15. avgust

Danas je petnaesti avgust. Neki katolici bi ga znali kao praznik Velike gospe čija se centralna manifestacija već decenijama održava u Trpnju, mjestu gdje sam ja odrastao.

Večeras nisam tamo jer sam imao u planu da odem gledati premijeru filma mog najboljeg prijatelja koja se održava na ''Sandžak'' film festivalu, ali eto nešto mi se nije dalo da odem tamo tako da će i ova velika manifestacija proći bez mene. Cijeli dan gledam ove protestne blokade koje su spontana reakcija ljudi na nasilje koje se događa u našim gradovima i odlučio sam da ni ja ne idem. Ubiti momčića što im nije dao piće nakon radnog vremena se može dogoditi samo u ovoj našoj bolesnoj zemlji gdje se zločini ne kažnjavaju i procesuiraju.

Nadam se da se T.F. neće naljutiti što neću otići, ali ovo je jedini način na koji se ja mogu boriti, a njegov film ću gledati na ovaj ili onaj način.

Hajmo malo na ljepše teme.

Rekoh već da je večeras u Trpnju velika fešta i jako mi je žao što tamo neću biti. Ovih petnaestak dana koje sam proveo u mjestu koje me maksimalno nadahnjuje su mi bili kao iz bajke. Mir koji tamo vlada i pitoma atmosfera izgledaju kao da su napravljene za idealni odmor. Ne kažu uzalud stari ljudi da se ničemu ne treba rugati. Ja sam prije nekoliko postova pričao kako se na Makarskoj rivijeri okuplja toliko Zeničana da imaš osječaj kao da si pred Žilet izašao, a ta je sudbina ove godine zahvatila i Trpanj. Na svu sreću to su bili oni podnošljivi gosti sa kojima možeš popiti kafu na miru i nemaš obavezu da ih vodaš po mjestu upoznavajući ih sa lokalnim obilježjima.

Posebno se meni lako distancirati, jer na svako pitanje gdje se kupam dajem isti odgovor, na nudističkoj plaži i samim time znam da sam bar preko dana ostavljen da budem sam.

Čak i na odmoru se nisam odvojio od svojih navika koje sam započeo nekoliko dana prije polaska na more, a fascinantna je stvar da sam uspio istrčati u komadu 2200 metara, koliko je dugačka prelijepa staza uz Trpanjsku obalu. To je ogroman uspjeh za nekoga ko je u zadnjih petnaest godina potrčao nekoliko puta za tramvajem (50 posto uspješno) i za jednom djevojkom (100 posto neuspješno). Izuzev trčanja trudio sam se i da plivam mnogo pa sam i tu napravio stanoviti pomak u kondiciji. Još da mi je srediti ove probleme sa prostatom, gdje bi mi bio kraj. Šta god da unesem od tečnosti u svoj organizam, moram odmah na WC. Imam osječaj da kad bih i ukapao kapi za oči da bih ih morao ispišati (da izvinite na ovom književnom izrazu). Slobodno vrijeme, kojeg je bilo na pretek, sam provodio igrajući se sa jednom prelijepom djevojčicom, kćerkom moje stare poznanice, koja ima tek 22 mjeseca. Proveo sam i par jako lijepih dana družeći se sa jednim piscem kojeg moja bivša djevojka obožava i od njega dobio nekoliko divnih savjeta kako da riješim probleme koje sam sam sebi stvorio.

Sve u svemu, jedan jako lijep period odmora koji će se nastaviti, nadam se uskoro...