Derlingovi milioni

Ovih dana sam u par navrata otišao na piće sa jednom lijepom mladom djevojkom iz moje ulice. Zove se Milena i završila je žurnalistiku u Sarajevu a paralelno završava i drugu godinu prava. Čudna mi čuda, reći ćete, zar jedna tako obična djevojka zavrjeđuje zaseban post. Ok, nije ona baš totalno obična djevojka ali nisam ni planirao pisati o njoj nego o njenom djedu Alojzu Derlingu, nekadašnjem direktoru Vatrostalne.

Listao sam brojne monografije u Zenici ali nikada nisam našao neke pisane dokumente o pokojnom inžinjeru. Izgleda da o njemu znaju samo mi, komšije iz Travničke ulice. Ja o njemu znam da je to čovjek koji je patentirao vatrostalnu ciglu bez koje se ne može zamisliti današnji razvitak čovječanstva i da je za taj patent dobio golemu lovu. Urbane legende moje mahale su spominjale cifre od nekoliko miliona maraka. Ista legenda kaže da je on te pare držao u nekim tajnim sefovima u švicarskim bankama i to pod nekim tajnim kodom tako da je nakon njegove iznenadne smrti sva lova ostala tamo pošto nije nikom rekao kodove. Činjenica jeste da njegov sin Lojzek još uvijek vozi starog Trabanta koji se raspada i da obiteljska kuća Delingovih nije u nimalo boljem stanju. Ja se sjećam da sam kao dječak uvijek trčao na njihovu ogradu da vidim Mercedes 600 kojeg su u tadašnjoj državi, kažu, imali samo on i „bravar iz Kumrovca“. Kao vozači su mu radili moj pokojni rođak Željko Antunović i Željko Lincner kasnije poznati ugostitelj i privatnik.

Sjećam se i njega, starijeg elegantnog čikice koji je uvijek šutke izlazio iz auta dok smo mi djeca sa divljenjem gledali u njegovu „mečku“. Imao je i psa Astora koji nam je pojeo desetak lopti u vrijeme kada nije bilo ovih kineskih koje može svako dijete kupiti od polovine džeparca.

Vatrostalnu je digao do nekih respektabilnih razmjera i jedno vrijeme je bila zasigurno jedna od firmi u kojoj su se ljudi otimali za posao zbog visokih plaća. Poslije njega su se pojavili ljudi koji su razbaštinili sve ono što se razbaštinili dalo. Vatrostalna se po medijima provlačila samo po brojnim aferama a ne poslovnim uspjesima kao nekad.

Ako već nikom nije ostavio tu silnu lovu ovaj grad bi mogao bar tu njegovu malenu uličicu dugu svega tridesetak metara „krstiti“ njegovim imenom. Mnogi koji su i manje zadužili ovaj grad imaju već svoje ulice.