Malo nas je, jako malo...

Danas sam išao pokupiti karte za koncert Omladinskog hora u pozorištu koji po ko zna koji put
organizuje Milenko Karović. Napuštajući kancelariju vječitog šefa propagande Marinka Nikolića (ma dajte, ni ne pomišljajte to), kroz glavu mi se vrzmala misao o tome ko bi se mogao ukazati na tom koncertu. Naime, u ovom gradu postoji ekipa ljudi koje moja djevojka i ja zovemo kratko "Oni". Pojavljuju se na svim kulturnim eventima (jako rijetkim za moj ukus) i kao i nas dvoje željno iščekuju mali tračak svjetla u ovoj našoj kulturnoj tmini.

Odemo na koncert Dubioza kolektiva - tamo su, otvaranje "Bunkera" - tamo su, predstave MESS-a - opet su tamo. To bi bio jako lijep osjećaj da to nije šačica ljudi koja je kap u moru za jedan "grad" kakav je Zenica.

Da paradoks bude veći na eventu koji je pokrenula grupa E-doze koja se bori protiv zagađenja grada saznam da je glavni pokretač te značajne akcije Zeničanin koji živi u Celju, naš Tarik Mujačić. OK, svi mi volimo Zenicu ali smo valjda toliko uspavani ovim što nam braća Indijci puštaju u zrak da smo zaboravili da dignemo glas protiv zagađenja. Tu večer, Tarik me pitao s nevjericom u očima da li je to sve ili će se možda ukazati još ljudi a ja šarajući pogledom po klubu 072 (gdje se ta manifestacija i održavala) i vidjevši da su tu i "Oni" skrušeno rekoh - sumnjam. Zar je moguće da nas je tako malo ostalo?

Ne bi bilo fer da ne spomenem ko su "Oni": Elvis Dolić, Ado "Cipelić" sa ženom, Aida Kaknjo, Emir i Alma Kratina i još par ljudi čija mi imena trenutno ne padaju na pamet a svakako su jako važni. Ti divni ljudi mi daju snage da ne pomislim da su svi dobri Zeničani već odavno negdje drugdje.

A činjenica je da Zeničana ima svugdje, čak i u Zenici...