Moja generacija

Kada su prije nekoliko godina ovi „naši“ Indijci došli u grad svi smo očekivali veliki dotok love u Željezaru a i samim time u blagajnu opštine. Ovih dana smo se uvjerili da nisu nikakvu lovu donijeli ali jesu izgleda ono svoje monsunsko sranje od vremena. Svaki dan pada kiša bar dva puta a između tih kišnih perioda su takve sparine da čovjek izludi. Čak mi je i naša ljepotica, rijeka Bosna, počela bojom ličiti na onaj njihov Ganges. Još samo da se ljudi pođu kupati u onim smiješnim bijelim haljinama i eto ga, Zenica- Mumbai.

Te sparne noći ljude, pa čak i mene, dokazanu lijenčinu, tjeraju u šetnju i posjet onim finim kafićima uz Bosnu koji svojim ambijentom i mirom privlače sve više gostiju. Prije neku noć sam otišao u jedan od njih, stid me je reći da ne znam kako se zove ali znam da ga mi svi zovemo - kod Bate. Tamo sam sreo masu poznatih ljudi, između ostalih vidio sam i masu ljudi koji su došli izvana. Za oko mi je zapala ekipa koja se uvijek dobro zabavljala i koja je uvijek bila kompaktna iako od njih osam samo jedan živi u Zenici a ostali dolaze za ljetnje praznike ovamo u posjet rodbini. To je generacija gimnazijalaca moga godišta (rođeni 1964). Iako sam ja išao jako kratko u gimnaziju (samo dva mjeseca) sa svim tim ljudima sam bio jako blizak jer smo po senzibilitetu slični. Spaha je u Pragu, Dule Sekulić u Parizu, Bučec u Australiji i da ne nabrajam dalje ali svi ti momci su zadržali kontakte jedni sa drugima i jako je lijepo vidjeti da njihova druženja nastavljaju svako ljeto, na onom mjestu gdje je i započelo, u Bordou u Zenici. Par njih je oženjeno i njihove supruge su sastavni dio ekipe koja svaku noć tulumari dok god ima otvorenih lokala u Zenici. Sinoć sam ih ja vidio i pridružio im se u klubu 072 nakon fajronta u Bordou. S njima se može pričati neusiljeno i normalno kao prije dvadesetak godina i ne osjeća se ona napetost u priči kao u nekim drugim slučajevima priče sa ljudima koji dođu izvana.

Veseli i dječački zaigrani nisu ni sjena četrdesetpetogodišnjaka kakve zamišljamo. Među njima nema isforsiranih priča o poslu, recesiji i inih tegobnih priča koje slušamo ovih ljetnjih dana.

Možda će vam ovaj post biti malo dosadan ali morao sam da napišem omaž svojoj generaciji a posebno ovim dobrim „momcima“ jer su oni pravi melem za dušu u ovakvim vremenima kada je pravo prijateljstvo tek samo riječ koju mnogi rijetko upoznaju.