Profil novokomponovanih tajkuna

Mnogo toga me smeta u ovoj našoj maloj, na komadiće rasparčanoj zemlji. Možda ponajviše likovi koje mediji nazivaju tajkunima a čaršija ih zove gazdama. Obzirom da smo nekako sudbinski vezani za zemlje koje su zajedno s nama tvorile nekadašnju državu osuđeni smo da prateći njihove medije upoznamo i njihove tajkune. Ni kod njih situacija nije bajna. Split, meni jedan od najdražih gradova na ovim prostorima je za gradonačelnika dobio Željka Keruma koji izgleda kao malo bolji retard. Svu imovinu je stekao u ovoj novoj Hrvatskoj na misteriozan način. Ja sa ekonomijom ne stojim baš najbolje ali mislim da ne postoji način da se zaradi tolika lova ako pošteno radiš. Normalno, za njega se vežu mnoge afere oko utaje poreza, uvoženje superskupih automobila na povlasticu i još milion sličnih stvari. OK, postoje takvi ljudi ali mi nije jasno da on bude legalno izabran kao prvi čovjek jednog od najljepših gradova na Balkanu. Kakva svijest treba biti u glavama tih ljudi koji se odluče izabrati takvog čovjeka da ih predstavlja i da im on rješava vitalne probleme? U Hrvatskoj imate još takvih primjera. Ivica Todorić, najbogatiji čovjek susjedne nam zemlje a možda i na Balkanu, je prije rata imao jednu malu cvjećaru a sada je bogatiji od čitave zemlje. Luka Rajić je prije rata bio vozač kamiona da bi odmah nakon rata kupio mliječnu industriju „Dukat“. Neka mi neko objasni kako se može zaraditi toliki kapital?

Novokomponirane gazde u našem gradu su takođe priča za sebe. Jedan je prije rata radio za tezgom na pijaci, drugi se nije pomakao iz svog malog sela iznad Nemile, da ne nabrajam dalje. Danas su oni vlasnici skoro polovine objekata u našem gradu i mogu apsolutno sve. Prepoznat ćete ih po izuzetno nadmenom držanju sa cijelom svitom onih rektalnih uvlakača koji ih pozorno slušaju i povlađuju svim njihovim debilizmima. Danas sam vidio jednog od njih kako stoji kao slovo „F“ ćirilicom (znate, to je ono kada stavite ruke na kukove) i nadgleda radove na svojoj radnji za koje mi nikako nije jasno da je mogao dobiti urbanističku dozvolu. U svim normalnim zemljama se ne može graditi u strogoj gradskoj jezgri a on diže svoj postojeći objekat u tolike visine da sam na trenutak pomislio da je prekopirao nacrt od „lamele“. Taj će objekat, mislim, biti sigurno dvostruko viši od ostalih objekata u našoj glavnoj ulici. Nedavno je jedan moj prijatelj potrošio nekoliko hiljada maraka tražeći suglasnost da svoj krov podigne za samo dva metra ali je bio odbijen jer su mu opštini objasnili da se u toj istoj ulici ne može graditi kako je kome ćeif i da postoji urbanistički plan, jednak za sve.

Ove nove gazde su rado viđeni gosti svih okupljanja u gradu. Otkrili su čari pozorišta i kina u poznim srednjim godinama i nije rijetkost da ih i tamo sretnete mada od škole imaju samo veliki odmor i svojim prisustvom odudaraju od tih hramova kulture. Doduše ja se raspisao o ovom fenomenu a znam da je u Zenici dvije godine zaredom za menadžera godine izabran ćevabdžija. Možda je to nekima pokazatelj kakvo je stanje u privredi našeg grada.