Pismenost Zeničana

Potaknut brojnim komentarima koje sam dobio na posljednji post, onaj koji sam pisao o porodicama, moram napisati post o pismenosti.

Nikada nisam pitao svoje čitatelje direktno neko pitanje, ali ovog puta moram.

Na osnovu čega su se pojavili komentari o Zeničanima koji žive vani i onima koji se ne žele vratiti? Pisao sam o obiteljskim vrijednostima, a ljudi pišu o zeničanima koji vole ili ne vole Zenicu. Pomislih na momenat da sam ja poludio, ali vidim da ipak i među mojim čitateljima ima polupismenih.

Neki dan sam čitao da u Bosni i Hercegovini ima 17 procenata nepismenih ljudi što nas svrstava u sami vrh po nepismenosti u Evropi. Ajde, neka smo bar u nečemu u vrhu... Mnogi su se sablaznili tom činjenicom, ali ja sam postao skoro pa imun na takve stvari.

Kada malo bolje pogledamo koliko se radi na edukaciji mladih i koliko se ulaže u školstvo, tih 17 posto je i malo.

U centru grada se gradi nekakav kompleks u sklopu medrese koji je do sada, kažu, pojeo šest miliona maraka, a nije ni na polovini gradnje. Neki dan sam ga obilazio sa svojim prijateljem, arhitektom po vokaciji, i on mi je pokazivao kvalitet gradnje gdje sam primijetio da je kompletan kompleks izgrađen od armiranog betona, a niti jednu ciglu nisam vidio. Kao da se gradi nuklearno sklonište, a ne Islamski centar.

Da bih izbjegao kritike po nacionalnom ključu moram naglasiti da bih kritikovao i da je Katolički centar u pitanju jer ne mogu da shvatim da se na jedan takav kompleks utuče toliko para, a đaci i njihovi roditelji moraju skupljati lovu i sami krečiti gimnaziju, najstarije i najpoznatije obrazovno zdanje u gradu. Slična situacija je i sa školom Musa Čazim Ćatić (nekadašnja I.G.K.).

Svjedoci smo i čestim štrajkovima prosvjetnih radnika kada se bore da dobiju plaće na sve moguće načine. Činjenica je i da nam je kadar koji radi sa djecom mnogo lošiji nego u vremenu kada sam ja išao u školu, ali se mora priznati da su i oni predobri koliko često im mjenjaju plan i program tako da im se jako teško prilagoditi. Veliki odliv kvalitetnih profesora se dogodio početkom rata na ovim prostorima kada je naš grad napustilo mnogo prosvjetnih radnika, a rupe, koje su nastale njihovim odlaskom, su gospoda iz ministarstva pokušavali začepiti na sve moguće načine.

Do prije neki dan su se u samom centru grada prodavale knjige po smiješno niskim cijenama i ja sam se upoznao sa jednom tetom koja je prodavala knjige. U razgovoru s njom sam doznao da je Zenica grad u kojem su prodali najmanje knjiga. Niti ta činjenica me nije iznenadila jer sam već davno pisao da se u ovom gradu jako malo čita, a to se itekako odražava na pismenost stanovništva. Ja sam kupio pet knjiga koje su bile po baš pristupačnim cijenama i namjeravam tri ponijeti sa sobom na more da ih na miru pročitam. Odabrao sam Čitača (The Reader, po kojem je snimljen film za koji je fantastična Kate Winslet dobila Oscara), jednu knjigu o Jadranskoj obali i memoare služavke Evite Peron. Namjerno sam odabrao tri potpuno različita žanra da mi ne bi bile dosadne na plaži.

Ostajte mi lijepo i zdravo i molim vas pročitajte bar temu o kojoj pišem kada dajete komentare.