Uzavreli grad

Kraj jula dao je nazivu „uzavreli grad“ jedno sasvim drugo značenje. Sparina na zeničkim ulicama postala je nepodnošljiva. Zenički bazeni rade u najgorem mogučem periodu, od 10h do 18h. Ako se odlučiš rashladiti u Babinoj rijeci ili u Bosni, kao u neka davna vremena, rizikuješ da u toku noći otkriješ neki novi dio tijela koji ti, naravno, nije potreban.

U gradu sve više automobila, sve više ljudi. Ulice krcate ljudima koji su svoje godišnje odmore odlučili provesti u Zenici i, barem na kratko, evropsku svakodnevnicu zamijeniti „ljepotom“ zeničkih mahala.

Ja sam, s druge strane, odlučio svoje baterije puniti izvan svoga grada. Vodeći se saznanjima koje sam pokupio od ljudi iz dijaspore, a i onom starom poslovicom da čovjek i ne zna šta ima dok to i ne izgubi. Eto, izgubit ću malo Zenicu iz oka svog, ne bi li svoju inspiraciju nahranio tom kratkom nostalgijom.

Evo već sam danas zažalio za sparinom sa zeničkog asfalta. Vjerovatno i previše psihički iscrpljen u proteklih mjesec – dva, prevario me san dok sam ležao na plaži. Ne znam je li mi gore što sam ovoliko izgorio ili što u prodavnicama nema zeničkog jogurta. Ali hajde, možda nešto pozitivno proizađe iz ovog crvenila. Sad se bez problema mogu uklopiti među čehe. I čehinje, naravno.

I eto, dok ja „uživam“ i smišljam nove teme prepuštam blog svom prijatelju Kerimu na jedan kraći „INTERMEZZO“. Nadam se da čete uživati u njegovim fotografijama, a prije nego objavim prvu u nizu pohvalit ću se da mi je nedavno jedan čitalac pokonio neočekivan dar na kojem mu se neizmjerno zahvaljujem. Riječ je o knjizi „Blentoven“ u kojoj su objedinjeni svi postovi koje sam objavio do trenutka objavljivanja pomenute knjige. Još jednom hvala na ovom poklonu, a hvala i svim ostalim ljudima koji prate moje postove.

Čujemo se. Uskoro.