BiH – Turska

Obzirom da većina mojih čitalaca živi vani potrudit ću se da vam dočaram atmosferu koja je vladala u našem gradu tokom jučerašnjeg dana.

Rijeke ljudi obučenih u žuto-plavo-bijele kombinacije počele su se okupljati u centru grada još od ranih jutarnjih sati. Sva sreća pa je Ramazan u toku pa nije bilo baš mnogo pijanih teturanja po gradu ali deranja i izvikivanja domoljubnih parola nije ni najmanje nedostajalo. Iz svih kafića po gradu su se orile navijačke pjesme a većina konobara radila je u dresovima reprezentacije ili u nekim majicama koje izgledaju kao da su od zastave sašivene. Mladi i stari navijači koji su došli iz cijele BiH a mnogi iz inostranstva nabrijani do usijanja su odbrojavali sate do utakmice. Hiper emocije koje su Ćirohito i njegovi momci zapalili u inače razjedinjenom BiH stanovništvom su fascinantne i bilo je jako lijepo vidjeti ljude koji su za trenutak zaboravili na sve nedaće koje nam zbilja u ovim odvratnim recesijskim vremenima nudi. Na moju veliku žalost saznao sam da su se sinoć u Bijeljini i ostalim dijelovima republike Srpske na svim gradskim trgovima gledali prenosi utakmice iz Beograda gdje je igrala reprezentacije Srbije protiv Francuske dok su se u dijelovima BiH u kojima je dominantno hrvatsko stanovništvo gledala tekma iz Londona u kojoj su igrali Hrvatska i Engleska. Čak sam pročitao da je u Mostaru bilo nekih nereda nakon te utakmice što me ni najmanje ne čudi ali me jako žalosti.

Duh Bosne je ostao da živi izgleda samo u nekolicini gradova gdje živi većinom bošnjačko stanovništvo. Iako je meni bilo interesantno gledati navijače koji su do jučer navijali za Tursku kako mijenjaju svoje stavove i kako u žaru borbe psuju sve Turske svetnije počevši od Ataturka pa do bližnje obitelji. Shvatio sam da su navijali za Tursku ne radi Turske nego da bi navijali protiv Hrvatske sa kojom je igrala prije dvije godine. Mo'š me jebat ali ja ne kontam ovaj narod.

Ali hajmo politiku na stranu i da pišemo o lijepim stvarima. Po ko zna koji put naši „zmajevi“, kako ih od milja zovu po novinama, su nas obradovali i doveli do toga da ne razmišljamo da li je Nemanja Supić, golman reprezentacije, Srbin ili da li je Zvjezdanu Misimoviću otac ili majka te vjere. Oni su u naša srca i naše izmučene duše ulili jednu dozu zadovoljstva koja će, nadam se, trajati do neke tamo sljedeće utakmice i nekog novog buđenja nacionalnog ponosa.

Sjećam se jedne izjave Milorada Dodika koji je izjavio da bi za BiH navijao jedino ako bi igrala protiv reprezentacije Turske ali svoju dosljednost je pokazao po ko zna koji put ne došavši na sinoćnju utakmicu iako je bio pozvan od strane našeg stručnog rukovodstva. Nema veze, zato su na utakmicu došli oni koji su pokazali da znaju navijati od srca i koji su pokazali da naš grad pored KP doma i željezare ima i tvrđavu koju ni Turski „osvajači“ nisu uspjeli osvojiti - Bilino polje!