Roditelji i djeca

Danas sam odlučio da kafu u svom inače omiljenom „T-caffeu“ pijem isključivo u jutarnjim satima a večernje kafe van kuće pit' ću na nekom drugom mjestu. Ne, nije to do kvaliteta kafe nego do jednog sasvim prozaičnog razloga.

U večernjim satima neke majke koje svoju dozu trača sa prijateljicama nisu stigle obaviti iz raznoraznih razloga svoju malu dječicu izvedu u taj kafić i puste ih da divljaju oko stolova tako da niko normalan ne može na miru popiti kafu. Svako ko me iole bolje poznaje zna da ja obožavam djecu ali ovo se ne može izdržati. Mame dođu na svoju dozu trača, zauzmu mjesta i puste djecu da skaču po neravnim kockama oko Kamenog spavača i nerijetko se čuje plač djece koja su sastrugala koljena od kaldrmu. Da ne pričamo da je sasvim normalno da djeca u toj dobi okupana i nahranjena treba da odgledaju svoje crtiće i da idu na spavanje a ne da prave društvo ili alibi svojim mamicama koje moraju svoje guzove izvesti van. Pitam se da li postoji neko ko svoje dijete izvodi na Kamberovića polje ili na neko od obližnjih zeničkih izletišta da dijete osjeti i tu plemenitu vrijednost života u prirodi. Nekoliko roditelja znam koji se takođe zgražavaju nad ovakvim ponašanjem ovih drugih.

Inače mi smeta ponašanje roditelja u našem gradu. Shvatam ja da svi roditelji vole svoju djecu ali roditelji na ovim prostorima se žele direktno miješati u živote svoje djece što je duže moguće. Na zapadu, kada dijete napuni osamnaest godina kao po nekom nepisanom pravilu dobija mogućnost da odluči šta će činiti sa svojim životom. Kod nas se roditelji miješaju u sve za život važne odluke svoje djece. Što bi rekao jedan stari čaršijski mudrac: „Jebeš roditelja koji ne može svoje dijete hraniti do šezdesete“. Iskarikirano je ali pogledajte oko sebe i vidjet ćete masu primjera gdje financijski zbrinuti momci i djevojke u tridesetim a ponegdje i stariji još uvijek žive sa roditeljima. Mislite da je to stvar njihovog odabira? Ne, to je samo stvar odgoja. Roditelji su posesivni i nakon svojih života bi htjeli da žive živote svojih genom naslijeđenih potomaka. Nekoliko mojih prijatelja i bliskih ljudi je živjelo život na trasama koje su im roditelji zacrtali i shvatili su da je život prošao mimo njih kao brzi voz. Osvješćenje u četrdestim i nije neka utjeha jer je za neki novi početka, tada, već dobrano kasno.

Slična stvar je i kod odabira momka ili djevojke. Nije on/ona za tebe iz ovog ili onog razloga ili neke slične floskule su uništile mnoge velike ljubavi u našem gradu. Ko da smo svi porijeklom iz porodica Montague i Capulet (za one koji su bježali od lektire to su prezimena Romea i Julije). Mislim da su kod nas posebno izražena ta direktna miješanja u život djece dosegla maksimum nakon nesretnog sukoba na ovim prostorima.

Ja još uvijek nemam svoje djece ali znam da ću se, ako ih budem imao, truditi da njihove želje poštujem ali i da im i ukazujem na greške. Znam sigurno da poslije osam sati nikada svoje dijete neću voditi u grad a posebno ne da se smucaju po kafićima.