Žilet

U jednom od prethodnih postova sam obećao da ću zasebno pisati o caffe „Žiletu“. Dvadesetak metara od konjske (Stare) česme u jednom od prostora koji pripadaju IVZ-u (Islamskoj vjesrskoj zajednici) početkom osamdesetih godina je otvoren kafić koji je prodavao samo kafe i sokove. Otvorio ga je Mehmed Tuzlak i nazvao ga „Žilet“. Kao i u mnogim slučajevima prije, a bogami i kasnije paradoksalno je da je neko ko se preziva Tuzlak uspio napraviti nešto sto će biti zaštitni znak Zeničke čaršije.

Nije trebalo mnogo vremena pa da se posjećenost tog malenog kafića proširi do zapanjujućih razmjera. U Zenici je bilo lokala u kojima su se okupljala omladina i lokala u koje su izlazili stariji. U Žilet su išli baš svi. Ako je vjerovati konobarima koji su tada radili pravili su i po hiljadu i po e kafa dnevno. Dobro se sjećam da je do devet ujutro tamo znalo biti i do dvadeset taxista tako da si uvijek mogao nazvati „Žilet“ ako ti je trebao taxi.

Konobari su bili posebna priča. Njih kao da je Meho kupovao na kilo. Izuzevši legendu Žileta – Mešu, svi konobari su jedva mogli dogurati do vreće brašna. Nijedan ne bi mogao sam pokrenuti lift. Kažu a ih je Meho uzimao da bi uštedio na ljekarskom jer je bilo dovoljno njegove mršavce staviti blizu stakla pa ako je sunčano vrijeme rentgen ti i nije trebao - mogao si vidjeti kroz njih.

Sam gazda je priča za sebe. On se jako rijetko pojavljivao u radnji. Nakupljene pazare su mu donosili taxisti kojima je Meša davao pune kese para da ih odnesu na egzotične destinacije gdje se on sa svojom ekipom provodio. Bila su to neka druga vremena gdje su gazde vjerovale svojim konobarima, a i bilo je toliko para da su svi bili zadovoljni.

Dobro se sjećam jednog ljeta i pitanja jedne Beograđanke da joj objasnim fenomen tog "kluba Žilet". Ona je čula od prijatelja da se tu skupi i po par stotina ljudi u jednoj večeri. Ja sam je pitao da li je bila u Beogradskom «KLubu 41» koji je tih godina bio megapopularan u Jugi. „Naravno“, odgovorila je. „E vidiš“,rekoh, „Žilet je velik kao WC u tom lokalu“. To je bila istina, u Žilet je moglo stati deset ljudi i imao je izmjerenih 6 kvadrata.

Oni koji nisu bili tamo ne mogu da shvate taj fenomen. A ako će to kome biti utjeha, i ja da nisam bio prisutan tim zvjezdanim danima Žileta ne bih mogao povjerovati u to.