Film u Zenici

Danas je bio opako vruć dan. Nakupilo se u mom životu godina i godina, ali se ne sječam da mi je ikada u Zenici bilo vruće kao danas. Pao mi je na pamet film koji su kod nas (kao i nebrojeno puta do sada) krivo preveli kao ''Betty blue'' mada je njegov pravi naslov ''37°2 le matin'', što bih ja kao stari poznavalac francuskog jezika preveo kao, „37,2 stepena ujutro“. U njemu su se ljudi očajnički znojili i radili svakojake budaleštine pri toj nesnosnoj temperaturi.

Sreo sam danas jednog starog prijatelja i da bi mi dan prošao onako kako je i započeo pričali smo nekih dva sata o filmu. Tek kada sam njega sreo shvatio sam koliko je malo ljudi ostalo u gradu s kojima možeš pričati o filmu, kada spomeneš Larsa von Triera devedeset i pet posto ljudi pomisli da si spomenuo nekog od centarfora iz holandske nogometne lige za kojeg oni nisu čuli.

Ok, stvarno dugi period nemamo kino, ali problem je što se gase i videoteke. Prije rata je svaka ulica imala svoju videoteku, a sada ja, koji za sebe uvijek govorim da sam vrsni poznavalac filma (neskromno, ali stvarno tako mislim), zna nabrojati pet videoteka. Ima jedna prelijepa mala videoteka u Crkvicama, ispod cvječare Venezia koju drži Ilhan Krasnić, koja ima izuzetan izbor filmova i gazdu koji je jako nadaren za preporučiti film. Ubjedljivo je najbolja videoteka „Joker“ na Mokušnicama koju drže braća Nerko i Atko Lagumdžija. Izuzetno vrijedni ljudi koji su pametno nadogradili svoj biznis koji je krenuo od VHS videokazeta i jedni su od rijetkih koji pojava DVD-a nije natjerala na zatvaranje videoteka. Oni su od samog početka stavili akcent na domaće filmove i porniće, a poznavajući naš mentalitet, svi znamo da ti filmovi uvijek najbolje prolaze kod naših ljudi. Sram me priznati, ali ne znam da li u Radakovu još uvijek radi videoteka „Cobra“ koju je držao otac mog prijatelja, jučer spomenutog Kerima.

Nekada je sve bilo drugačije. Prva je otvorena videoteka u klubu distrofičara preko puta Autobuske stanice, a nedugo nakon nje je otvorena i videoteka preko puta pizzerie u obiteljskoj kući Blagiše Jefića, tadašnjeg vlasnika tog lokala. Kada su ljudi shvatili koju ekspanziju doživljava video biznis videoteke su počele nicati kao gljive poslije kiše. Otvorena je „Duga“ (koja je kasnije prerasla u video kuću „Tropik“, onda je otvoren „Corny“ na Carini pa videoteka „D“ u kojoj je radila moja malenkost sa jednim meni jako dragim momkom Arminom Šestićem i moram opet biti neskroman i reći da smo tada radili kao ludi. Bilo je posla koji nas je znao uplašiti svojim obimom i rastom. Nabrojane videoteke su prestale sa radom kada su se pojavili zakoni o autorskim pravima i gazde nisu mogle naći računicu pri nabavci kazeta (kasnije DVD-a) i kasnijoj distribuciji istih. Zatvaranju videoteka su kumovale i pojave operatera kablovske televizije koji u svojim programima nude šarene sadržaje koji privlače dotadašnje konzumente videotekarskih usluga.

Ostale su rijetke ''životinje'' poput mene da bar jednom sedmično navrate u „Joker“ i pitaju za neki normalan film koji je snimljen van Hollywooda, jer sam odavno prestao gledati te Američke limunade koje vrijeđaju inteligenciju.