Pseći život

Ovih dana je zenička čaršija bila puna ljudi koji su došli izvana i koji su završili sa svojim ljetnim turnejama po dalmatinskoj obali. Oni kao i mi domaći stanovnici grada bili smo zatrpani rijekama malenih cigana i majki sa djecom koji ti ne daju da na miru popiješ kafu ili da se ispričaš sa osobom sa kojom si došao na kafu. Znam da sam pisao već jednom o tom fenomenu prosjačenja u našem gradu ali ovo je dobilo jednu sasvim drugu dimenziju.

Obzirom da sam u posljednje vrijeme postao ultraranoranilac u nekoliko navrata sam vidio kombije sa vojskom malih prosjaka koji se iskrcaju negdje oko muzeja i onda se razmile po gradu u raznim smjerovima. Od ljudi koji su bili u Indiji čuo sam da je Mumbai (nekadašnji Bombaj) prvi na svijetu po broju prosjaka ali mislim da bi se Zenica mogla komotno uvaliti u neki „top ten“ u svijetu, bar ako uzmemo u obzir broj prosjaka po glavi stanovnika. Neku večer sam izbrojao 9 različitih prosjačića i dvojicu koji su se prekontali pa došli dva puta za isti stol u samo petnaest minuta vremena. Ako se ukalkuliše da na njih potrošiš u prosjeku pola minuta za objašnjavanje prostom računicom dobijemo cifru od nekih 4,5 minuta za popiti kafu i porazgovarati sa društvom. Konobari i gazde kafića vode svojevrsni rat sa tim malim cigančićima jer su postali prava napast i ljudi počinju izbjegavati čaršiju kao mjesto na kojem piju kafu. Neznatno bolja je situacija u lokalima koji se nalaze na Mokušnicama i oko stadiona ali ni tamo nije bajno.

Druga pošast ovog grada je abnormalan broj pasa lutalica koji se u čoporima kreću između stolova po staroj čaršiji ali i po svim gradskim ulicama i trgovima. Do sada je bilo nekoliko slučajeva da su napali neke ljude i nanijeli im teže ozljede. Apeli na gradsku vlast da učine nešto sa ovolikim brojem pasa do sada nisu urodili plodom a ja ne vidim u skorijoj budućnosti nikakvo rješenje. Da se razumijemo, ja jako volim pse ali ovoliki broj pasa koji rovare po kontejnerima i koji se kreću u čoporima i nije baš scena koju volim vidjeti, posebno kada se kasno noću vraćam kući. Prije neki dan sam prisustvovao sceni u kojoj je jedan maleni dječačić vođen nekim posebnim instinktom ušao u jedan čopor u želji da se valjda igra sa cukama ali on onako malen nije mogao znati da su to lutalice koje i nisu baš naviknute na igru. Njegova majka se skamenila od straha i samo zahvaljujući prisebnosti jednog konobara maleni je prošao bez ijedne ogrebotine ali je moglo biti svašta pošto su psi već počeli režati na nepozvanog gosta. Jedan poznanik mi je pričao da je vidio kako neki ljudi koji stanuju u okolici grada čitava legla mladih cuka donesu u grad i ostave ih (uglavnom pokraj kontejnera) da ih ne bi morali ubijati a da ih ne ostave u svom selu.

Kao da nam nije dosta što u ovom gradu živimo pseći život trebamo još i prihvatati tuđe pse.