21 July 2009

Sportski život Zeničana

Kao što reče jedna moja ''poznanica'' vrijeme je da napravim pospremanje u svom životu.

Obzirom da je u njemu vladao poveliki nered krenuo sam od onog najbitnijeg, zdravlja,

Preko nekih veza sam napravio neke pretrage i shvatio da sam se junački uništavao ovih posljednjih godina. Danas je već treći dan kako sam počeo svako jutro trčati po Kamberovića polju i nemalo sam se iznenadio koliko ljudi ima tamo ujutro. Moj nervozni stomak me poput najtačnijeg alarma budi oko šest sati ujutro i nije mi nimalo teško otići na svoju dnevnu dozu sportskih aktivnosti. Prvi dan sam uspio pretrčati ''čitavih'' sto pedeset metara i počeo se boriti za dah koji mi je očajnički potreban za normalan rad srca. Tri dana poslije već sam mnogo bolje i dionicu od dvjesto pedeset metara mogu istrčati, a da nisam blizu infarkta. Danas sam uspio napraviti i korak dalje, otišao sam na naše Crkvičke bazene. Prvi puta od kako se Bosna i Hercegovina zove državom.

Jutro je bilo prohladno i nije bilo baš mnogo ljudi koji su dijelili moj entuzijazam. Meni je i odgovarala takva situacija. Skočio sam u olimpijski bazen i uspio ga preplivati u ''cugu'' što je za mene rezultat dostojan divljenja. Pomislih, Bože ja sam ovaj bazen nekada davno mogao preroniti, a sad smatram uspjehom ako u komadu preplivam 50 metara.

Nekada su i ovi bazeni bili mnogo drugačiji. Imali su neki čišći šmek. Roditelji su nas uvijek plašili pričama o kožnim bolestima, o nehigijeni ljudi koji su se kupali tamo, ali mislim da su u biti imali samo onaj iskonski strah da se njihovo dijete ne bi utopilo.

Činjenica, bilo je ljudi koje je babica zadnji put okupala, ali u ona vremena nije bilo nekih epidemija boleščurina koje danas haraju i rijetko se ko razbolio baš na bazenu. Mi dečkići smo uvijek sa divljenjem gledali odrasle momke koji su skakali sa ''desetke'' i smišljali lovačke priče kako smo i mi nekada skakali, a sve u cilju da bi se približili djevojčicama.

Ja sam imao skoro sličnu situaciju kada me jedne djevojka (Nives Fišer, tada priznata Zenička gimnastičarka) nagovorila da skočim ako i ona skoči. Ja papak, da ne bih ispao još veći kažem OK ako ti skočiš skačem i ja, sve u nadi da je i nju strah. Popela se djevojka i bez sekunde razmišljanja pljasss, skoči na glavu. Uf sranja, pomislih u sebi. Moju nedoumicu o skoku su riješila tri istetovirana tipa koji su mi rekli da je pametnije da ja sam skočim nego da me oni bace odozgo. Skočih i ja sa desetke mada me poslije tog skoka glava bolila bar pet dana, vjerojatno zbog obima koji je stvarao veliki otpor površini vode. Sječam se da je bilo momaka koji su skakali sa ograde famozne desetke jer im je izgleda sam skok bio prelagan zadatak pa su svoje '' kurčenje'' digli za još jedan metar.

If, kakav su oni ugled imali u gradu tih ljetnjih mjeseci. Svaki tinejdžer je u njima vidio svoje idole. Bilo je i onih papaka koji su svaku djevojku koja nije bila u pratnji momka bacali u bazen, ali nije se u tome baš pretjerivalo jer je obezbijeđenje na bazenu kao i neka druga mjesta u gradu radio Mladen Holman, poznati Zenički karatista koji je bio strah i trepet za sve ''silose'' u gradu. Sijevnula je ponekad i kakva tuča na bazenu ali nikada nekakva sa nekim težim ishodom.

To su bila vremena....

2 comments:

  1. Ovaj kometar ne pišem samo zbog tebe već i ostalih koji će možda čitati post. Naime u našim krajevima još se nije dovoljno pročulo da su američki ljekari ustanovili kako trčanje nije baš zdrav sport i danas se umjesto tračanja savjetuje šetnja. Naime usljed nedostatka kisika itd itd srce doživljava stres pri trčanju. Jednom kolegi koji je zaljubljenik trčanja sam savjetovao da pogleda link:

    http://kliker.info/index.php?id=4467

    ReplyDelete
  2. i jos si zaboravio da kazes da se na bazen islo "coporativno " sva djeca iz komsiluka zajedno . da je neko uvijek morao da pazi na sendvice koji su se krali kako da su najvece blago ...
    pozdrav dzana

    ReplyDelete