Moj Ummete

Sinoć je u Zenici upriličena manifestacija ''Moj Umete'' koja je, bar na kratko, ulice našeg grada učinila polupraznim i bila je propračena impozantnom posječenošću. Ja sam tek jučer doznao da fraza Moj umete znači od prilike, moj narode. Naroda je bilo i te kako, i cijelu večer se slušala muzika koju su izvodili razni izvođači ilahija, između ostalih i hor Milenka Karovića kojim je ovaj put dirigovao neki dirigent iz Turske (bar sam tako čuo). Prije tri dana na Kamberovića polju je bilo upriličeno kolektivno šerijatsko vjenčanje na kojem se u isto vrijeme vjenčalo 20 mladih parova iz cijele BiH. Počasni gost te manifestacije je trebao biti i sin Libijskog vođe Moamera el Gadafija, a parove je vjenčao sve prisutni vrhovni poglavar muslimana u nas, rejs Mustafa ef.Cerić.

Mene interesuje kako se ja mogu naći u onom Moj Umete, jer u prevodu je to moj narode. Ja sam uvijek potencirao da sam ja po narodnosti građanin BiH i mislim da ovdje živi moj narod, ali niti se mogu šerijatski vjenčat, niti mogu sebe zamisliti na manifestaciji na kojoj se izvode pjesme koje veličaju samo jednu naciju. Malo sam zbunjen,ne znam da li je to do toga što sam friško sa mora pa mi je sol oprala mozak ili...?

Sinoć sam bio skoro pa napadnut kada sam jednoj poznanici rekao da što više starim, sve mi više nedostaje more. Kada sam bio mali moj dida Frane mi je govorio da će mi se to dogoditi. Tada mi je to bilo smiješno, ali sada uviđam da je bio u pravu kao i u mnogo slučajeva do sada. Pjesme koje pjevaju po Dalmaciji znaju biti jako lijepe, ali i jako iritantne. Jedna od njih mi je uvijek posebno išla na živce. Vjerojatno ste je čuli milion puta do sada jer su je navijači Hajduka uzeli za jednu od svojih himni. To je pjesma ''Dalmatinac sam...''. Neki dan poslušam tekst te pjesme, tačnije refren, i shvatim da je potrefila moj ''filing'' koji me je prao danima dok sam bio na moru. Od prilike ide ovako:

'' Dalmatinac sam, tu sam rođen ja, tu su moji didovi svoje sidro bacili, a mene vezali...''

Toliko dubine ima u toj trivijalnoj rečenici jer ja osječam svake godine težinu tog sidra koje su moji didovi bacili i osječam da su mene njime vezali za more.

Danas sam u razgovoru sa jednom veoma dragom osobom shvatio da sam ja jedna potpuno druga osoba u Zenici, a potpuno druga, normalnija i opuštenija u Trpnju. Ovdje kao da osječam neke stege od nekih usiljenih i nametnutih normi ponašanja. Tamo sam ja samo Dado koji hoda po cijeli dan bos i koji se kupa na nudističkoj plaži, a nije ga sram to priznati, dok u svom gradu kada kažem da sam nudist automatski dobijem podrugljive poglede i ogromnu količinu nerazumijevanja. Volim ja Zenicu, volim je mnogo više nego večina čitatelja bloga, ali se ona jako promijenila u odnosu na onu koja me dočekivala emotivno ranjenog nakon mojih dolazaka iz obožavanog mjesta na obali.
Znam da će me nakon ovog posta mnogi uzeti na ''mezu'', ali sam spreman odgovoriti na svaki komentar ako nije zlonamjeran i svađalački.