Navike jednog Zeničanina

Jutros sam, nakon svoje uobičajene ture trčanja (namjerno neću da kažem koliko sada istrčim da neko ne bi pomislio da talasam), otišao po prvi put na kafu u maleni kafić koji se nalazi u mojoj zgradi. Iznenadio sam se kvalitetom kafe i još jače sam se zapitao zašto nikada nisam prije pio kafu na ovom mjestu jer bi bilo logično da je pijem tamo gdje mi je najbliže. Naime, ovo je prvi put da sam popio kafu u tom kafiću iako je to jedan od najstarijih kafića u cijelom gradu, po meni je i najstariji. Nekada su ga svi znali kao ''Lalićev'' lokal jer je prvi vlasnik bio Josip Lalić, nekada jedan od najpoznatijih fudbalera Čelika koji je karijeru i život nastavio u Zagrebu.

Čudna stvar su te navike koje nas tjeraju da radimo nelogične stvari. Ja cijeli život pijem jutarnju kafu isključivo u čaršiji iako mi do nje treba cca. petnaestak minuta hoda u jednom smjeru. Ista stvar je i sa frizerskim salonima u kojima se šišam. Iako se sve moje komšije već generacijski šišaju kod majstora Fadila (rahmet mu duši), a kasnije su logičnim slijedom stvari nastavili to šišanje kod njegove djece koja drže frizerski salon smješten preko puta Pravoslavne crkve sa tradicijom dugom preko 40 godina. Ali ne, moja malenkost mora ići na šišanje što dalje od kuće kao da imam neku Bog zna kako zahtjevnu frizuru. Godinama sam se šišao kod Hibe koju sam pratio gdje god da je radila, a poslije nje sam se odlučio za prijateljicu Aidu Čubaru koja je takođe, na moju nesreću, promijenila bar desetak lokacija na kojima je radila. Sve više počinjem zavidjeti svom bratu koji se već godinama sam šiša mašinicom u kući.

Slična stvar je i sa obavljanjem kupovine namirnica. Iako je ispod moje zgrade jedna jako dobro opremljena samoposluga ja svoje nabavljanje ''fasunge'' obavljam u mjestima koja se nalaze minimum kilometar daleko. Ruke su mi se otegle do zemlje noseći namirnice svakodnevno iz čaršije do kuće. Navika, opet.

Mnogi moji prijatelji odlaze uvečer na Ušće u konobu kod Bate, ali meni se ne da jer imam naviku da idem svaku večer u Bordo. I to ne Bog zna kakvu naviku, nego naviku staru preko dvadeset godina. Ok, možda sam ja malo hendikepiran zato što sam jedan od najstarijih ljudi u ovom gradu koji nemaju vozačku dozvolu pa mi odlazak na Ušće izgleda kao odlazak u Sarajevo.

Moram vam reći da ću od sada, kad sam se fino nakukao i kad radim pospremanje u svom životu, probati da promijenim i navike, jer ako sam uspio da ne pušim više od pet dana (vjerovali ili ne, čak sam i za računarom bez cigarete što mi je prije bilo ne pojmljivo) onda mogu bezbolno promijeniti i te navike.