Šaneri

Pisati o Zenici a ne pisati o ljudima koji nas oblače već decenijama ne bi bilo pošteno.

Ako je vjerovati glasinama koje dolaze sa zapada, sredinom osamdesetih su švicarski policajci mahom tražili po geografskim atlasima pokrajinu Zenica jer nisu mogli vjerovati da toliko ljudi iz jednog grada dolazi kod njih da bi „preko studentskog“ radili po njihovim buticima.

Koliko sam ja upoznat sa materijom, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća su Miki Z., Nada Č. i rahmetli Džemo K. prvi počeli odlaziti u zapadne zemlje i donositi markirane krpice. Ohrabreni njihovim poslovnim uspjehom krenule su bujice naših sugrađana po odjevne predmete u Njemačku, Holandiju i ostale zemlje sa dobrim buticima. Svi mi smo kupovali od njih majice, trenerke i druge odjevne artikle bez imalo skrupula o tome kako je ta roba došla do nas. Tad je to funkcioniralo na jedan recimo razložan način jer su oštećene gazde butika naplaćivali otuđenu robu od osiguravajućeg društva a nas i nije bilo baš briga za ekonomski sistem „trulog zapada“.

Sa ex-Yu pasošem su imali prolaz u sve zemlje i nisu morali čekati na vize pa su znali ići i po desetak puta na godinu na svoja „poslovna putovanja“. Glavna mušterija im je bio jedan karizmatični momak iz Kineskog zida, N.M. zvani Lala šminker. On je kupovao sve najskuplje stvari koje bi oni donijeli. Uvijek je bio skockan i toliko namirisan da je ostavljao mirisni trag iza sebe bar desetak metara. Šaneri nisu bili izopćeni iz društva, štaviše bili su omiljeni u društvu jer su imali kodeks ponašanja koji im je zabranjivao rad na ovim našim prostorima. Iako su preko ruku prebacivali tone odjevnih artikala nikad se nisu znali obući pa su bili lako prepoznatljivi u čaršiji. Uvijek su tu bile kričave trenirke i majice pa su meni izgledali kao one blesave tropske ptice čudno sparenih šarenih boja.

Nakon rata sve se promijenilo. U šanu su počeli ići neki novi klinci za koje više niko nije siguran da ne rade i na ovim prostorima i mnogo su nasilniji nego oni prije. Dijele se na one koji rade „šanu“ i one koji rade provale i pljačke tzv. “vale“. Sad se donose i tehnička roba a samo oni stariji donose još uvijek krpice jer se sad i kod nas mogu kupiti „firmirani“ odjevni artikli. Svima nam je poznato da više nigdje ne možemo ići bez vize pa se sada ovi momci dovijaju na različite načine da se domognu zapada. A kada dođu na krajnje odredište ni tamo ih ne čekaju ruže jer se i zapadnjačka murija naučila pameti pa nerijetko završe u zatvoru koji je propraćen sa doživotnom zabranom ulaska u zemlje Europske unije.

Nekada sam bio redoviti kupac kod šanera ali danas mi njihova roba i nije nešto posebno interesantna. Možda su se pojavile one skrupule o porijeklu robe a možda sam se i promijenio pa mi Lacoste majice više ne znače onoliko koliko su mi prije značile.