeš da će i „Eronet“ dovesti Olivera!“ Shvatio sam da živim sa „vidovitom Džemilom“ kada sam neki dan na radiju Zenit čuo da se karte za njihov rođendanski koncert ovog dalmatinskog Safeta Isovića mogu kupiti u svim poslovnicama Eroneta i da se uz njih dobije „Hej-paket“ gratis.

Na žalost nisu nam uveli još strane telekom operatere pa da se možemo nadati i nekom stranom, kvalitetnijem izvođaču.