Inspekcije

Jučer na netu pročitam tekst o nalazima inspekcije koja je poharala restorane u dolini Neretve, tačnije u okolini Jablanice. Znate te restorane, to su oni uz magistralni put gdje se svakodnevno vrši strašan „jagnjocid“. Tamo se svakodnevno vrti desetak janjadi kada god prođete pored njih. Restoran „Zdrava voda“ je najnapucaniji i uvijek ima najviše mušterija. Ljetos sam pri odlasku na more svratio sa svojim rođakom na porciju famozne „Gojkove janjetine“ i nemalo sam se iznenadio kada sam vidio koliko ljudi radi tamo. Sjeli smo nas dvojica i naručili po porciju i normalno tražili meso od rebara jer je to najslađe. Nije mi jasno kako uvijek dobijemo to meso jer ne kolju radijatore pa da svi zanovijetaju i traže rebra. Petnaestak konobara i pet šankera je samo dio koji sam uspio vidjeti a mogu zamisliti koliko još osoblja ima po kuhinji i ostalim mjestima koji nisu u vidokrugu. Ta masa uposlenih izgleda nije samo meni upala u oči nego i našoj poreskoj inspekciji. Prije desetak dana su otišli u harač i tamo zatekli dvadesetak radnika od kojih je samo pet bilo prijavljenih. Imali su prijavljen promet od nekih minornih 600 maraka a po mom skromnom mišljenju oni te pare zarade za nekih pola sata jer samo jedna porcija košta 30 maraka a tamo su stolovi uvijek puni. Njega će vjerojatno opaliti nekom kaznom od pet-šest hiljada maraka i ujeo vuk magarca.

Što sam ja ovo napisao kada se sporni događaj zbiva u Jablanici a ne u Zenici?

Smeta mi rad današnjih inspekcija. Danas uglavnom inspektori iz drugih gradova dođu u na primjer Zenicu po harač i raspišu iste kazne i za onog ko ima jednog neprijavljenog radnika i za bataljon neprijavljenih radnika, koliko ih je bilo u opisanom slučaju. Restoran „Zdrava voda“ tu kaznu može „dat' u bakšiš“ kolike promete ima ali neki mali privatnici koji jedva sastavljaju kraj s krajem suočeni su sa dilemom da li da plate ili da zatvore radnju. U ovim tranzicijskim vremenima kada se ova naša izmučena država suočava sa dječjim bolestima u razvijanju kapitalističkog načina poslovanja mnogo bolje prolaze veliki privrednici nego oni mali koji imaju male promete. Kod velikih inspekcije slabo i zalaze a i kada dođu problemi se rješavaju kovertama koje inspektori halapljivo trpaju u svoje povelike džepove u ambijentu nekog restorana na periferiji grada gdje će biti sklonjeni od radoznalih pogleda. Dokazano je da se na svaki prekršaj može zažmiriti samo neka je koverta kvalitetno popunjena. Ako nemate dovoljno love onda ste opaljeni „po ušima“ da bi se moglo vidjeti da i naša inspekcija nešto radi.

Naravno moram naglasiti da svi inspektori u ovoj našoj državi nisu takvi i da među njima ima jako dobrih ljudi. U sjećanje mi se vrate inspektori iz one „stare države“ kada se znalo da dolaze isključivo ako si nešto zgriješio a ne kao u ova moderna vremena kada dođu uglavnom po zadatku da bi popravili državni proračun. Sjećam se predobrog čovjeka, rahmetli Salke „Grbe“ (ovo Grbe mi je jako teško napisati ali se ne mogu sjetiti njegovog prezimena a čitav grad ga je znao po tom nadimku) od kojeg ljudi nisu bježali nego su svakodnevno sjedili i pili kafe sa njim u „Žiletu“. Mislim da su u onoj državi inspektori imali mnogo manje posla jer su gazde u većini slučajeva prijavljivali radnike i poslovali su po propisima.U svakom slučaju Salko je radio kao inspektor jako dugo vremena ali nikad nisam čuo da ga je neko spomenuo po zlu.

Možda ću zvučati kao utopista ali se nadam da će doći vrijeme kada će inspektori pravilno raditi svoj posao a da će gazde i radnici biti sretni i zadovoljni.