Staro a ipak novo

Prije nekoliko dana sam doznao da se otvorila nova pizzeria. Čudna mi čuda, pizzerije niču kao gljive poslije kiše. Ali ne, ovo je iznova restauriran objekat u koji su dolazile generacije koje su upamtile bolja vremena, kompletno je obnovljena stara pizzeria u Masarykovoj ulici preko puta pošte. Kafana koju je opjevala grupa „Nemoguće vruće“ i o kojoj sam ja pisao prije skoro godinu dana u jednom od svojih postova. Danas sam prolazio ispred tog za mene izuzetno dragog mjesta ali površni pogled na izuzetno lijepo sređen objekat mi nije dao da uđem unutra jer sasvim sam siguran da to nije „to“. Ona rupača u koju smo mi izlazili je imala svoj šmek a ovo djeluje kao jedan od slatko ušminkanih objekata koji se ni po čemu ne razlikuje od njemu sličnih malih kafića. Sjećanja koja ja imam se ne mogu kozmetički restaurirati mada moram reći da ovaj objekat sada izgleda lijepo i vjerujem da će se neki novi klinci u njemu naći ono što sam ja nekada davno tamo našao.

U subotu je u našoj velebnoj areni organizovan koncert ostataka Bijelog dugmeta. Bebek, Tifa i Alen Islamović su se sjetili da udruže snage i nostalgijom napucane građane širom ex Jugoslavije obraduju turnejom na kojoj su ljude htjeli podsjetiti na fenomen nekadašnje najveće rock atrakcije. Sam plakat na kojem piše velikim slovima „Bijelo dugme“ a tek kada se bolje zagledaš vidiš malim slovima prefiks „kad bih bio“ mi je dao do znanja da se radi o jednoj velikoj obmani u kojoj se naivnima hladno prodaju „muda pod bubrege“. Po meni je najveći band na svijetu „The Rolling Stones“ ali kada bi došao sam Mick Jagger u Arenu sa najboljim muzičarima svijeta a da među njima nisu ostali Stonesi ja to ne bih išao gledati. Po meni je „Bijelo dugme“ grupa u kojoj su bili Goran Bregović, Zoran Redžić, Vlado Pravdić, pokojni Ipe Ivandić i neki od vokala koji su se rotirali. Svi ovi vokali su zenit karijere dosegli u vrijeme „Dugmeta“ a kasnije su pjevali po diskotekama i prodavali svoj ugled. Nakon povratničke serije koncerata od prije nekoliko godina oni su skontali da bi udruženi mogli prodavati maglu narodu i dobrano zaraditi. Još kada sam čuo da su stavili cijenu ulaznice na 15 KM popizdio sam do kraja jer iz pouzdanih izvora sam saznao da su u Tuzli pjevali za cijenu od 10 KM. Čuli majstori da je i Zenica napokon dobila poveći koncertni prostor pa odlučili od napaćene raje da uzmu harač. Da su mi platili 15 maraka ne bih išao na taj koncert. Ne bi mi bilo žao dati tu lovu za koncert „Dubioza kolektiva“ ali za ovakvu manipulaciju ne dam.

Da sve ne bi bilo crno u ovom mom postu pobrinuo se jedan naš sugrađanin, Adnan Teljigović, koji je u strogom centru grada napravio jedan izuzetno lijep caffe. U staroj čaršiji na mjestu gdje je prije rata bio caffe „Coco“ a kasnije „Dreams“ otvorio je caffe „Journal“ koji je nešto sasvim novo u našem gradu. Čovjek nije štedio ni na čemu. Prelijepe udobne stolice, izuzetan asortiman kafa (preko trideset različitih vrsta), novina ima više nego neke naše trafike i internet koji je dostupan svakom gostu, besplatan prvih dvadeset minuta. Nenametljive boje kafića i jako dobra ventilacija čine izuzetno prijatan ambijent za uživanje u ispijanju prve jutarnje kafice. Napokon smo dobili jedno mjesto na koje možemo izvesti goste koji nas dođu posjetiti iz nekoh drugih gradova a da se ne obrukamo.